REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac
Dračevac bb 21 000 Split

Posl. broj: Ref 51 P: P-1725/2020 -21

U I M E R E PU B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, u ime Republike Hrvatske po sutkinji tog suda Irmi Dujić,
kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T. T. iz S., B. .. OIB:
…, zastupanog po punomoćniku M. Ž., odvjetniku u S.,
D. rata …, protiv tuženika P. banka Z. dioničko društvo,
R. cesta …, Z., OIB: …, zastupana po odvjetniku J.
D. i odvjetnicima iz O. društva L. i partneri d.o.o. Z.,
D. …, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave
zaključene dana 14. veljače 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika
M. Ž. te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika R. V., na ročištu
za objavu i uručenje presude dana 24. ožujka 2022.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i 6.2. Ugovora o kreditu broj
9011776441 od 10. kolovoza 2006. god. sklopljenog između tužitelja kao korisnika
kredita, i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski
franak a koja glasi:

„ Iznos kredita“

Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama
koji odgovara protuvrijednosti od 21.054,00 CHF (slovima: dvadesetjednutisuću-
pedesetčetiri CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan
korištenja kredita“ „Otplata kredita“

Kredit u iznosu od 21.054,00 CHF (slovima: dvadesetjednutisućupedesetčetiri
CHF) i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju se u 75 (slovima: sedamdesetpet)
jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za
CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je
sastavni dio ovog Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju T. T. iznos od 19.953,36 kn
zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. srpnja 2015. god. u visini
koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je
vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet
postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do namirenja po stopi koja se

2 Posl. broj: Ref 51 P: P-1725/2020 -21

određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 906,43 kn od 15.09.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 1.027,66 kn od 12.01.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 1.197,51 kn od 30.03.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 1.442,44 kn od 01.07.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 1.235,97 kn od 27.09.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 292,67 kn od 05.12.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 1.204,22 kn od 29.02.2012.. godine pa do isplate,
- na iznos od 1.970,73 kn od 31.05.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 1.316,33 kn od 31.07.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 1.279,52 kn od 28.09.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 6.579,29 kn od 05.11.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 1.500,59 kn od 14.12.2012. godine pa do isplate,
sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u
iznosu od 9.341,53 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 24.
ožujka 2022. kao dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje
za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna
poena.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovoga suda dana 1. lipnja 2020. tužitelj navodi da
su dana 10.08.2006. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 9011776441
temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu
od 21.054,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan
korištenja kredita. Predmetnim ugovorom i to odredbom toč. 1. tuženik je odobrio
kredit tužitelju u iznosu od 21.054,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, odnosno
ugovorio je valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak. Tužitelj je u potpunosti
otplatio glavnicu kredita po navedenom Ugovoru, odnosno zatvorio kredit na dan 14.
prosinca 2012., a što da proizlazi iz otplatnog plana tuženika za tužitelja i pregleda
njegovih uplata po predmetnom kreditu, kao i čl. 6. Ugovora po kojem je ugovor
sklopljen na 75 mjeseci. Navedeni Ugovor, da je sklopila i realizirala poslovna
jedinica - podružnica tuženika u S., a mjesna nadležnost naslovljenog suda da je
utvrđena i odredbom čl. 10. Ugovora. Tužitelj navodi da u trenutku sklapanja Ugovora
o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim
obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio
informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u
švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo
značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku
omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na
euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o
kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu
(zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi). Tužitelj navodi da

3 Posl. broj: Ref 51 P: P-1725/2020 -21

sjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u
švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu
da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim
kreditima. Tužitelj navodi da je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za
ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule pa da je tuženik na
štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Tužitelj stoga smatra
kako su odredbe naprijed navedenog Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu
klauzulu ništave te navodi da je već ishodio pravomoćnu presudu u odnosu na
kamate koje su utvrđene ništavim. Navodi i da je pravno shvaćanje izraženo u ovoj
tužbi prihvatio i najviši sud u Republici Hrvatskoj u revizijskoj odluci Rev-2221/18 u
kojoj je utvrdio da su odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu ništave. Tužitelj
navodi da je tuženik na taj način stekao bez osnove iznos od 19.161,92 kn prema
vještačenju stalne sudske vještakinje V. P., a temeljem više uplaćenog od
strane tužitelja po predmetnom kreditu zbog primjene ugovorne odredbe o valutnoj
klauzuli. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrde ništetnom dijelovi
odredaba članka 1. i 6.2. naprijed navedenoga Ugovora o kreditu te da se naloži
tuženiku da isplati tužitelju iznos od 19.161,92 kn zajedno sa zakonskom zateznom
kamatom tekućom na pojedine iznose kako je navedeno u tužbi te da se nalože
tuženiku nadoknaditi parnični trošak tužitelju.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u
cijelosti. Navodi kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao
da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti zatvoren, da se presuda u tužbi
potrošač odnosi na stambene kredite pa da nije primjenjiva u konkretnom slučaju
obzirom da je ovdje riječ o u cijelosti isplaćenom auto kreditu. Smatra tužbu
promašenom jer da povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, budući da
postupanje tuženika koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim više
niti ne postoji, odnosno da istoga nikada nije niti bilo. Dalje tuženik navodi kako se u
konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i
stjecanja bez osnove pa da je pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a
broj PŽ-6632/17 pravno irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a. Zakona o zaštiti
potrošača i 502.c. Zakona o parničnom postupku pa da se postavljeni tužbeni zahtjev
i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Navodi i da
ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima
se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Navodi da bi tužitelj
polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne
odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama da bi valjalo
prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti
odnosno da bi valjalo takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je
činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača,
slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu, naravno
ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. Tuženik, a s obzirom na
gospodarske podatke u Republici Hrvatskoj, smatra da tužbeni zahtjev kojom se
utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira
valutnu klauzulu, kao gospodarsku realnost. Tuženik smatra da je valutna klauzula
dopuštena i predviđena odredbama članka 22. i 26. Zakona o obveznim odnosima i
da nije „nečija špekulacija“ već da se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti
valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Naveo je i da
se u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet
izražen u kunama već da stoji da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta
plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće

4 Posl. broj: Ref 51 P: P-1725/2020 -21

na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Tuženik navodi
da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju
budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, odnosno da je
smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO da kroz cijelo vrijeme svog postojanja
novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek
kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz
primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo
monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Tuženik se poziva na
odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Vs-Rev 1990/91 i Ustavnog suda RH
U-I-1746/2006 od 17.06.2009. Tuženik je naveo kako je predmetni ugovor o kreditu
solemniziran od strane javnog bilježnika, te da ima snagu javnobilježničkog akta radi
čega da je odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije
riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o
javnobilježničkom aktu pa da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe
ovoga ugovora neosnovan. Tuženik navodi kako je tužbeni zahtjev temeljen na
promašenoj premisi da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje.
Tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude
presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna
odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna
odredba nepoštena. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu
za obradu kreditnog zahtjeva, tuženik se istome protivi te ističe kako predmetna
odredba ugovora o kreditu nije ništetna te se radi o trošku obrade kredita. Završno,
tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže
Naslovljenom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka
tuženiku.

3. U podnesku od 15. travnja 2021. tužitelj je ustrajao u pozivanju na stavove
Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kolektivnom sporu te na stav iz
odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., a u
odnosu na istaknuti prigovor zastare se pozvao na pravno shvaćanje Građanskog
odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020.

4. Podneskom od 10. prosinca 2021. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev.

5. Nakon što je glavna rasprava zaključena dana 14. veljače 2022. ista je
ponovno otvorena na traženje tužitelja i to rješenjem ovog suda posl. broj P-
1725/2020-18 od 14. ožujka 2022.

6. Na ročištu za glavnu raspravu od 29. ožujka 2022. tužitelj je uredio tužbeni
zahtjev na način da je ispravio oznaku broja i datuma kredita tako da glasi kako je to
navedeno u izreci.

7. Tijekom dokaznog postupka izvedeni su dokazi: čitanjem ugovora o kreditu
broj 9011776441 od 10. kolovoza 2006., otplatnog plana za tužitelja, pregleda uplata
tužitelja, otplatne tablica sa prikazom efektivne kamatne stope po kreditu tužitelja,
financijskog vještačenja stalnog sudskog vještaka V. P., presude ovog
suda broj Po-116/2015, od 23. listopada 2017., presude Županijskog suda u
Karlovcu broj Gž — 625/2018, od 10. listopada 2019. i financijsko-knjigovodstvenim
vještačenjem po sudskoj vještakinji M. T..

8. Analizom svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj
ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“
broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08,
57/11,148/11,25/13,89/14,70/19; dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev
osnovan.

5 Posl. broj: Ref 51 P: P-1725/2020 -21

9. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti pojedinih
ugovornih odredaba te isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog primjene
valutne klauzule po Ugovoru o kreditu broj 9011776441 od 10. kolovoza 2006.
10. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao
kreditor dana 10. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti
iznosa od 21.054,00 CHF uz rok otplate od 75 mjeseci s početnom redovnom
kamatnom stopom od 4,99 % godišnje. Međutim, među strankama je sporno jesu li
ništetne odredbe čl. 1. i 6.2. Ugovora o kreditu broj 9011776441 od 10. kolovoza
2006 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita, i tuženika, u dijelu u kojem je
iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak. Napominje se kako je među
strankama već donijeta presuda pred ovim sudom pod posl. brojem Po-116/15 od 23.
listopada 2017. kojom je odlučeno da su ništetne odredbe u odnosu na promjenjive
kamatne stope te kojom je tuženik obvezan na isplatu po ovome osnovu.
11. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je solemniziran

11. kolovoza 2006.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi
mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03) za
razdoblje do 6. kolovoza 2007. te potom Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine
79/07., 125/07., 75/07., 75/09., 79/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13. dalje
ZZP/07).

Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača.

Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene
ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako
razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07,
što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne,
koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna
odredba ništava.

Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na
štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o
pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed
formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito
ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

12. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5.
travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni
list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st.

2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao
trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu
unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj
odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu
ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je
potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen
sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano
određenom.

6 Posl. broj: Ref 51 P: P-1725/2020 -21

13. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu
broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način
da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima
(„Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., dalje ZOO) propisano da su u
zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici
dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja
općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i
uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi
obveznog odnosa.

Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan
čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan
gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.
po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu
na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008.
povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući
ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na
način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a
da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije
potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje
valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi
zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu
u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno
čl. 81., 82. i 90. (Narodne novine 96/03.), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno
odredbama istog Zakona (Narodne novine 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09.,
133/09.) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,
te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o
kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je
ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o
kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim
aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa
korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne
parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope
ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na
štetu potrošača.

Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4
od 13. lipnja 2014. presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem
je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim
ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena
redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u
skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i
koja je ništetna.

Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je kako
je ovdje tuženik a tamo drugotuženik u razdoblju od 01.studenog 2004. do 31.
prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita

7 Posl. broj: Ref 51 P: P-1725/2020 -21

zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne
odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da
je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja
predmetnih ugovora drugotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o
svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na
potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o
kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana, pa je time drugotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona
o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do

06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno
odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07.,
12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti
potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju
od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne
interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima,
koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna
kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima
promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom drugotuženika i drugim internim
aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora drugotuženik kao
trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i
ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na
odluku drugotuženika.

14. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu
primjenjivati i na tužitelja odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i
pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno
utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-
a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili
ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten
štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba
na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta
osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14.,
110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP) određeno je kako odluka suda donesena u
postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu
postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje
ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je
uzrokovana postupanjem tuženika.

Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u
vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način
kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene
ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o
utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li
su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu
savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite
pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

Slijedom navedenog, nije bilo potrebe izvoditi dokaz saslušanjem svjedoka osobnog bankara kako to tuženik predlaže u odgovoru na tužbu.

8 Posl. broj: Ref 51 P: P-1725/2020 -21

15. Prema odredbi čl. 322. ZOO Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim
propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje
na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što
drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka
ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog
ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi
vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme
donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv
za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi
zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za
postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe
ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i
ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor
sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili
odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi
ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku je ništetnost dijela ugovornih
odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu
švicarski franak.

Kako je dakle već samim pozivanjem na presude Visokog trgovačkog suda
Republike Hrvatske jasno da su i konkretno odredbe predmetnog ugovora u kreditu u
dijelu kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak valjalo je raspraviti o
zahtjevu tužitelja da mu tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po
Ugovoru o kreditu broj 9011776441, a zbog primjene valutne klauzule.

16. Stalna sudska vještakinja za financije i knjigovodstvo u nalazu i mišljenju
od 31. kolovoza 2021. navodi da bi tužitelj da je otplatu kredita vršio po početno
ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,99% i uz primjenu tečaja na dan isplate kredita platio
ukupno 113.280,69 kn. Zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule
platio je ukupno 139.349,49 kn odnosno 26.068,81 kn više (139.349,49-113.280,68).
Ako se ukupni iznos više plaćenog od 26.068,81 kn umanji za 6.115,46 kn više
plaćenog zbog promjene kamatne stope razlika iznosi da 19.953,36 kn (26.068,81 -

6.115,46), koliko je više plaćeno zbog primjene valutne klauzule. Stoga vještakinja
daje mišljenje da je tužitelj T. T. po Ugovoru o kreditu broj: 9011776441
zbog primjene valutne klauzule više platio ukupno 19.953,36 kn.

Sud smatra da je izrađeno vještačenje stručno i objektivno te prihvaća
utvrđenja iz istog odnosno da je sudska vještakinja točno izračunala razliku
pretplaćenih mjesečnih anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, a zbog primjene
valutne klauzule.

17. U odnosu na prigovor zastare tuženika sud isti ocjenjuje neosnovanim jer
od donošenja presude Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja

2018. pa do podnošenja tužbe 02. lipnja 2020. nije protekao petogodišnji rok zastare
za tražbine stečene bez osnove jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva
prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na
temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO
kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti
sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
18. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 1.
ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku,
odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika
(„Narodne novine broj 142/12, 103/14 i 107/15 dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u

9 Posl. broj: Ref 51 P: P-1725/2020 -21

vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva.
Slijedom navedenog, tužitelju pripada trošak sastava tužbe, zastupanje na 2 ročišta
od 13. svibnja 2021. i 14. veljače 2022. ), sastava 2 podneska ( 15. travnja 2021. i

10. prosinca 2021.), za svaku radnju po 100 bodova odnosno ukupno 500 bodova,
pomnoženo sa vrijednosti boda jednako 10,00 kuna ( Tbr. 50) iznosi 5.000,00 kuna,
te uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 1.250,00 kuna sveukupno iznosi

6.250,00 kuna, uvećano za trošak vještačenja 2.000,00 kuna te trošak sudskih
pristojbi na tužbu od 542,00 kune te presudu od 549,53 kuna sveukupno iznosi

9.341,53 kuna. Napominje se da tužitelju nije odmjeren trošak zastupanja na ročištu
od 29. ožujka 2022. jer je sud cijenio da je upravo svojim propustom doprinio duljini
trajanja postupka tj. održavanju ovoga ročišta.

U Splitu, 24. ožujka 2022. godine.

S u t k i n j a

Irma Dujić,v.r.

 

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude ( članak 348. ZPP-a)

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda
objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a
uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena
onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis
presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda
objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena
( članak 335. ZPP-a).

DNA:

- punom. tužitelja
- punom. tuženika
- spis