Broj: Revr 615/2018-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća,  u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Z. d.o.o., V., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. M., odvjetniku u R., protiv tuženika-protutužitelja W. P. iz R., s boravištem u Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku N. Z., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-352/2015-4 od 13. prosinca 2017., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-2583/2010 od 30. lipnja 2014., u sjednici održanoj 19. veljače 2019.,

p r e s u d i o   j e

Revizije se odbijaju kao neosnovane.

Tuženiku se ne priznaje trošak sastava odgovora na reviziju tužitelja.

Obrazloženje

Presudom i rješenjem Općinskog suda u Rijeci broj P-2583/2010 od 30. lipnja 2014. odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos 1.045.674,00 kn i to iznos 405.799,80 kn na ime štete za neplaćenu i nenaplativu glavnicu; iznos 387.146,60 kn na ime štete za zateznu kamatu od dana izdavanja robe do dana ispostave fakture te iznos 252.727,67 kn na ime štete za zateznu kamatu od dana ispostave robe pa do obračuna 3. listopada 2012., s pripadajućom zateznom kamatom od 27. rujna 2010. do isplate, kao i odbijen zahtjev da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju iznos 988.333,99 kn sa zateznim kamatama od 17. ožujka 2010. do isplate; određeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove; utvrđeno povlačenje tužbe u dijelu tužbenog zahtjeva postavljenog za isplatu iznosa 171.607,43 kn, te je odbačena protutužba tuženika kao protutužitelja.

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-352/2015-4 od 13. prosinca 2017. potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na isplatu mu iznosa 906.716,23 kn + 2,18 kn, s pripadajućim zateznim kamatama, dok je djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja nalaganjem tuženiku isplatiti mu iznos 138.957,77 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 27. rujna 2010., te iznos 988.331,81 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 17. ožujka 2010., sve pa do isplate. Ukinuto je pak prvostupanjsko rješenje u dijelu kojim je odlučeno o parničnim troškovima te je odbačena protutužba tuženika kao protutužitelja i u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijanjem žalbe potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši u tom dijelu preinačenje drugostupanjske presude prihvaćanjem čitavog tužbenog zahtjeva tužitelja, podredno ukidanje prvostupanjske i drugostupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje odbijanjem žalbe tužitelja i potvrđivanjem prvostupanjske presude, nalaganjem tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove, podredno njezino ukidanje i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženika predloživši njezino odbijanje.

Revizija tužitelja i revizija tuženika nisu osnovane.

Obzirom na vrijednost predmeta spora dijela drugostupanjske presude koju tužitelj te tuženik pobijaju revizijama, a koja prelazi iznos 200.000,00 kn, to je protiv pobijane presude dopuštena revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

U smislu prednjeg, a postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije stranaka ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojim se pobija revizijama i u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.

Osporavajući zakonitost nižestupanjskih presuda u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev, tužitelj tvrdi da je prvostupanjski sud odbijanjem njegovog prijedloga za provođenjem dopunskog financijskog vještačenja, onemogućen u raspravljanju, a u čemu nalazi bitnu povredu odredaba parničnog  postupka.

Prema odredbi čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako stranci nezakonitim postupanjem suda, a osobito propuštanjem dostave nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

Prema odredbi čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

Polazeći od citiranih odredbi, a kod činjenice da je sud u okolnostima konkretnog slučaja ocijenio da su u postupku pred prvostupanjskim sudom dokazane činjenice odlučne za ovaj spor, te ocijenio da nema potrebe izvođenja daljnjeg dokaza u smislu provođenja dopunskog financijskog vještačenja, a na okolnost utvrđivanja iznosa kojeg tuženik duguje tužitelju, ocijeniti je da odbijanjem prijedloga tužitelja za dopunskim vještačenjem od strane prvostupanjskog suda, a što je drugostupanjski sud ocijenio pravilnim postupanjem, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 220. te čl. 286. – 292. ZPP-a, baš kao ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, jer je tužitelj tijekom čitavog trajanja ovog postupka uvijek bio uredno obaviješten o svim radnjama suda i u njima mogao sudjelovati.

Prema odredbi čl. 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Kako su nižestupanjski sudovi upravo postupajući prema citiranoj odredbi, odbili dio zahtjeva tužitelja ocijenivši ga neosnovanim, a na temelju činjeničnih utvrđenja koja su rezultat ukupno provedenog dokaznog postupka, to je neosnovan revizijski prigovor tužitelja o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP-a. S tim u vezi treba podsjetiti na već prethodno navedeno, da je ocjena izvedenih dokaza u pravcu utvrđivanja činjenica odlučnih za spor isključivo pridržana sudu, a ne strankama. Upravo zato svi ostali revizijski navodi tužitelja, a kojima prigovarajući pravilnosti pobijane presude u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev, vrši preocjenu izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

Konačno, kako pobijana presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja sadrži jasne i razumljive razloge, zbog čega se pravilnost iste može ispitati, pri čemu je pobijana presuda sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a, to nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a baš kao ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 338. ZPP-a.

Slijedom navedenog, a kako tužitelj u reviziji, osim formalnog pozivanja na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, nije određeno ukazao u čemu bi se sastojala takva povreda, to je reviziju tužitelja trebalo odbiti kao neosnovanu sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Osporavajući pravilnost pobijane presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 373. ZPP-a, smatrajući da je drugostupanjski sud preinačenjem prvostupanjske presude i djelomičnim prihvaćanjem tužbenog zahtjeva neovlašteno izmijenio činjenično stanje.

Iz obrazloženja drugostupanjske presude, a kojom je djelomično preinačena prvostupanjska presuda te djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, razvidno je da je u tom dijelu ta presuda donesena na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

Prema toj odredbi drugostupanjski sud će presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

Iz obrazloženja pobijane presude kojom je djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, proizlazi da je taj sud, upravo polazeći od činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a koja su se odnosila na postupanje tuženika kao radnika tužitelja u obavljanju njegovih radnih zadataka i povjerenih mu poslova, a ocjenjujući ih u svjetlu mjerodavnih materijalnopravnih odredbi: čl. 99. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR) i čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) ocijenio taj dio tužbenog zahtjeva osnovanim. Proizlazi dakle da je drugostupanjski sud svoju presudu pravilno utemeljio na odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP-a, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 373. ZPP-a. S tim u vezi treba primijetiti da tuženik pokušavajući osporiti pravilnost pobijane presude pozivanjem na navodno počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka od strane drugostupanjskog suda, pri čemu vrši preocjenu izvedenih dokaza, a što mu ne pripada, čime faktično prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušteno u ovom stupnju postupka, a kako je to već vezano za revizijske navode tužitelja obrazloženo, pa u tom smislu nema potrebe dalje se osvrtati na takve neutemeljene prigovore.

Isto je i sa revizijskim prigovorom bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, a kod činjenice da rezultati provedenog postupka pred nižestupanjskim sudovima ne upućuju na to da bi tuženik bilo kakvim postupanjem suda bio onemogućen u raspravljanju pred sudom. U svakom slučaju to, što je drugostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava, a na temelju činjeničnog stanja utvrđenog od strane prvostupanjskog suda, djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, doista se ne može podvesti pod bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.

Konačno, kako pobijana presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi tako da se pravilnost presude može ispitati, to nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje.

Revizijski navodi tuženika, a kojima pokušavajući osporiti pravilnost pobijane presude ukazivanjem na određene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske su neodlučni za ovaj spor, a kod činjenice da činjenično-pravni supstrat ovog spisa predmeta se ne može poistovjetiti sa onima iz odluka na koje se revizija poziva.

Prihvaćanjem dijela tužbenog zahtjeva tužitelja od strane drugostupanjskog suda je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Naime, polazeći od činjeničnih utvrđenja:

- da je tuženik bio zaposlen kod tužitelja na temelju ugovora o radu od 2002. na radnom mjestu komercijaliste, a faktično bio voditelj poslovnice u Z.,

- da je u svom radu tuženik počinio niz propusta zbog kojih je tužitelju nastao manjak robe, odnosno nemogućnost naplate dijela robe kao i zakašnjenje sa naplatom već isporučene robe, a sve zbog toga jer

- da je tuženik kupcima izdavao robu na temelju ponuda, a bez otpremnica; robu razduživao iz skladišta i evidentirao na fiktivnom skladištu, a koji propusti

- da se provođenjem redovnih inventura nisu mogli primijetiti jer je tuženik kao voditelj poslovnice formirao inventurnu komisiju koja je sastavljala izvještaje koji su odgovarali tuženiku,

- da je manjak robe utvrđen u iznosu 988.331,81 kn dok je iznos 138.957,77 kn utvrđen kao šteta u visini zatezne kamate na vrijednost robe od vremena njezine isporuke do konačne naplate

pravilna je ocjena iz pobijane presude da je opisano postupanje tuženika imalo značaj krajnje nepažnje kojim je tužitelju uzrokovana šteta, zbog čega na strani tuženika i postoji odgovornost za štetu koju je kao radnik tužitelja uzrokovao tužitelju, sve u smislu odredbe čl. 99. st. 1. ZR, a koju krajnju nepažnju je tužitelj, na kome je bio teret dokaza u smislu odredbe čl. 1045. ZOO-a i dokazao.

Revizijski navodi tuženika kojima pokušava otkloniti svoju odgovornost iz čl. 99. st. 1. ZR-a za nastanak štete tužitelju u okolnostima konkretnog slučaja, su toliko neutemeljeni i bespredmetni da nema potrebe se dalje na njih ni osvrtati.

Stoga je reviziju tuženika trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja tuženika nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tužitelja.

Zagreb, 19. veljače 2019.