Broj: Rev-x 1205/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. J. iz D. S., G., kojeg zastupa punomoćnik Z. P., odvjetnik u Z., protiv I. tuženika H.-P. d.o.o., Z., II. tuženika H.-I. d.o.o., Z., i III. tuženika H.-C. d.o.o., Z., koje zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. i P. d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji svih tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1635/12-8 od 24. ožujka 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4966/08 od 25. kolovoza 2009., ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj Pn-4966/08-74 od 1. rujna 2014.u sjednici održanoj dana 15. listopada 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Revizija I. tuženika H.-P. d.o.o., Z., i III. tuženika H.-C. d.o.o., Z. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1635/12-8 od 24. ožujka 2015. se odbija kao neosnovana.

 

II.              Revizija II. tuženika H.-I. d.o.o., Z. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1635/12-8 od 24. ožujka 2015. se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gžn-1635/12-8 od 24. ožujka 2015. odbio je žalbu svih tuženika i potvrdio presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4966/08-od 25. kolovoza 2015, ispravljenu rješenjem istog suda poslovni broj Pn-4966/08-74 od 1. rujna 2014., kojom je suđeno:

 

„I. Nalaže se I.-III. tuženicima da solidarno plate tužitelju na ime naknade štete iznos od 318.050,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. kolovoza 2009. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 63.962,28 kn sve u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se tužitelj Z. J. sa zahtjevom za naknadu štete u iznosu od 421.950,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. kolovoza 2009. do isplate.

 

III. Tužitelj je dužan isplatiti prvotuženiku H.-V. d.o.o. na ime parničnog troška iznos od 18.842,06 kn u roku od 15 dana.“

 

Tako je suđeno u sporu radi naknade štete zbog tjelesne ozljede koju je tužitelj pretrpio u dobi od 12 godina od strujnog udara u štetnom događaju na Ranžirnom kolodvoru u Z. dana 12. svibnja 1997., kada se sa svojim vršnjacima u igri neovlašteno popeo na vagon i pretrpio opekotine 60 % površine tijela.

 

Protiv drugostupanjske presude su svi tuženici podnijeli reviziju.

 

I. tuženik H.-P. d.o.o. i III. tuženik H.-C. d.o.o., Z. podnijeli su zajedničku reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobijaju točku I. drugostupanjske presude zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložili su da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači točku I. drugostupanjske presude i točku I. prvostupanjske presude kojima je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev, te u tom dijelu odbije tužbeni zahtjev, a tužitelju naloži naknaditi tuženicima parnične troškove. Podredno su predložili da revizijski sud ukine točku I. drugostupanjske presude i točku I. prvostupanjske presude i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. tuženik HŽ-I. d.o.o. je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija točku I. drugostupanjske presude zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači točku I. drugostupanjske presude i u pobijanom dijelu odbije tužbeni zahtjev.

 

Tužitelj nije odgovorio na revizije.

 

Revizije su neosnovane.

 

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP, koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19) samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, koja postoji kad presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati.

 

Tuženik je obrazložio revizijski razlog navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka tvrdnjom o pogrešnom pravnom pristupu u rješenju spora glede shvaćanja nižestupanjskih sudova o tome da je vagon koji se ne kreće opasna stvar, tvrdnjom o isključivoj odgovornosti tužitelja za štetni događaj, te tvrdnjom o pogrešnoj primjeni Pravilnika o unutrašnjem redu na Željeznici te uzročne veze između postupanja tuženika i nastanka štetnog događaja.

 

U reviziji nije naveden neki od primjerice navedenih slučajeva kada po čl. 354. st. 2. ZPP postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, i to ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Navodima iz revizije tuženici su u okviru ovoga revizijskog razloga ukazali na (po njima) pogrešnu primjenu materijalnog prava u rješenju spora. Međutim pogrešan pravni pristup sam po sebi ne znači automatski postojanje bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ako je presudu unatoč tome moguće ispitati.

 

Revidenti neutemeljeno ukazuju i na revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporna je i u revizijskom stupnju postupka odgovornost tuženika za štetu koju trpi tužitelj uslijed štetnog događaja koji se zbio na Ranžirnom kolodvoru u Z. kad je tužitelj opečen od strujnog udara dok se neovlašteno igrao na zaustavljenim vagonima.

 

S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) koja se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08) o izvanugovornoj odgovornosti za štetu od opasne stvari.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

-da je tužitelj kao dvanaestogodišnji dječak stradao od strujnog udara penjući se na vagon koji je bio u mirovanju na Ranžirnom kolodvoru u Z. dana 12. svibnja 1999, pri čemu je od udara odbačen u jarak te je zadobio teške po život opasne opekotine,

-da u vrijeme štetnog događaja Ranžirni kolodvor nije bio ničim ograđen, a nije postojao znak upozorenja niti čuvar,

-da se s jedne strane ceste nalaze polja kukuruza bez ograde koja bi s te strane priječila ulazak u Ranžirni kolodvor,

-da je tužitelj bez ikakvog upozorenja i mehaničke zapreke mogao nesmetano ući na Ranžirni kolodvor,

-da je pruga bila propisno napravljena, i nije postojala zakonska obveza postavljanja ograde radi sprečavanja neovlaštenog prilaza Ranžirnom kolodvoru,

- da je tužitelj kao dječak u dobi od dvanaest godina morao biti svjestan da je vagon na koji se penje blizu električnog voda, te da samo približavanje vodu može predstavljati opasnost za njega.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je našao da se u rješenju spora imaju primijeniti odredbe čl. 174. u vezi s čl. 173. ZOO kojima je propisana odgovornost imatelja opasne stvari.

 

Sud se pozvao i na odredbe Pravilnika o unutarnjem redu na željeznici (Službeni list bivše SFRJ), koji je preuzet kao propis RH Zakonom o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti prometa i veza („Narodne novine“, broj 53/91) kojim je propisano da su osobe koje se kreću po željezničkom području dužne same se brinuti za svoju sigurnost.

 

Polazeći od objektivne odgovornosti tuženika, kao imatelja opasne stvari, te imajući na umu propuste tuženika u upozoravanju na opasnost od visokog napona, te nesprječavanju ulazaka neovlaštenih osoba na područje kolodvora, ali također i neoprezno postupanje tužitelja, koji je obzirom na dob (12 godina) donekle mogao shvatiti postojeću opasnost, sud prvog stupnja ocijenio je da je tužitelj nastanku štete doprinio u omjeru od 25%, u kojem omjeru se tuženik temeljem odredbe čl. 177. st. 3. ZOO oslobađa odgovornosti za štetu.

 

Tužitelj je u štetnom događaju zadobio elektroopekotine oko 60% tijela i to opekotinu trupa, nadlaktice i bedra, a navedene ozlijede rezultirale su trajnim posljedicama zbog čega tužitelj mora ulagati pojačane napore oko 65%. Tužitelj je trpio fizičke boli, strah duševne boli zbog naruženja te mu je bila potrebna tuđa pomoć i njega sve u trajanju i intenzitetu kako je to utvrđeno na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

 

Stoga je prvostupanjski sud utvrdio visinu imovinske i neimovinske štete te je, imajući na umu utvrđeni doprinos tužitelja štetnom događaju, djelomično prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojemu je tužitelj nastanku štete doprinio u omjeru od 25%, u kojem omjeru se tuženik temeljem odredbe čl. 177. st. 3. ZOO oslobađa odgovornosti. Ovo shvaćanje drugostupanjski dud je prihvatio polazeći od objektivne odgovornosti tuženika, kao imatelja opasne stvari, te imajući na umu utvrđene propuste tuženika u upozoravanju na opasnost od visokog napona, te nesprječavanju ulazaka neovlaštenih osoba na područje kolodvora, ali i neoprezno postupanje tužitelja, koji je obzirom na dob donekle mogao shvatiti postojeću opasnost.

 

Tužitelj je u štetnom događaju zadobio elektroopekotine oko 60% tijela i to opekotinu trupa, nadlaktice i bedra. Navedene ozlijede rezultirale su trajnim posljedicama zbog čega tužitelj mora ulagati pojačane napore oko 65%. Tužitelj je trpio fizičke boli, strah duševne boli zbog naruženja te mu je bila potrebna tuđa pomoć i njega sve u trajanju i intenzitetu kako je to navedeno u nalazu i mišljenju vještaka dr. H. J. i dr. D. V..

 

Drugostupanjski sud je ocijenio neosnovanima žalbene navode tuženika kojim prigovaraju visini odmjerene naknade štete i pogrešnoj primijeni materijalnog prava iz odredbe čl. 200. ZOO, u dijelu kojim je tužitelju odmjerena naknada za pretrpljene fizičke boli u iznosu od 40.000,00 kn, za strah u iznosu od 26.000,00 kn, za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 320.000,00 kn, te za duševne boli zbog naruženosti u iznosu od 37.000,00 kn. Obzirom na izrazito dugo trajanje i intenzitet fizičkih bolova i straha, velik stupanj smanjenja životnih aktivnosti i jačinu naruženosti, mladost tužitelja, težinu i brojnost povreda, te sve okolnosti slučaja, prema shvaćanju drugostupanjskog suda tužitelju je odmjerena primjerena naknada.

 

Tuženici su revizijom osporili pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude i to:

 

-u odnosu na ocjenu suda da je zaustavljeni vagon na Ranžirnom kolodvoru opasna stvar, jer drže da takav vagom sam po sebi nije opasna stvar,

 

-u odnosu na doprinos tužitelja štetnom događaju u omjeru od svega 25% jer drže da je tužitelj isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja, odnosno da je tuženik dokazao razloge za potpuno oslobođenje od odgovornosti za štetu,

 

-u odnosu na ocjenu suda o postojanju uzročne veze između radnji ili propusta tuženika i nastale štete.

 

Iz sadržaja revizije je jasno da se revizijom osporava pravilna primjena odredaba ZOO o odgovornosti za štetu od opasne stvari.

 

Ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje prvostupanjske presude, a koje je u bitnim spornim pitanjima prihvatio drugostupanjski sud.

 

Za rješenje spora mjerodavne su odredbe ZOO i to:

 

-čl. 174. st. 1. ZOO prema kojoj za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njom bavi,

 

-čl. 177. prema kojoj se imalac oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti (st. 1.). Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koja on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti (st. 2.) Imalac se oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete (st. 3.).

 

Pojam opasne stvari nije definiran u ZOO, niti je moguće unaprijed odrediti koje su stvari opasne stvari u smislu odredbe čl. 174. st. 1. ZOO. Stvar može predstavljati povećanu opasnost od prouzrokovanja štete sama po sebi zbog svojih osobina odnosno svoje prirode, zatim s obzirom na njezine određene karakteristike i nedostatke koji predstavljaju odstupanje od uobičajenih svojstava stvari ili s obzirom na njezin položaj u prostoru koji inače neopasnu stvar čini opasnom.

 

U ovom slučaju pobijana presuda se ne temelji na utvrđenju i pravnom shvaćanju da su vagoni na Ranžirnom kolodvoru sami po sebi opasna stvar. Ovdje se nije radilo o samim vagonima, nego o situaciji u prostoru kad se iznad „parkiranih“ vagona nalazi strujna mreža visokog napona s posebnom opasnošću od proboja i stvaranja strujnog udara u slučaju penjanja ljudi po vagonu čak i bez dodira žica (npr. uslijed vlage u zraku). Kod utvrđenja da je vagonima bilo moguće sasvim nesmetano i bez kontrole tuženika prići i penjati se po njima, i u situaciji kad je evidentno da su se u blizini doista kretala i igrala djeca, i ovaj sud drži da se s obzirom na svojstva same stvari i njezin položaju u prostoru radi o opasnoj stvari.

 

Okolnost što je Pravilnikom o unutarnjem redu na željeznici bilo propisano da su osobe koje se kreću po željezničkom području dužne same se brinuti za svoju sigurnost, ne isključuje primjenu prisilnopravnih odredaba ZOO o odgovornosti za štetu od opasne stvari, i odredbe po kojima se imatelj opasne stvari iznimno može osloboditi odgovornosti za štetu.

 

O tome radi li se o šteti od opasne stvari, odnosno postoji li uzročna veza, procjenjuje se prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, a u ovom slučaju ocjena suda nije u suprotnosti s pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji obrazloženje odluke Ustavnog suda RH broj U-III-49/2008, kako tvrde revidenti. Šteta je u ovom slučaju uzrokovana upravo od posljedica svojstava opasne stvari, jer je tužitelj stradao upravo od strujnog udara uzrokovanog strujnom mrežom visokog napona iznad vagona, pri čemu je odbačen u jarak te je zadobio teške po život opasne opekotine.

 

Suprotno navodima u reviziji tuženik nije dokazao da bi tužiteljev doprinos štetnom događaju bio u 100% omjeru. Ovaj sud je imao na umu utvrđene propuste tuženika koji je u gore opisanim okolnostima mogao predvidjeti da će i fizičke osobe stupiti na prostor gdje se nalaze vagoni na prugama i kolosijecima, a učinio je propuste u upozoravanju na opasnost od visokog napona i postavljanje fizičkih zapreka za pristup kolodvoru. Da je tuženik opasni prostor Ranžirnog kolodvora u cijelosti ogradio i označio ih kao opasne po život, mogao je izbjeći teške posljedice koje su zbog njegovih propusta nastale za mldb. tužitelja.

 

S druge strane utvrđeno je i neoprezno postupanje tužitelja, koji je s obzirom na dob od 12 godina donekle mogao shvatiti postojeću opasnost.

 

Stoga ovaj sud nalazi pravilnom ocjenu nižestupanjskih sudova da je tužitelj nastanku štete doprinio u omjeru od 25%, u kojem omjeru se tuženik temeljem odredbe čl. 177. st. 3. ZOO oslobađa odgovornosti (tako primjerice u odlukama Vrhovnog suda RH poslovni broj: Rev-735/05-2, Rev-926/06-2, Rev-520/06-2).

 

Revizijom nije osporena pravilna primjena materijalnog prava u odnosu na visinu dosuđene naknade štete.

 

Stoga je u donošenju pobijane presude pravilno primijenjeno materijalno, u postupku u kojemu nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, pa je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 15. listopada 2019.