Broj: Revr 591/2017-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. L., dipl. pravnica u Sindikatu, Z., protiv tuženika H.-H. pošta d.d., Z., OIB: …, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-471/16-2 od 4. travnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2833/14-15 od 18. siječnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2019.

p r e s u d i o   j e

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-471/16-2 od 4. travnja 2017. se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-2833/14-15 od 18. siječnja 2016. sudio je:

"I/ Utvrđuje se da Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu tužitelja M. K. iz S., OIB: …, broj: HP-02/2-000021/14 od 14. ožujka 2014. koju je donio tuženik H.-H. pošta d.d., Z., OIB: …, nije dopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao.

II/ Nalaže se tuženiku H.-H. pošta d.d., Z., OIB: … tužitelja M. K. iz S., OIB: … vrati na rad na poslove radnog mjesta "operater I" ili drug odgovarajuće radno mjesto prema važećoj sistematizaciji, znanju, radnom iskustvu i kvalifikacijama tužitelja."

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž R-471/16-2 od 4. travnja 2017. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio je presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2833/14-15 od 18. siječnja 2016.

Tako su sudovi odlučili u sporu za utvrđenje nezakonitom odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu i zahtjevu za vraćanje tužitelja na rad.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenim poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 14. ožujka 2014., da radni odnos tužitelja nije prestao kao i da se tužitelj vrati na rad kod tuženika.

Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu, je li prilikom otkazivanja poštivao sve kriterije propisane čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09, 61/11, 82/11 i 73/13, dalje: ZR) kao i je li postupak savjetovanja s radničkim vijećem proveden u skladu s odredbom čl. 149. st. 1. Zakona o radu.

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je tužitelj na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme radio kod tuženika na radnom mjestu operater I, Divizija mreža na području Splitsko-dalmatinske županije,

- da je tužitelju odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. ožujka 2014. tuženik otkazao ugovor o radu,

- da je tužitelj protiv Odluke o otkazu podnio Zahtjev za zaštitu prava na koji se tuženik nije očitovao,

- da je tužitelj uvršten u Program zbrinjavanja viška radnika od 31. prosinca 2013.,

- da je tuženik 3. siječnja 2014. navedeni Program zbrinjavanja viška radnika dostavio Hrvatskom Zavodu za zapošljavanje,

- da je tuženik radničkom vijeću dostavio Program zbrinjavanja viška radnika na postupak savjetovanja,

- da se radničko vijeće protivilo otkazivanju tužitelja,

- da iz Programa zbrinjavanja viška radnika proizlazi da je za radno mjesto Operater I, Divizija mreža, Splitsko-Dalmatinske županije predviđeno kao višak 25 izvršitelja, a poslodavac je utvrdio da nema dovoljno poslova za sve izvršitelje uzimajući u obzir obujam poslova i raspoložive radnike,

- da je tuženik poslovnu godinu 2012. završio s gubitkom od oko 23.000.000,00 kn, dok je 2012. završio sa dobiti od oko 33.000.000,00 kn te je u 2013. povećao tržišni udjel sa 65% na 72%;

- da je tuženik odredio kriterije za izbor radnika za čijim će radom prestati potreba, a to su zakonski kriterij (trajanje radnog odnosa, starost, invalidnost i obveze uzdržavanja) te dodatni kriterij i to učinkovitost, stručnost i kvaliteta obavljenog rada i status branitelja Domovinskog rata,

- da je tuženik nekoliko radnica koje su bile obuhvaćene Programom zbrinjavanja odlučio ostaviti na radu po njihovim zamolbama zbog socijalne osjetljivosti i to M. B. (koja ima teško bolesnog supruga koji je branitelj Domovinskog rata, koja je majka dvoje malodobne djece i koja ima neriješeno stambeno pitanje), L. D. (koja je majka dvoje malodobne djece od kojih jedno ima dijagnosticiran Downov sindrom, a suprug joj je branitelj Domovinskog rata i nezaposlen), M. J. (koja je sa članovima svoje obitelji žrtva obiteljskog nasilja, uzdržava malodobno dijete i otplaćuje kredit za stan u koji je protupravno uselio bivši suprug, a uslijed ozljede na radu je pretrpjela trajna oštećenja lokomotornog sustava) i M. S.-S. (koja je samohrana majka malodobnog djeteta i živi na pučinskom otoku gdje su šanse za pronalaženje novog posla izuzetno male),

- da Radničkom vijeću nisu dostavljeni podaci važni za donošenje odluke, konkretno, nije mu objašnjen način ocjenjivanja rada radnika temeljem kojeg su radnici bili uvršteni u Program, odnosno okolnost iz kojih razloga na te radnike nije primijenio zakonske i dodatne kriterije zbog čega je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 149. ZR.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi su zaključili da je odluka o otkazu nedopuštena te su prihvatili tužbeni zahtjev. Pri tome je, imajući na umu da su kriteriji za izbor radnika za čijim će radom prestati potreba (zakonski i dodatni) bili definirani Programom zbrinjavanja viška radnika, sudovi su ocijenili da je tuženik nakon donošenja navedenog Programa zbrinjavanja time što je izdvojio iz Programa zbrinjavanja navedene četiri radnice i zadržao ih na radu, primijenio pored navedenih kriterija i daljnje dodatne kriterije koji nisu definirani Programom zbrinjavanja, čime je preostale radnike i tužitelja stavio ili mogao staviti u nepovoljniji položaj u odnosu na te četiri radnice. Nadalje, prvostupanjski sud je naveo i da je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 149. ZR jer je tuženik odluku o 4 radnice koje je naknadno izdvojio iz Programa nije dostavio radničkom vijeću iz čega proizlazi da Radničkom vijeću nisu dostavljeni podaci važni za donošenje odluke, konkretno nije mu objašnjen način ocjenjivanja rada radnika temeljem kojeg su radnici bili uvršteni u Program odnosno okolnost iz kojih razloga na te radnike nije primijenio zakonske i dodatne kriterije. Budući da su sudovi utvrdili da je otkaz ugovora o radu nedopušten, primjenom odredbe čl. 116. ZR naložili su tuženiku vraćanje tužitelja na rad.

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što tuženik smatra da je prilikom izrade Programa izvršio svoju obvezu savjetovanja s Radničkim vijećem u smislu odredbe čl. 149. st. 1. i 4. ZR te je radničkom vijeću dostavio odgovarajuće podatke o razlozima za namjeravane otkaze. Nadalje, navodi i da je izvršena komparacija svih radnika na radnom mjestu operater I u Splitsko-dalmatinskoj županiji te da je izvršeno bodovanje svih zaposlenika po zakonskim i dodatnim kriterijima kako je to utvrđeno u Programu zbrinjavanja viška radnika te da je 25 zaposlenika na radnom mjestu operater I utvrđeno viškom jer su primjenom zakonskih i dodatnih kriterija ostvarili najmanji broj bodova odnosno manji broj bodova od osoba koje su ostale raditi kod tuženika na istom radnom mjestu.

Prema odredbi čl. 120. st. 1. ZR poslodavac koji utvrdi višak od najmanje 20 radnika i kojima će neovisno o načinu prestanka ugovora o radu, u razdoblju od 90 dana prestati ugovori o radu, dužan je na način i pod uvjetima propisanim tim Zakonom, ako će poslovno uvjetovanim otkazom otkazati ugovore o radu najmanje petorici radnika, savjetovati se s radničkim vijećem u cilju otklanjanja potrebe za otkazivanjem.

Prema odredbi stavka 2. tog članka poslodavac je dužan, u cilju provođenja obveze savjetovanja iz stavka 1. tog članka, radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima za namjeravane otkaze, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, dobi, spolu, zvanju i radnom mjestu radnika koji bi mogli biti višak, odnosno koji će biti obuhvaćeni otkazivanjem, roku u kojem namjerava otkazati ugovore o radu, dodatnim kriterijima, uz one iz čl. 107. stavka 3. tog Zakona, o kojima će poslodavac voditi računa pri odlučivanju o otkazivanju, te iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja uz onu iz čl. 119. tog Zakona.

Kod činjenice da tuženik, unatoč zahtjevu radničkog vijeća, nije pružio zatraženo objašnjenje i potpune podatke glede načina primjene kriterija kojima se rukovodio pri ocjenjivanju radnika, a posebno kod činjenice što je tuženik naknadno, po izrađenom Programu, u odnosu na neke radnice primijenio nove kriterije, a na temelju kojih su one izuzete iz postupka otkazivanja ugovora o radu, onda je nužno zaključiti kako je postupak savjetovanja s radničkim vijećem glede Programa proveden suprotno odredbi čl. 120. ZR.

Nameće se zaključak kako se na temelju Programa tuženika ne može ispitati pravilnost primjene zakonskih kriterija iz čl. 109. st. 2. ZR te dodatnih kriterija, kojima se tuženik rukovodio prilikom određivanja za radom kojih radnika prestaje potreba, a o čemu i zavisi dopuštenost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici osporenom odlukom (tako i u odluci ovoga suda broj Revr-749/17-2 od 20. veljače 2018.).

U situaciji kada je tuženik na neke radnice primijenio nove, dodatne kriterije, a na temelju kojih su one izuzete iz postupka otkazivanja ugovora o radu zbog čega se na temelju Programa tuženika ne može ispitati pravilnost primjene zakonskih kriterija iz čl. 109. st. 2. ZR te dodatnih kriterija, neosnovana je tvrdnja tuženika da je izvršio komparaciju svih zaposlenika na radnom mjestu operater I u Splitsko-dalmatinskoj županiji i izvršio bodovanje svih zaposlenika na način kako je to utvrđeno Programom zbrinjavanja viška radnika.

Točan je revizijski navod tuženika da je autonomno pravo poslodavca utvrđivati višak zaposlenika u svakoj organizacijskoj jedinici po kriterijima utvrđenim Programom. Međutim, nužno je da pri tome poslodavac na sve radnike jednako primjeni kriterije koje je propisao što se u ovom slučaju izdvajanjem četiri radnice iz Programa nije dogodilo.

U skladu s iznesenim, a kada tuženik, na kome je u smislu odredbe čl. 131. st. 3. ZR teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu tužitelju, to nije uspio učiniti u ovom postupku, za ocijeniti je da je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja materijalno pravo pravilno primijenjeno.

U odnosu na revizijske navode kojima tuženik iznosi činjenice, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i preocjenjuje dokaze (osobito u pogledu utvrđenja da nije Radničkom vijeću dostavio sve potrebne podatke o razlozima za namjeravane otkaze) treba reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog toga navodi tuženika kojima osporava utvrđeno činjenično stanje i preocjenjuje ga na svoj način nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 12. veljače 2019.