- 1 -              Poslovni broj: Usž-4638/21-3

                                   

Poslovni broj: Usž-4638/21-3

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Borisa Markovića predsjednik vijeća, Blanše Turić i mr. sc. Mirjane Juričić, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice M. F. iz Z., koju zastupa opunomoćenik M. K. iz Z., protiv tuženika Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, Z., radi priznavanja inozemne stručne kvalifikacije, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1374/2020-8 od 29. rujna 2021., na sjednici vijeća održanoj 6. travnja 2022.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1374/2020-8 od 29. rujna 2021.

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom Upravnog suda u Zagrebu odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, klasa: UP/II-133-04/20-03/01, urbroj: 534-02-1-2/2-20-02 od 20. ožujka 2020., te zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

2.              Osporenim rješenjem tuženika, odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatske ljekarničke komore, klasa: UP/I-034-04/19-02/33, urbroj: 330-01-19-5 od 28. studenog 2019., kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije magistra farmacije, stečene na Univerzitetu P. akademija u N. S., F. fakultet,  R. S.

3.              Protiv označene presude tužiteljica je izjavila žalbu iz svih žalbenih razloga. Ističe da je sud počinio bitnu povredu odredaba postupka iz razloga što obrazloženje presude ne sadrži razloge o odlučnoj činjenici na koju se tužiteljica poziva u ovom upravnom sporu, te se stoga presuda u tom dijelu uopće ne može ispitati. Navodi kako prvostupanjski sud propušta konstatirati da se tužiteljica podneskom od 21. rujna 2021., očitovala na odgovor na tužbu tuženika, te je u navedenom podnesku dostavila sudu dokaz i to rješenje, broj: 05-33-251-17/20 od 5. kolovoza 2021. izdan od stran Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvaliteta/kvalitete B. i H., B. L., iz kojeg je vidljivo da je u Državni registar akreditiranih visokoškolskih ustanova u B… izvršen upis visokoškolske ustanove Univerzitet B. B. i pet studijskih programa, farmacija, integrirani (prvi i drugi ciklus), sestrinstvo (prvi ciklus), psihologija, (prvi ciklus), poljoprivredna proizvodnja (prvi ciklus), agronomija (prvi ciklus). Dakle, Univerzitet B. je upisan u registar akreditiranih visokoškolskih ustanova u B…, te je time tužiteljica dokazala da su navodi iz potvrde Ministarstva za naučnotehnološki razvoj, visoko obrazovanje i informaciono društvo, broj: 19.040/058-204/19 od 12. veljače 2019., da je Univerzitet u B. imao početnu akreditaciju i da je u postupku akreditacije koju provodi Agencija za akreditaciju visokoškolskih ustanova Republike Srpske bili točni. Ističe kako sud o ovoj odlučnoj činjenici ne daje razloge u obrazloženju presude, te propušta dostavljeni dokaz (rješenje) uopće navesti da je predan i predložen, te da je tužiteljica navedeni dokaz argumentirano obrazložila podneskom, a koji predstavlja odlučnu činjenicu da Univerzitet B. ima akreditaciju. Također navodi kako sud propušta dati valjano obrazloženje odnosno razloge zašto nije prihvatio i priznao potvrdu Ministarstva za naučnotehnološki razvoj, visoko obrazovanje i informaciono društvo od 12. prosinca 2019., da je Univerzitet u B. imao početnu akreditaciju i da je bio u postupku akreditacije koju provodi Agencija za akreditaciju visokoškolskih ustanova R. S. Dakle, Univerzitet B. je imao akreditaciju u vrijeme studiranja tužiteljice, radi čega su navodi iz osporene presude u suprotnosti s potvrdom i rješenjem. Kako je Univerzitet B. imao akreditaciju, to je ispunjen uvjet iz članka 86. stavka 5. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija jer je tužiteljica završila svaku godinu fakulteta na akreditiranom Univerzitetu B. Tužiteljica smatra da je sud u presudi pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je obrazložio i pozvao se samo na dio dopisa, a koji je Hrvatska ljekarnička komora primila od Agencije za znanost i visoko obrazovanje, ENIC/NARIC dana 9. prosinca 2019., i to na dio u kojem se navodi da se Univerzitet u B. još uvijek ne nalazi na popisu akreditiranih institucija u B…, dok je propustio utvrditi da je Univerzitet B. imao dozvolu za rad, da je rješenje o upisu izdano 2015. kada je UNIC/NARIC još priznavao kvalifikacije iz B… na temelju dozvole za rad, što se navodi u e-mailu Agencije od 13. prosinca 2019. Stoga tužiteljica smatra da je pogrešno primijenjena odredba članka 86. stavka 6. Zakona jer je završila, što je nesporno, F. fakultet na Univerzitetu P. akademija u N. S., R. S., koji fakultet je isto tako nesporno akreditiran. Kako su tužiteljici na navedenom fakultetu priznate godine studiranja, odnosno određeni ispiti sa fakulteta u B., to je tim priznanjem ispita, tužiteljici priznato da su isti u statusu kao da ih je položila na fakultetu u N. S., radi čega su oni time postali prihvaćeni kao akreditirani pa se ne može govoriti o tome da tužiteljica ne bi položila i završila bilo koju godinu fakulteta ili da bi položila bilo koji ispit da to nije bilo akreditirano, odnosno da po svojoj složenosti nije odgovaralo uvjetima akreditiranog fakulteta. Ujedno napominje da se radilo o različitim studijskim programima i o neakreditiranom fakultetu, tada fakultet u N. S. ne bi priznao ispite tužiteljici već bi ih polagala ponovno, a što nije morala. Tužiteljica je mišljenja da zakonodavac sigurno prilikom donošenja ovog zakona nije imao cilj da se na ovaj način osobi koja je završila akreditirani fakultet odbije pravo na priznavanje inozemne stručne kvalifikacije jer se ispiti koji su priznati u akreditiranoj ustanovi ne priznaju kasnije u Republici Hrvatskoj. Time ta osoba po ovakvom zauzimanju stava suda nije ni završila fakultet jer svi ispiti koje je položila i koji su kasnije priznati se u stvari ne priznaju, a time se ne priznaje ni sama diploma, što predstavlja diskriminaciju te osobe. Iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da preinači osporenu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

4.              Tuženik, iako uredno pozvan nije dostavio odgovor na žalbu.

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama određenim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS) Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda prvostupanjskog suda osporava žalbom.

7.              Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica 3. listopada 2019. podnijela zahtjev za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije magistar farmacije, stečene na Univerzitetu P. akademija u N. S., F. fakultet, R. S. Nadalje je utvrđeno da je tužiteljica na studij Univerziteta P. akademije u N. S., F. fakultet, prešla sa studija farmacije, F. sveučilišta u B. kojeg je upisala akademske godine 2012/2013 na pet godina.

8.              Nadalje, iz spisa proizlazi da je prvostupanjsko tijelo po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 86. stavka 4. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", 110/18. i 125/19.) pribavilo informaciju o akreditaciji F. fakulteta Univerziteta u B. Naime, navedenom odredbom je propisano da je u postupku priznavanja kvalifikacija stečenih u trećim zemljama, nadležno tijelo dužno prije traženja mišljenja odgovarajuće obrazovne ustanove u Republici Hrvatskoj o stečenom obrazovanju i ishodima učenja kandidata, zatražiti od centra za pomoć iz članka 75. ovoga  Zakona (UNIC/NARIC ureda pri Agenciji) provjeru akreditacije studijskog programa, odnosno akreditaciju visokog učilišta na kojem je kandidat stekao obrazovnu kvalifikaciju u trećoj zemlji. Nadalje, prema stavku 5. istog članka Zakona propisano je kada je kandidat studijski program završio na više visokih učilišta u trećoj zemlji, akreditacija se provjerava za svako visoko učilište, i to za svaku godinu provedenog obrazovanja, a prema stavku 6. ako studijski program, odnosno visoko učilište nije akreditirano, nadležno tijelo odbit će zahtjev za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije.

9.              Slijedom navedene odredbe prvostupanjsko je tijelo pribavilo informaciju o akreditaciji F. fakulteta Univerziteta u B. Iz dopisa Agencije za znanost i visoko obrazovanje od 1. listopada 2019. proizlazi da je Okvirnim zakonom o visokom obrazovanju u B. i H. od 30. srpnja 2017. propisana nadležnost za provođenje postupka akreditacije i vođenja državnog registra akreditiranih visokoškolskih institucija, a dana je Agenciji za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvalitete B. i H. Slijedom navedeno očitovanja Agencije, proizlazi da se Univerzitet B. još uvijek ne nalazi na popisu akreditiranih institucija u B. i H. koji vodi ta Agencija, dok Nacionalni ENIC/NARIC Ured priznaje samo kvalifikacije iz B. i H. koje su prošle postupak akreditacije i upisane su u Državni registar.

10.              Slijedom svega navedenog prvostupanjski je sud imao osnove ocijeniti zakonitim rješenje tuženika kojim je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije magistar farmacije jer tužiteljica ne ispunjava uvjete za udovoljavanje svom zahtjevu, budući da Univerzitet u B. nije akreditiran, a što je uvjet da bi se zahtjevu tužiteljice moglo udovoljiti. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud ističe kako na drukčije rješenje ne utječe niti pozivanje tužiteljice da su joj prilikom nastavka studiranja na fakultetu u N. S. priznati ispiti položeni na fakultetu u B., uz činjenicu da navedeni fakultet nije akreditiran.

11.              Ne može se ocijeniti osnovanim žalbeni navod tužiteljice da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu pravila postupka time što se nije očitovao na rješenje od 5. kolovoza 2021. koje je dostavila na odgovor na tužbu tuženika o upisu Univerziteta B. u registar akreditiranih visokoškolskih ustanova u B... Naime, prema dosljednoj upravnosudskoj praksi činjenice koje su nastale nakon dovršetka upravnog postupka i koje zbog njihovog kasnijeg nastanka nisu mogle biti predmetom tog postupka, ne mogu utjecati na zakonitost rješenja donesenog u upravnom postupku. Naime, specifičnost upravnog postupka ogleda se upravo u kontroli zakonitosti odluka javnopravnih tijela koja po prirodi stvari znači ispitivanje te odluke prema činjeničnom stanju kakvo je postojalo u trenutku donošenja osporenih pojedinačnih odluka. S obzirom da navedeno rješenje od 5. kolovoza 2021. godine nije postojalo u trenutku donošenja osporenih pojedinačnih odluka to prvostupanjski sud svoju presudu nije mogao temeljiti na činjenici nastaloj nakon dovršetka upravnog postupka, koja zbog svojeg kasnijeg nastanka ne može biti od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja tuženika i prvostupanjskog rješenja.

12.              Slijedom svega navedenog navodi žalbe ne mogu se ocijeniti osnovanim i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari pa je trebalo temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu 6. travnja 2022.

 

Predsjednik vijeća:

Boris Marković