1

Poslovni broj: UsI-327/22-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: Đ. V. iz Z., zastupan po opunomoćenici Lj. P., odvjetnici iz Z., protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova, Z., radi poništavanja rješenja, 11. travnja 2022. godine

p r e s u d i o j e

              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/II-563-01/21-03/6, URBROJ: 511-01-149-22-33 od 04. siječnja 2022. godine i rješenja Policijske uprave zagrebačke, BROJ: 511-19-18/2-74/37-18/19-2021 od 07. lipnja 2021. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 04. siječnja 2022. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 07. lipnja 2021. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim je u ponovljenom upravnom postupku odbijen njegov zahtjev za priznavanje statusa hrvatskog branitelja na temelju pripadnosti ministarstvu nadležnom za unutarnje poslove (MUP) od 05. kolovoza 1990. godine do 13. listopada 1992. godine.

Osporavana rješenja su donesena na temelju utvrđenja da tužitelj nije sudjelovao u pružanju oružanog otpora agresoru, u smislu čl. 3. st. 2. Zakona o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji (NN 121/17 - ZHB).

Tužitelj u tužbi osporava ocjene iskaza svjedoka u upravnom postupku te ukazuje na to da neki svjedoci niti nisu saslušani. Navodi da mu je nejasno u koju dokumentaciju je izvršen uvid u upravnom postupku te da mu sva dokumentacija nije ni dostavljena. Tužitelj posebno ističe da je niz njegovih kolega koji su obavljali istovjetne poslove ostvario status hrvatskog branitelja pa smatra da se radi o diskriminatornom postupanju. Ukazuje na svoja zaduženja u MUP-u koja su obuhvaćala posebne kriminalističke poslove te postavlja pitanje tko bi onda imao pravo na status hrvatskog branitelja prije formiranja vojske. Ističe da zapisnik prvostupanjskog povjerenstva za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja nisu potpisala tri člana tog povjerenstva te je zatražio da mu se omogući uvid u zapisnik drugostupanjskog povjerenstva.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Iz tužiteljeve izjave na zapisnik u upravnom postupku 04. travnja 2019. godine proizlazi da je bio djelatnik odsjeka za posebne kriminalističke poslove u MUP-u, da je bio naoružan i da je u tom svojstvu vršio tajni nadzor objekata i praćenje opasnih osoba.

Međutim, tužitelj pritom nije ništa iskazao o aktivnostima koje bi se odnosile na neposredno pružanje oružanog otpora agresoru, što je u smislu čl. 3. st. 2. ZHB-a uvjet da mu se kao pripadniku MUP-a prizna status hrvatskog branitelja.

S obzirom na to da ni tužitelj, a ni saslušani svjedoci u upravnom postupku nisu potvrdili tužiteljevo neposredno pružanje oružanog otpora agresoru u smislu čl. 3. st. 2. ZHB-a, sud je ocijenio da je već na temelju tih dokaza pravilno i zakonito odlučeno o odbijanju tužiteljevog zahtjeva za priznavanje statusa hrvatskog branitelja.

Stoga ovaj sud smatra da su iskazi svjedoka saslušanih u upravnom postupku vjerodostojni, ali da kao takvi ne ukazuju na ispunjavanje uvjeta iz čl. 3. st. 2. ZHB-a.

Zbog istog razloga neosnovano tužitelj navodi da neki svjedoci nisu saslušani u upravnom postupku, jer već i iz njegovog iskaza proizlazi neispunjavanje uvjeta iz čl. 3. st. 2. ZHB-a. Nadalje, zbog toga je sud na raspravnom ročištu odbio dokazne prijedloge za saslušanje svjedoka i tužitelja, kao i dokazni prijedlog za pribavljanje radne dokumentacije tužitelja iz spornog razdoblja.

Naime, tužiteljevo zaduživanje naoružanja i vršenje opasnih i rizičnih policijskih poslova je predstavljalo izvršavanje njegovih redovnih radnih zadataka u okviru zaduženih policijskih poslova, a pritom faktično izvršavanje tih zaduženja i poslova u konkretnom slučaju nije rezultiralo neposrednim pružanjem oružanog otpora agresoru. 

Tužitelj se ne može s uspjehom pozivati na to da je u čl. 3. st. 2. ZHB-a predviđena mogućnost priznavanja statusa hrvatskog branitelja i u slučaju djelovanja u izravnoj vezi s pružanjem oružanog otpora, jer je takvo djelovanje moguće promatrati samo instrumentalno, odnosno kao mogućnost produljenja vremenskog okvira priznavanja statusa hrvatskog branitelja u slučaju u kojem se utvrdi da je određena osoba uz to doista i pružala oružani otpor agresoru. Drugim riječima, djelovanje u izravnoj vezi s pružanjem oružanog otpora ne može predstavljati dovoljan (samostalan) uvjet za priznavanje statusa hrvatskog branitelja, jer je uz to potrebno i utvrđenje o neposrednom pružanju oružanog otpora agresoru.

Zbog svega navedenog tužitelj neosnovano ukazuje i na navodno nepotpuno razmotrenu dokumentaciju. Opunomoćenik tužitelja je 18. ožujka 2022. godine izvršio uvid u cjelokupan spis upravnog spora i upravnog postupka, a na raspravnom ročištu mu je sud iznio i djelomičan sadržaj klasificirane dokumentacije u vidu zapisnika drugostupanjskog povjerenstva, koji su sa zaključkom odbijanja tužiteljeve žalbe potpisali svi članovi tog povjerenstva. Istovremeno je točna tvrdnja tužitelja da zapisnik prvostupanjskog povjerenstva za utvrđivanje statusa hrvatskih branitelja nisu potpisala tri člana tog povjerenstva, ali je pritom sud utvrdio da su taj zapisnik potpisala četiri člana tog povjerenstva, što predstavlja apsolutnu većinu članova. 

Neosnovano tužitelj ukazuje na druge slične slučajeve u kojima je priznat status hrvatskog branitelja i posljedično na svoju diskriminaciju. Sud prihvaća mogućnost da bi u konačnici moglo doći do nejednakog postupanja prema pojedinim pripadnicima MUP-a koji su obavljali iste poslove, u smislu ostvarivanja prava na status hrvatskog branitelja, ali takvu nejednakost (inače, produciranu zakonodavnim propustom da se u postupku utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja propiše obvezna revizija) nije moguće ispravljati donošenjem nepravilne i nezakonite odluke u tužiteljevom slučaju.

Sud je upoznat s mogućnošću eventualnih nezakonitih priznavanja statusa hrvatskog branitelja pojedinim osobama po prvostupanjskim upravnim tijelima, kada drugostupanjska upravna tijela nisu imala nikakve mogućnosti reagirati i utjecati na priznavanje tih statusa, ali takve situacije nisu predmet ove upravne stvari niti na temelju tih eventualno nezakonitih postupanja tužitelj sebe može dovesti u drukčiju pravnu poziciju u svom slučaju.  

U odnosu na tužiteljevo problematiziranje pitanja osoba koje bi onda uopće imale pravo na priznavanje statusa hrvatskog branitelja prije formiranja vojske, sud napominje da je takva mogućnost još za razdoblje od 05. kolovoza 1990. godine nadalje predviđena za osobe koje su - primjerice - počevši od tog dana (a do lipnja 1991. godine) sudjelovale u policijskim akcijama prema Kninu, na Baniji, u Pakracu, na Plitvicama i u Borovu Selu.

Zbog svega navedenog sud smatra da su upravna tijela donijela pravilne i zakonite odluke pa je na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen.

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 11. travnja 2022. godine.

       Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.