Poslovni broj: 16 P-454/2019-30

                     

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

   Trg pobjede 13, Slavonski Brod                                                                     

    Poslovni broj: 16 P-454/2019-30

 

 

 

U I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. R., OIB: …, iz G. V., zastupan po punomoćnici A. B. M., odvjetnici u OD Š. & B. M. iz S. B., protiv tužene R. A. d.d., OIB: …, iz Z., zastupana po punomoćniku B. I., odvjetniku u Z., radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 22. veljače 2022., u nazočnosti tužitelja Z. R., uz punomoćnicu A. B. M., odvjetnicu, i zamjenika punomoćnika tužene B. B., odvjetničkog vježbenika, nakon javne objave presude, 5. travnja 2022.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: … da tužitelju Z. R. u iz G. V., OIB: …, isplati iznos od 2.393,92 kuna (slovima: dvijetisućetristodevedesettrikune idevesettrilipe) sa zakonskim zateznim kamatama koje u razdoblju od 1. ožujka 2009. do 31. srpnja 2015. teku u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena tekućom i to na iznose kako slijedi:

 

- 81,49 kn od 1. travnja 2009. do isplate

- 81,04 kn od 1. svibnja 2009. do isplate

- 78,87 kn od 1. lipnja 2009. do isplate

- 77,06 kn od 1. srpnja 2009. do isplate

- 76,68 kn od 1. kolovoza 2009. do isplate

- 76,52 kn od 1. rujna 2009. do isplate

- 75,74 kn od 1. listopada 2009. do isplate

- 74,47 kn od 1. studenog 2009. godine do isplate

- 74,73 kn od 1. prosinca 2009. do isplate

- 74,82 kn od 1. siječnja 2010. do isplate

- 75,19 kn od 1. veljače 2010. do isplate

- 74,13 kn od 1. ožujka 2010. do isplate

- 74,86 kn od 1. travnja 2010. do isplate

- 73,76 kn od 1. svibnja 2010. do isplate

- 73,46 kn od 1. lipnja 2010. do isplate

- 77,37 kn od 1. srpnja 2010. do isplate

- 75,44 kn od 1. kolovoza 2010. do isplate

- 77,43 kn od 1. rujna 2010. do isplate

- 75,44 kn od 1. listopada 2010. do isplate

- 72,93 kn od 1. studenog 2010. do isplate

- 75,24 kn od 1. prosinca 2010. do isplate

- 78,33 kn od 1. siječnja 2011. do isplate

- 74,34 kn od 1. veljače 2011. do isplate

- 74,30 kn od 1. ožujka 2011. do isplate

- 71,96 kn od 1. travnja 2011. do isplate

- 71,10 kn od 1. svibnja 2011. do isplate

- 75,07 kn od 1. lipnja 2011. do isplate

- 74,40 kn od 1. srpnja 2011. do isplate

- 59,26 kn od 1. kolovoza 2011. do isplate

- 56,62 kn od 1. rujna 2011. do isplate

- 53,89 kn od 1. listopada 2011. do isplate

- 4,77 kn od 1. studenog 2011. do isplate

- 4,64 kn od 1. prosinca 2011. do isplate

- 4,65 kn od 1. siječnja 2012. do isplate

- 4,52 kn od 1. veljače 2012. do isplate

- 4,46 kn od 1. ožujka 2012. do isplate

- 4,36 kn od 1. travnja 2012. do isplate

- 4,26 kn od 1. svibnja 2012. do isplate

- 4,15 kn od 1. lipnja 2012. do isplate

- 4,06 kn od 1. srpnja 2012. do isplate,

- 3,88 kn od 1. kolovoza 2012. do isplate

- 3,80 kn od 1. rujna 2012. do isplate

- 3,63 kn od 1. listopada 2012. do isplate

- 3,62 kn od 1. studenog 2012. do isplate

- 3,51 kn od 1. prosinca 2012. do isplate

- 3,37 kn od 1. siječnja 2013. do isplate

- 3,17 kn od 1. veljače 2013. do isplate

- 3,17 kn od 1. ožujka 2013. do isplate

- 2,99 kn od 1. travnja 2013. do isplate

- 2,91 kn od 1. svibnja 2013. do isplate

- 2,72 kn od 1. lipnja 2013. do isplate

- 2,60 kn od 1. srpnja 2013. do isplate,

- 2,49 kn od 1. kolovoza 2013. do isplate

- 2,39 kn od 1. rujna 2013. do isplate

- 2,30 kn od 1. listopada 2013. do isplate

- 2,16 kn od 1. studenog 2013. do isplate

- 2,11 kn od 1. prosinca 2013. do isplate

- 1,99 kn od 1. siječnja 2014. do isplate

- 1,88 kn od 1. veljače 2014. do isplate

- 1,76 kn od 1. ožujka 2014. do isplate

- 1,63 kn od 1. travnja 2014. do isplate

- 1,12 kn od 1. svibnja 2014. do isplate

- 0,99 kn od 1. lipnja 2014. do isplate

- 0,93 kn od 1. srpnja 2014. do isplate,

- 0,82 kn od 1. kolovoza 2014. do isplate

- 0,76 kn od 1. rujna 2014. do isplate

- 0,61 kn od 1. listopada 2014. do isplate

- 0,57 kn od 1. studenog 2014. do isplate

- 0,51 kn od 1. prosinca 2014. do isplate

- 0,38 kn od 1. siječnja 2015. do isplate

- 0,32 kn od 1. veljače 2015. do isplate

- 0,19 kn od 1. ožujka 2015. do isplate

- 2,81 kn od 1. travnja 2015. do isplate

u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: … da tužitelju Z. R. u iz G. V., OIB: … naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 5.825,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, koja teče od presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita 29. veljače 2008. sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj …, koji je solemniziran (potvrđen) po javnom bilježniku N. K. 4. ožujka 2008. po brojem OV-3080/2008, a kojim Ugovorom je tuženik kao kreditor obvezao staviti na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 22.224,95 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Pored iznosa glavnice, tužitelj je sukladno članku 2. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu. Tužitelj se navedenim Ugovorom obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, uz redovnu kamatu koja je člankom 2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 6,75% godišnje. Tuženik je tijekom otplate kredita slao obavijesti tužitelju kako svojim jednostranim odlukama mijenja kamatnu stopu. Tuženik niti u jednoj obavijesti o promjeni kamatne stope nije informirao tužitelja na koji je način mijenjao kamatnu stopu. Kamata s tijekom godina, tj. tijekom ugovornog razdoblja mijenjala odnosno povećavala u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. O navedenom članku 2. Ugovora nije se posebno pregovaralo niti je za tužitelja postojala takva mogućnost te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope.

 

1.1. Presudom Visokog trgovačkog suda, broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401-12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih, ovdje tuženik R. A. d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isto je potvrdio i Vrhovni sud RH svojom revizijskom presudom i rješenjem, broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Temeljem odredbi članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07 i 79/09), a sada članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19) Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također je člankom 502.c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe iz članka 502.a. stava 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, u obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (strana 62. presude) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle, kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokretnu potrošači obvezuje ostale sudove. Svako povećanje kamatne stope temeljem ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika, a po pravnoj osnovi koja je naknadno utvrđena ništetnom, dakle, otpala je. Tužitelj je oštećen za razliku između ugovorenog anuiteta i visine anuiteta nakon povećanja kamatne stope u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan dospijeća anuiteta kredita.

 

1.2. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje od tuženika povrat svih iznosa koje je pretplatio temeljem povećane kamatne stope protivno pozitivnim pravnim propisima RH, po predmetnom kreditu, odnosno razliku preplaćenog iznosa kamata između ugovorene kamate i svake promjene kamate mijenjane jednostranom odlukom tuženika. Tužitelj preplaćeni iznos potražuje za vremenski period od 1. lipnja 2008. do 1. siječnja 2014. Tužitelj se obratio tuženiku radi dostave sve potrebne dokumentacije kako bi mogao izračunati razliku u kamatnoj stopi za koju smatra da mu pripada, ali mu tuženik do dana podnošenja tužbe nije dostavio. Tužitelj posjeduje Ugovor o kreditu i prvi otplatni plan, međutim ne posjeduje ostalu dokumentaciju i sve potrebne podatke pa iz toga razloga nije u mogućnosti specificirati tužbeni zahtjev i navesti točan iznos razlike preplaćene kamate u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, stoga podnosi stupnjevitu tužbu, a tužbeni će zahtjev moći precizirati tek nakon što tuženik dostavi u sudski spis svu potrebnu dokumentaciju, odnosno nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, sve sukladno odredbi članka 186.b. stavak 3. ZPP-a.

 

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti u postupku koji se vodi. Tužitelj i tuženik su 29. veljače 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj …. Ugovor o kreditu u članku 12. navodi da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu. Nastavno na izneseno, tuženik predlaže da se predmetni postupak uputi na Općinski građanski sud u Zagrebu. Tuženik posebno navodi kako u konkretnom slučaju nema nikakve osnove po kojoj bi se derogirao sporazum o nadležnosti, budući da se isti može derogirati isključivo u slučaju isključive nadležnosti suda koje u konkretnom slučaju naprosto nema. Opreza radi, tuženik se protivi tužbenom zahtjevu iz tužbe u cijelosti te osporava tužiteljeve navode iz tužbe.

 

2.1. Tuženik navodi kako je netočna tvrdnja tužitelja da se u pogledu kamatne stope iz Ugovora o kreditu nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, odnosno da činidba u tom smislu nije bila moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Kriteriji su bili jasno definirani, a što i sa tužitelj priznaje kada navodi da je kamata bila definirana kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. Naime, kriteriji o promjenama kamatne stope su utvrđeni u pravilnicima o obračunu kamata i naknada tuženika koji predstavljaju Opće uvjete poslovanja u smislu odredbe članka 295. Zakona o obveznim odnosima i kao takvi obvezuju ugovorne strane na isti način kao i same ugovorne odredbe. Presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-7129/13 potvrđen dio izreke prvostupanjske Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 (na koji se tužitelj poziva u tužbi), utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Izrekom navedene Presude utvrđeno je da su takve odredbe potrošačkih kredita ništetne. Premda se u članku 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 do 56/13, dalje: ZZP) navodi kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokretne radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, to niti u kojem slučaju ne znači da se izreka Presude, poslovni broj: P-1401/12 može automatski i izravno primijeniti na Ugovor o kreditu. Naime, premda se u izreci navedene presude navodi kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. koristio nepoštene odredbe u pogledu izmjene kamatne stope, takva izreka je apstraktna i ne može se izravno odnositi na sve ugovore koji su sklapani u tom vremenskom razdoblju. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju tek treba utvrditi i dokazati nalaze li se nepoštene odredbe u tom smislu i u samom Ugovoru o kreditu. Tuženik na ovdje navedene okolnosti ne predlaže nikakve dokaze niti dostavlja potrebnu dokumentaciju. Osim toga, Presudom, broj: P-1401/12, nije utvrđena ništetnost cijele odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, već ništetnost odredbe o pravu na promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja kriterija za promjenu stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, u ovom postupku bi trebalo utvrditi jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ili ne. Kada bi se tužbeni zahtjev iz tužbe prihvatio na način kako je isti postavljen, time bi se u cijelosti stavila izvan snage odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, što ni u kojem slučaju nije u skladu sa zaključcima i obrazloženjima, kako navedenih presuda tako i Presude Vrhovnog suda RH, broj: Revt-249/14, kojom je isti potvrdio navedenu Presudu Visokog trgovačkog suda RH. Pored toga, nije uopće sporno da tužitelj i tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nisu imali namjeru ugovarati fiksnu kamatnu stopu, niti je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu istu mogao ugovoriti pod financijskim uvjetima koji bi nastupili kao posljedica poništavanja promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, a kako je to zatraženo u petitu tužbe. Kada bi se uvažio predmetni tužbeni zahtjev, tužitelj bi za razdoblje na koje bi se odnosila presuda imao pravo na fiksnu kamatnu stopu, koja bi bila uvelike povoljnija od fiksne kamatne stope koju su u tom razdoblju imali drugi klijenti banaka koji su se inicijalno odlučivali za kreditne aranžmane s fiksnim kamatnim stopama u vrijeme kada je potpisan Ugovor o kreditu. Nastavno na navedeno, očito je da tužbeni zahtjev ne može biti usvojen na način kako je postavljen u tužbi, budući da je isti u suprotnosti, kako s voljom tužitelja i tuženika prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu, tako i sa samom Presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-7129/13. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, nego objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i zakonito dostupnim općim aktima. Tuženik je u svojim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u točki VI. propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Tuženik se prilikom promjene kamatnih stopa iz Ugovora o kreditu vodio jasnim i preciznim kriterijima, uzimajući u obzir promjene tržišta troškova financiranja banaka, a koje su u potpunosti neovisne o odlukama samog tužitelja i njegovoj poslovnoj politici. Te promjene tuženik nije ni u kojem slučaju mogao niti predviđati, niti je mogao na iste utjecati jer su potpuno neovisni o njegovoj volji. Kriteriji koji su utjecali na promjenu kamatne stope su slijedeći:

- kretanje tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem međunarodnom financijskom tržištu,

- kretanje premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva,

- svoj položaj na tržištu imajući u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu.

Gore navedene kriterije je tuženik primjenjivao na način da je koristio sljedeće parametre koje je uzimao u obzir prilikom promjena kamate, između ostalog vezano i za Ugovor o kreditu:

- 6- mjesečnog Libor-a za CHF,

- 10- godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (CDS),

- 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima.

Gore navedene promjene kamatne stope su vršene u cijelosti u skladu s promjenama gore navedenih tržišnih parametara, što se u konkretnom slučaju može lako utvrditi i ispitati. Nastavno na sve navedeno, u konkretnom slučaju je potpuno jasno kako promjenjiva kamatna stopa u Ugovoru o kreditu i općim aktima tuženika nije određena na način da se radilo o nejasnim parametrima. Štoviše, sama primjena i promjene kamatne stope su izvršavane u cijelosti sukladno načelu savjesnosti i poštenja na način da su se primjenjivali jasni i opravdani parametri koji su bili jasno izraženi i objašnjeni i koji su u konkretnom slučaju u potpunosti ovisili o jasnim kriterijima koji se jednostavan način mogu ispitati. Da je tome tako, jasno govori i obrazloženje Presude Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-7129/13. Naime, istom je utvrđeno kako se nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne odnose na osmotuženika  Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.) iz razloga što je ista parametri o promjeni kamatne stope definirala u samom ugovoru o kreditu. Budući da je tuženik učinio sadržajno istu stvar – samo ne u Ugovoru o kreditu, nego u svojim općim aktima koji su izjednačeni s Ugovorom o kreditu – jasno je kako je promjena kamatne stope bila ugovorena na jasan i jasno izražen način. Kada bi sud bio drugačijeg stajališta, ispalo bi da opći uvjeti nemaju istu pravnu snagu kao i sam ugovor, a što bi bilo očito suprotno članku 295. ZOO-a.

 

2.2. Tužitelj u svom tužbenom zahtjevu traži isplatu u cijelosti paušalnog iznosa koji nije ničim preciziran ili obrazložen. Tužitelj ne dostavlja nikakve isprave na temelju kojih bi se mogla utvrditi visina i osnova predmetnog tužbenog zahtjeva niti na pravilan način specificira visinu istog. Tužitelj cijeli svoj tužbeni zahtjev iz tužbe temelji isključivo na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13, s time da u isto vrijeme propušta predložiti sve potrebne dokaze i činjenice koji su po samoj toj presudi bitni da bi se takav zahtjev mogao usvojiti. Navedeno se, između ostalog, odnosi na utvrđenje razloga povećanja rate kredita. Sam Visoki trgovački sud RH u presudi Pž-7129/13 jasno navodi kako je ovdje "(…) riječ o apstraktnoj zaštiti kolektivnog interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja nema kompenzacijski karakter, a ne o zaštiti pojedinačnog interesa pojedinog potrošača. Te činjenice ispitivat će se u postupku kojeg potrošač može osobno pokrenuti radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke (…)". Tužitelj u konkretnom slučaju uopće niti ne dostavlja podatak o uplatama koje je vršio tuženiku i na kojima temelji predmetni tužbeni zahtjev, što je u cijelosti neprimjereno s obzirom na pravilo o teretu dokazivanja. Dakle, teret dokaza u pogledu visine tužbenog zahtjeva je u cijelosti na tužitelju,  a isti to u konkretnom slučaju propušta dokazati. Potpuno je neosnovana tvrdnja tužitelja kako se presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. Štoviše, taj stav tužitelja je u najmanju ruku apsurdan, budući da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka. Tuženik ovim putem ističe kako je tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF, te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija. Tuženik ističe kako je tužitelj mogao odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrao predmetni kreditni aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Tuženik ističe kako je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati. Valutna klauzula je u Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranje te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U konkretnom slučaju se uslijed više nepredvidivih faktora, na koje nije mogao utjecati tuženik i koji su bili neočekivani za mnogo veće gospodarske subjekte, dogodio rast CHF u odnosu na HRK, ali se moglo dogoditi i suprotno te bi u tom slučaju rata kredita bila umanjena. Tuženik je uz odgovor na tužbu dostavio promotivne uvjete za auto kredite koji su bili u primjeni u razdoblju u kojem je podizan ovaj kredit te izračun kreditne sposobnosti za ostale valute iz koje proizlazi daje tužitelj u trenutku odobrenja navedenog plasmana imao kreditnu sposobnost i za kredit u EUR i HRK. Tužiteljev navod da mu Ugovor o kreditu nije rastumačen od strane javnog bilježnika je u cijelosti netočan i kontradiktoran da samom formom Ugovora koji je sačinjen u formi solemnizirane isprave koja je kao takva trebala biti pročitana i istumačena tužitelju. Presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu izričito navodi kako se ista primjenjuje na određene kredite koji su rizični iz razloga što imaju dva skupna faktora, promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Predmetni tužbeni zahtjev je usmjeren na utvrđivanje ništetnosti obaju navedenih faktora iz čega proizlazi kako bi usvajanje jednog dijela predmetnog tužbenog zahtjeva samo po sebi rezultiralo upravo nemogućnošću usvajanja drugog po navedenoj presudi P-1401/12 jer bi se otklonio jedan od rizičnih faktora čime bi drugi prestao biti ništetan. Sam tužitelj niti ne predlaže dokaze niti navodi činjenice na kojima temelji svoju tvrdnju o ništetnosti valutne klauzule i njegovom navodnom nerazumijevanju iste, a u konkretnom slučaju je na njemu teret dokazivanja činjenica na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev.

 

2.3. Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3 godine od podnošenja predmetne tužbe. Sukladno odredbi iz članka 230. stavak 1. ZOO-a, tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila. Budući da se u konkretnom slučaju tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema prethodno navedenoj odredbi članka 138.a ZPP-a, nesporno je da je gore navedeni dio potraživanja u zastari, slijedom čega tuženik predlaže da sud odbije tužbu u tom dijelu. Podredno, tuženik ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 5 godina od podnošenja predmetne tužbe. S obzirom na sve navedeno, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev iz tužbe kao neosnovan, te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi sveukupni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu od 29. veljače 2008., provedeno je vještačenje po vještaku financijske struke F. T., saslušan je svjedok javni bilježnik N. K., te tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

 

4. Tužitelj je konačno podneskom od 27. travnja 2020. precizirao tužbeni zahtjev, kako je to pobliže opisano u izreci.

 

4.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani zahtjev tužitelja od 27. travnja 2020. u cijelosti osnovan.

 

5. Nesporno je među parničnim strankama  da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. … 29. veljače 2008. za iznos od 22.224,95 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Rok otplate 84 mjeseca sa promjenjivom kamatnom stopom.

 

6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 29. veljače 2008.,  ništetne. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

 

7. Tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda te stavio prigovor zastare tražbine.

 

7.1. Prigovor mjesne nadležnosti ovog suda nije osnovan jer prema članku 191. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, u sporovima koji nastanu u vezi s kreditom potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Kako tužitelj ima prebivalište u S. B. to je ovaj sud mjesno nadležan.

 

8. Iz Nalaza financijskog vještaka F. T. utvrđeno je da je tužitelj više platio iznos od 2.393,92 kn na ime otplate kredita u CHF u odnosu na iznos koji bi bio dužan platiti da nije bilo povećanja kamatne stope.

 

8.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan sukladno pravilima znanosti i vještine.

 

9. Iz iskaza svjedoka javnog bilježnika N. K. utvrđeno je da je ona ovjerila Ugovor o kreditu 4. ožujka 2008. Glede sadržaja Ugovora i kamata iz Ugovora tužitelju je pojašnjeno samo ono što piše u Ugovoru i ništa više.

 

9.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je s tuženikom zaključio Ugovor 2008. godine i da je novac upotrijebio za kupnju automobila za osobne potrebe. Ne sjeća se da li mu je u banci rečeno da će kamatna stopa biti promjenjiva. Dobivao je obavijesti banke nakon zaključenja Ugovora o kreditu i tijekom vračanja o tome da se kamatna stopa mijenja. Nije obaviješten zašto se kamatna stopa mijenja i temeljem kojih parametara.

 

9.2. Iskazu saslušanoga svjedoka sud je u cijelosti pokloni vjeru, a glede iskaza tužitelja sud je poklonio vjeru dijelu iskaza koji je bitan u ovom postupku, a to je da tužitelj nije obaviješten zašto se kamatna stopa mijenjala odnosno temeljem kojih parametara.

 

10. Glede stavljenog prigovora zastare utuženog potraživanja u ovom postupku je utvrđeno da je tužba podnesena na sud 31. svibnja 2019. te je u tijeku ovog postupka utvrdio da je radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem: P-1401/12 vođen postupak po tužbi potrošač-Hrvatski savez udruge potrošača protiv Banaka i ovdje tužene te je presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik u periodu od listopada - rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita na način što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, sukladno jednostranoj odluci banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ista presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika koji je u tom predmetu sudjelovao kao sutuženik za kredite sklopljene od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. Ovaj sud smatra da podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava i protiv, između ostalih banaka, i tužene, a koji se postupak vodio pod brojem P-1410/2012 prekinut je tijek zastare do pravomoćnost okončanja tog postupka pred Visokim trgovačkim sudom RH i donošenjem presude tog suda 13. lipnja 2014. poslovni broj Pž-7129/13. Postupak kod Trgovačkog suda u Zagrebu pokrenut je tužbom 25. siječnja 2019. što proizlazi iz Odluke Vrhovnog suda RH br Revt-249/15. Dakle, kako je tužba podnesena 31. svibnja 2019., a presuda Visokog trgovačkog suda donesena 13. lipnja 2014., to je nedvojbeno da zastara potraživanja tužitelja nije nastupila. Odlukom Visokog Trgovačkog suda RH zastara je počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Kako je dakle tužba podnesena unutar roka od 5 godina, tražbina nije zastarjela po članku 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11.,78/11., 78/15., 29/18. – dalje ZOO).

 

10.1. Nadalje, tuženik je stavio prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3 godine od podnošenja tužbe. Prigovor također nije osnovan jer zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva prema kojima su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju predmetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

 

10.2. Sukladno članku 502. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U smislu članka 502.c  ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

              10.3. Uvidom u Ugovor o kreditu br. … od 29.2.2008. vidljivo je da je isti zaključen između tuženika i tužitelja te da je iznos kredita 22.224,95 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Također, iz istog Ugovora je vidljivo da je redovna kamata 6,75% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Također je vidljivo iz Ugovora da je rok otplate 84 mjeseca.

 

10.4. Iz iskaza tužitelja i financijskog vještaka je utvrđeno da se kamatna stopa kroz vrijeme trajanja kredita mijenjala.

 

10.5. Za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, nastavno ZPP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. do kada je taj zakon bio na snazi a potom od Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, nastavno ZZ/09), kada je isti stupio na snagu do 31. prosinca 2008. Prema članku 84. ZZP/03 i prema članku 99. ZZP/09 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je Zakonom o zaštiti potrošača koji je u tom u smislu lex speialis dok se odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira primjenjuje supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s odlukom banke se nije pojedinačno pregovaralo. Ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizira način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o promjeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima se ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope. Prema članku 295. stavak 1. ZOO-a opći uvjet ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavlja) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva dok je stavkom 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta posebnim pogodbi, vrijede ove posljednje. Dakle, ugovor o kreditu ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Sud cijeni da ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jeste jasna i uočljiva ali nije razumljiva jer je sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope je bitna ugovorna odredba, a ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja – tuženika i sve to bez precizno određenih uvjeta, promjenjivosti referente stope za koje se veže promjena pa ista odredba na  taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u ovom slučaju na štetu tužitelja, jer se kod takvih ugovaranja radi o situaciji da tuženik jednostrano određuje obvezuje koja se promjena ne može predvidjeti, a niti može konačno provjeriti pravilnost promjena jer za to nema pouzdanih kriterija. Stoga je ovakovom ugovornom odredbom tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na ocjenu u konkretnom slučaju, a to je u suprotnosti sa člankom 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor zaključen kada su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

 

10.6. Zakon o zaštiti potrošača, a ni Zakon o obveznim odnosima ne navode posebne kriterije za ocjenu je li neka ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja. Prema članku 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela poštenja i savjesnosti. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja obvezno-pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza. Riječ je o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena vjera odnosno povjerenje između ugovornih strana pa bi povjerenje trebalo biti ključ element načela savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je navedeno bitni element ugovora o kreditu, te da mora biti određena odnosno odrediva, samim time odredba koju koristi tuženik, a na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostranost) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, protivna je načelu savjesnosti i poštenja. Obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano, a ugovor u slučaju ugovaranja promjenjiva kamatne stope mora sadržavati element za koji se obveže promjene te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koje mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelju, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

             

              10.7. Prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem  se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

 

10.8. Sukladno članu 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe  u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

10.9. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

 

11. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke F. T..

 

11.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da je izračunao razliku zbog jednostrane promjene kamatne stope tj. razliku između plaćene kamate i ugovorene kamate po svakom anuitetu. Navedena razlika se očituje u razlici između plaćene kamate po svakom anuitetu po primijenjenom Otplatnom planu i kamate u svakom anuitetu po ugovorenom Otplatnom planu. Navedena razlika je nastala uslijed promjena kamatne stope od strane tuženika, a sve sukladno prijepisu knjigovodstvene kartice sa iskazanom kamatnom stopom. Promjene kamatnih stopa su bile slijedeće: 7,75% i 7,50%. Prva razlika u iznosu od 81,49 kn nastaje 31. rujna 2009., jer tuženik od 1. rujna 2009. mijenja kamatnu stopu sa 6,75% na 7,75%. Ukupan iznos predmetne razlike u razdoblju od zaključenja Ugovora o kreditu do 31.  ožujka 2015. (konačne otplate kredita) je 2.393,92 kn.

 

11.2. Nadalje je iz Nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da su u razdoblju 2006. – 2008. bila tri ključna razloga za rast aktivnih kamatnih stopa. Prvi je rast Libora i Euribora, koji se npr. i u 2008. održavao na visokoj razini unatoč rezanju ključne kamatne stope Europske središnje banke. Npr. CHF Libor 3M je bio: 31. prosinca 2004. 0,72%, 31. prosinca 2005. 1,01%, 31. prosinca 2006. 2,19%, 31. prosinca 2007. 2,79%. Npr. CHF Libor 6M je bio: 31. srpnja 2006. 1,73%, 1. kolovoza 2007. 2,80%, 1. veljače 2008. 2,70%. Drugi ključni razlog je percepcija rizičnosti naše zemlje (kao i ostalih zemalja u okruženju), odnosno domaćih banaka kao dužnika. O značajnom rastu rizika svjedoči nagli skok CDS-a (Credit Defat Swap) za Hrvatsku. Krajem 2008. rasplamsala se kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS. Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja ne 5-godišnjoj razini podigao između 3% - 5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB-a. Primjerice, u posljednjem kvartalu 2008. CDS za Hrvatsku povećao se sa 1,00% na 4,5%, dok je npr. u 2004. navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv. Dakle, povećanjem CDS-a dovelo je do rasta troškova zbog povećane premije rizika za zemlju, odnosno kamata koje su domaće banke plaćale na depozite i kredite iz inozemstva postala je znatno viša. Treći razlog je u rastu pasivnih kamata (kamata na štednju građana). One su u 2008. povećane za oko 50 baznih bodova u prosjeku. Znatno slabija mogućnost financiranja domaćih banaka na inozemnim tržištima (zbog visoke cijene financiranja) potaknulo je Banke da povećanjem kamate na štednju privuklo domaće izvore. To je rezultiralo i rastom aktivnih kamatnih stopa. Osim prethodna navedena tri ključna razloga, za rast aktivnih kamata vještak ističe još neke razloge:

1. Tijekom 2007. dolazi do rasta kamata na inozemnim tržištima i rasta prinosa na hrvatske državne obveznice.

2. Usporavanje ukupne gospodarske aktivnosti u 2008. i 2009. snažno je utjecalo na kretanje monetarnih i kreditnih agregata. Prvi put nakon 10 godina zabilježen je godišnji pad plasmana banaka privatnom sektoru na što su djelovali učinci ponude ali i potražnje za kreditima.

3. Pogoršanje kreditnog potrfelja Banaka.

4. Suočene sa sve većim rastom udjela loših kredita u ukupnim kreditima i većim stupnjem neizvjesnosti, poslovne banke su sve opreznije preuzimale nove rizike, povećavale kamatne stope i pooštrile ostale uvjete kreditiranja.

5. Također, banke su počele biti više usmjerene k financiranju središnje države, koja je zbog negativnog utjecaja krize bila suočena sa smanjenjem proračunskih prihoda i znatno otežanim uvjetima financiranja na inozemnim tržištima kapitala.

6. Država uvela "neoporezivi" rast kredita od 12% godišnje tj. obveza upisivanja blagajničkih zapisa HNB-a na svako prekoračenje "neoporezivog" rasta plasmana od 12%.

7. Visoki regulatorni troškovi nametnuti od strane HNB-a utječu na visoke aktivne kamatne stope. Kao prvu, tu vještak misli na graničnu obveznu pričuvu koju je Država zakonski prvi put uvela 2004. kako bi destimulirala zaduživanje hrvatskih banaka u inozemstvu te tako ublažila rast inozemnog duga. Do tada su banke pribavljena sredstva u inozemstvu na hrvatskom tržištu plasirala po znatno višoj kamatnoj stopi i na taj način ostvarivale ekstra profit. Prva stopa je bila 24%, pa 30%, 40% i čak 55%. Odluka o graničnoj pričuvi je obvezivala banke da sredstva pribavljena u inozemstvu (npr. 55%) deponiraju na poseban račun kod HNB-a. Odluka o graničnoj obveznoj pričuvi je prvi put donesena 2004. (NN 9/2004) i bila je 24%. Kao primjer promjene vještak navodi Odluku o izmjeni Odluke o graničnoj obveznoj pričuvi (NN 22/2005), kojom je ista povećana sa 24% na 30%. Ta mjera je u listopadu 2008. ukinuta.

8. Kao drugo tu vještak misli na regulatornu mjeru obveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB sa prinosom od 0%. Ta mjera je u studenom 2009. ukinuta. Obje navedene regulatorne mjere su utjecale na porast troškova financiranja i tuženik je bio primoran (da ne bi ugrozio izvore financiranja – depozite klijenata i obveze po inozemnim kreditima) povisiti cijene kredita.

Zbog navedenih razloga kamate na kredite stanovništvu su rasle kod svih banaka, odnosno rasli su troškovi kredita.

 

11.3. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i  1115. ZOO-a.

 

12. Sukladno članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19. -  dalje: ZPP) odlučeno je o troškovima postupka. Tužitelju je dosuđen parnični trošak u iznosu od 5.825,00 kn koji troškovi su osnovani i sukladni odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od troškova sastava tužbe prema Tbr. 7.točka 1. OT  250,00 kn, zastupanje na ročištima 13.rujna 2019.i 22.veljače 2022., (2 x po 250,00 kn) po Tbr. 9.točka 1. OT te objava odluke 125,00 kn, sastavljanje podnesaka 20.kolovoza 2019., 11.rujna 2019., 27.travnja 2020.,18.siječnja 2021. i 13.rujna 2021. (5 x  250,00 kn) te pristojba na tužbu i presudu 2 x 20000 kn. Tužitelju je dosuđen i trošak vještačenja u iznosu 3.300,00 kn.

 

13. Stoga je odlučeno kao u izreci.

 

 

Slavonski Brod, 5. travnja 2022.

 

 

                                          Sudac

                                                                                                    Pavo Garić, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.