Broj: Revr 853/2017-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja V. B. F. iz Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnice A. B. i N. L., odvjetnice u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Z., protiv tuženika A. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. T., odvjetnica u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanju na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1935/16-2 od 6. lipnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8709/14-46 od 22. srpnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2019.

p r e s u d i o   j e

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1935/16-2 od 6. lipnja 2017. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-8709/14-46 od 22. srpnja 2016. sudio je:

"I. Utvrđuje se da odluka o otkazu ugovora o radu Klasa: 112-02/12-01/84, Ur. broj: 381-14/178-14-10 od 14. srpnja 2014. koju je tuženik A., Z., OIB: … donio dana 17.07.2014. nije dopuštena i da radni odnos između tuženika i tužitelja V. B. F. iz Z., OIB: … nije prestao, te se nalaže tuženiku vratiti tužitelja na rad na radno mjesto višeg stručnog suradnika – specijaliste u O.-u u Odsjeku za fizičko-kemijska ispitivanja u Odjelu službeno laboratorija za provjeru lijekova – O., odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto, sukladno stručnoj spremi i sposobnostima tužitelja, u roku 8 dana.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu do 2.500,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 8 dana."

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž R-1935/16-2 od 6. lipnja 2017. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu.

Tako su sudovi odlučili u sporu za utvrđenje nezakonitom odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika i zahtjevu za vraćanje tužitelja na rad.

Protiv drugostupanjske presude tuženik podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak.

Tužitelj je u odgovoru na reviziju osporio navode tuženika te je predložio reviziju tuženika odbaciti odnosno odbiti kao neosnovanu.

Revizija je neosnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

Osim toga iz odluke drugostupanjskog suda koji je primjenom odredbe čl. 375. st. 5. ZPP prihvatio razloge prvostupanjske presude proizlazi, suprotno navodima tuženika, da su sudovi dali jasno obrazloženje o svim povredama radnog odnosa koje je tuženik u odluci o otkazu stavio na teret tužitelju (postupanje suprotno važećem Standardnom operativnom postupku tuženika (dalje: SOP), uzrokovanje incidenta neadekvatnim radom, davanje suprotnih izjava nakon incidenta, navodi tužitelja iz pisane obrane o uvjetima za siguran rad i Zahtjeva za zaštitu dostojanstva i zaštitu od spolnog uznemiravanja), a ne samo jednu povredu (da je tužitelj ulio nekompatibilnu kiselinu u bocu) kako to navodi tuženik u reviziji.

U dijelu revizijskih navoda kojima tuženik u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje (koje se odnosi na davanje različitih navoda tužitelja nakon eksplozije o izlijevanju kiseline te na izlijevanje pripremljene otopine u odvod) te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ovaj sud ovakve revizijske navode tuženika nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njezine činjenične navode iznesene u reviziji.

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nezakonitosti otkaza ugovora o radu iz čl. 107. Zakona o radu (kako se navodi u odluci o otkazu) te vraćanje tužitelja na rad.

Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu višeg stručnog suradnika – specijaliste u O.-u u Odsjeku za fizičko-kemijska ispitivanja u Odjelu službenog laboratorija za provjeru lijekova – O.,

- da je tuženik 14. srpnja 2014. donio Odluku o otkazu ugovora o radu zbog više osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa i to: povrede propisa o zaštiti na radu, zaštiti od požara i eksplozija, davanje netočnih i nepotpunih podataka važnih za donošenje odluke poslodavca, nepristojno ponašanje zaposlenika prema drugim zaposlenicima, iznošenje netočnih podataka o radu poslodavca čime se nanosi šteta ugledu poslodavca te činjenice potpunog gubitka povjerenja tuženika u nastavak međusobne suradnje s tužiteljem zbog koje nastavak radnog odnosa više nije moguć,

- da se u odluci o otkazu navodi da je 5. ožujka 2014. u Odjelu službenog laboratorija Agencije došlo do eksplozije u kojoj su dvije radnice ozlijeđene i nastupila je materijalna šteta te da je do eksplozije prema mišljenju Ministarstva unutarnjih poslova, Ravnateljstva policije, Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić" od 4. lipnja 2014. došlo jer su se u boci koja je eksplodirala nalazili nitratni (NO3) i sulfatni (SO4) ioni čije porijeklo se može pripisati dušičnoj odnosno sumpornoj kiselini te da je uslijed ulijevanja nepoznatog volumena i koncentracije dušične i sumporne kiseline u bocu s organskim kemijskim otpadom uslijed nekompatibilnosti komponenata u boci došlo do snažne egzotermne reakcije te da se prema dnevnicima rada navedene kiseline koriste za pripremu (digestiju) uzoraka za analizu tehnikom ICP-MA,

- da se u odluci o otkazu navodi da iz Dnevnika rada tužitelja od 3. i 4. ožujka 2014. proizlazi da je pripremao uzorke s nitratnom kiselinom i "base load" sa sumpornom kiselinom kao pripremu za analizu tehnikom ICP-MS te da je tijekom istrage o sigurnosnom incidentu davao suprotne iskaze vezano za odlaganje (izlijevanje) otpadnih kiselina kao i da tuženik nije prihvatio navode iz obrane tužitelja,

- da se u odluci o otkazu navodi da iz obrane tužitelja u kojoj on opisuje svoj postupak s ostatkom otopine "base load" (da ju je odložio u novu, praznu bocu s natpisom "Kemijski otpad") proizlazi da je takvo postupanje suprotno pravilima struke i SOP-u Agencije "Gospodarenje otpadom" budući da na boci nije naznačio sadržaj kemijskog otpada koji je ulio u bocu iako je bila riječ o izuzetno opasnoj sulfatnoj kiselini čime je postupio suprotno pravilima struke i SOP-u koji propisuje da se koncentrirane kiseline i baze (svaka odvojeno) odvojeno skupljaju u bocama od tamnog čvrstog stakla te da je nestavljanjem oznake opasne kiseline koja se u boci nalazi omogućio miješanje nekompatibilnog kemijskog otpada koji se  mora odvojeno prikupljati što je dovelo do eksplozije u laboratoriju 1218,

- da se u odluci o otkazu ugovora o radu navodi da je tužitelj u Zahtjevu za zaštitu dostojanstva i zaštitu od spolnog uznemiravanja od 14. svibnja 2014. naveo niz uvredljivih navoda o osobnim karakteristikama i neprihvatljivom ponašanju dr. sc. H. T., gđe G. M. K., gđe M. F. i gđe R. T. Ž. kao i da je iznošenjem neistina i vrijeđanjem nadređenih, neistinitim prikazivanjem poslovanja i odnosa prema radnicima u izrazito uvredljivom i negativnom svijetlu zaposlenik postupao suprotno odredbama čl. 74. Pravilnika o radu, kao i da je u svojoj obrani naveo da prostorije O.-a u kojima je stroj ICP-MS u vrijeme dok je tamo radio nisu imale adekvatne uvjete za siguran rad što je u cijelosti netočno,

- da je u sudskom postupku iz iskaza svjedoka i Izvještaja o provedenom unutarnjem nadzoru od 6. ožujka 2014. utvrđeno se boce s kemijskim otpadom nisu označavale vrstom kemijskog otpada koji je u njih odlagan na način da bi na naljepnici upisivali detaljno podatke kako je to propisano SOP-om tuženika Gospodarenje otpadom koji je tuženik donio 23. travnja 2014.  odnosno nakon što se sporni incident dogodio, niti je to bilo uobičajeno,

-  da su D. V. i tužitelj jedini radnici koji su u prethodnim danima prije eksplozije radili s koncentriranom nitratnom i sulfatnom kiselinom, ali da se iz Dnevnika rada nije moglo vidjeti tko je od njih i kada izlagao otpad u jedinstvenu bocu,

- da tužitelj nije davao kontradiktorne izjave nakon incidenta u vezi s odlaganjem otpadne tekućine već je utvrđeno da je tužitelj, koji je radio "base load" otopinu za digestiju uzoraka (koja se sastoji od 120 ml vode, 2 ml sumporne kiseline i 5 ml vodikovog peroksida), nakon pripremanja otopine koja se nalazi u razrijeđenom stanju zbrinjavao na način da je glavni ostatak otopine ostale nakon digestije prelio u staklenu bocu za kemijski otpad, a ostatke pripremljene otopine isprao i bacio u izljev,

- da je tužitelj 14. svibnja 2014. podnio Zahtjev za zaštitu dostojanstva i zaštitu od spolnog uznemiravanja,

- da tuženik prije otkazivanja tužitelju proveo savjetovanje s Radničkim vijećem.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev budući da tuženik nije dokazao da je tužitelj kršio obveze iz radnog odnosa odnosno nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz pa nisu ispunjeni uvjeti za otkaz ugovora o radu iz čl. 107. st. 1. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09, 61/11, 82/11 i 73/13, dalje: ZR). Naime, sudovi su zaključili da tuženik nije dokazao da je tužitelj postupao suprotno pravilima struke odnosno SOP-u tuženika važećem na dan nastanka incidenta 5. ožujka 2014. odnosno nije dokazao da je tužitelj izazvao incident svojim neadekvatnim radom, niti da je tužitelj tuženiku davao različite izjave radi čega je došlo u opasnost poslovanje tuženika. Nadalje, tužitelj je sukladno odredbi čl. 130. ZR mogao u zahtjevu za pokretanje tog postupka iznijeti sve ono što smatra povredom odnosno diskriminacijskom osnovom zbog čega tužitelj ne može doći u nepovoljniji položaj pa navodi koje je tužitelj iznio u Zahtjevu za zaštitu dostojanstva i zaštitu od spolnog uznemiravanja te oni navedeni u pisanoj obrani ne smatraju se povredama radnih obveza.

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što je tuženik zbog povreda radnog odnosa koje je počinio tužitelj izgubio povjerenje u tužitelja te da nastavak radnog odnosa nije moguć pri čemu sudovi nisu uzeli u obzir sve okolnosti i interes obiju ugovornih strana. Osnovni revizijski navod tuženika svodi se na tvrdnju da tužitelj nije dodatno označio bocu u koju je ulio ostatke kiseline čime je omogućio da dođe do eksplozije. Tuženik smatra da je takvim postupanjem tužitelj propustio postupati s pažnjom dobrog stručnjaka te je povrijedio odredbu čl. 10. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO).

Odredbom čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

Točkom 5.4.2.3. SOP tuženika "Gospodarenje otpadom" koji je donesen 6. kolovoza 2012., a stupio na snagu 10. kolovoza 2012. i koji je bio na snazi u trenutku kada se dogodila eksplozija 5. ožujka 2014. bilo je propisano, između ostalog, da se aromatska i halogena otapala, kao i koncentrirane kiseline i baze (svaka odvojeno) odvojeno skupljaju u bocama od tamnog čvrstog stakla. Na bocama se nalazi naljepnica sa žutom oznakom "Kemijski otpad", a boce se nalaze u digestorima laboratorija.

Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj razrijeđenu otopinu koja je ostala nakon pripreme otopine (120 ml vode, 2 ml sumporne kiseline i 5 ml vodikovog peroksida) za analizu tehnikom ICP-MS bacio u staklenu bocu na kojoj je bila etiketa "Kemijski otpad" te ju ostavio u prostoriji u laboratoriju u digestoru u kojoj nije došlo do eksplozije. Tijekom postupka je također utvrđeno da se boce s kemijskim otpadom nisu označavale vrstom kemijskog otpada koji je u njih odlagan niti je to bilo uobičajeno.

Iz navedenog proizlazi da je tužitelj postupao u skladu sa SOP tuženika "Gospodarenje otpadom" koji je bio na snazi u trenutku eksplozije od 5. ožujka 2014. i koji nije propisivao dodatno označavanje boce s kemijskim otpadom na način da se naznači vrsta otpada koji se odlaže.

Detaljno označavanje boca vrstom kemijskog otpada i drugim podacima bilo je propisano SOP tuženika "Gospodarenje otpadom" koji je donesen tek nakon eksplozije 23. travnja 2014. pa se tužitelju ne može staviti na teret da je postupao protivno SOP tuženika "Gospodarenje otpadom" koji je donesen tek nakon eksplozije.

Osim toga, iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj postupao kako je bilo uobičajeno i u skladu s SOP tuženika "Gospodarenje otpadom" pa je neosnovan tuženikov navod da je tužitelj svojim postupanjem povrijedio odredbu čl. 10. st. 2. ZOO.

Revizijskim navodom da je tužitelj izlijevanjem pripremljene otopine u odvod teško povrijedio Pravilnik o radu tuženik zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje (u dijelu u kojem zaključuje da je upravo tužitelj izlio otopinu u odvod) tuženik osporava utvrđeno činjenično stanje što, kao što je već navedeno, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno iznositi u reviziji.

Osim toga, za napomenuti je i da tuženik u odluci o otkazu uopće nije stavljao tužitelju na teret da je izlio otopinu u odvod već da tužitelj nije stavio oznaku opasne kiseline u boci te da je mijenjao iskaze vezano za zbrinjavanje kiseline.

U pravu je tuženik kada navodi da je za postojanje radnog odnosa, kao ugovornog odnosa između radnika i poslodavca, neophodno povjerenje ugovornih strana.

Odredbom čl. 117. ZR propisano je pravo na sudski raskid ugovora o radu ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten. Prema čl. 117. st. 2. ZR odluku iz stavka 1. ovog članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nije moguć.

Iz navedene odredbe proizlazi da i poslodavac može zatražiti sudski raskid ugovora o radu, ali u ovom konkretnom slučaju tuženik nije tijekom postupka podnio protutužbeni zahtjev kojim bi tražio sudski raskid radnog odnosa zbog gubitka povjerenja u tužitelja pa revizijski navodi tuženika da je izgubio povjerenje u tužitelja kao radnika nisu odlučni za odluku u ovom postupku.

Stoga su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da tuženik nije imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu te da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena zbog čega su pravilnom primjenom odredbe čl. 116. st. 2. ZR naložili tuženiku vraćanje tužitelja na rad.

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 19. veljače 2019.