Broj: Revr 136/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja A. V. iz P. D., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. I. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu I. i partneri, u S., 114. protiv tuženika H. P. d.o.o., Z., OIB: …, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-941/17-2 od 5. rujna 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-602/16 od 10. travnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-941/17-2 od 5. rujna 2017. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj Pr-602/16 od 10. travnja 2017. sudio je:

 

"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tuženika H. P. d.o.o., Regionalna jedinica H. P. S. broj: 416/14 od 10. 2. 2014., kao i Odgovor tuženika na tužiteljev Zahtjev za zaštitu prava broj:644/14 od 5.3.2014. kojim tuženik odbija tužiteljev Zahtjev za zaštitu prava, nisu dopušteni i da radni odnos tužitelja nije prestao.

 

2. Nalaže se tuženiku H. P. d.o.o. R. H. P. S. da vrati tužitelja A. V. na poslove konduktera u domovni kolodvor S.-P..

 

4. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak.“.

 

II Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku trošak ovog postupka u iznosu od 200,00 kn, u roku od 8 dana."

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž R-941/17-2 od 5. rujna 2017. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio je presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-602/16 od 10. travnja 2017.

 

Tako su sudovi odlučili o tužbenom zahtjevu za utvrđenje nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i odgovora tuženika na tužiteljev zahtjev za zaštitu prava te zahtjevu za vraćanje tužitelja na rad.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači nižestupanjske presude tako da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje sadržajno ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Svojim revizijskim navodom da je koncentracija alkohola u krvi mogla biti uzrokovana lijekovima koje tužitelj uzima zbog bolesti zbog čega je predlagao provođenje dokaza vještačenjem predstavlja prigovor pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji. U dijelu u kojem tužitelj preocjenjuje provedene dokaze isti predstavljaju revizijske navode koje ovaj sud nije mogao uzeti u obzir budući da je sud vezan činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova.

 

Nadalje, revident u reviziji opisno ukazuje na počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP kada navodi da drugostupanjski sud uopće nije uzeo u obzir gore navedene navode tužitelja.

 

Prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, što je drugostupanjski sud u konkretnom slučaju i učinio. Stoga prema ocjeni revizijskog suda tijekom drugostupanjskog postupka nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP na koju revident opisno upire u reviziji.

 

Slijedom navedenog, nije osnovan revizijski navod počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 10. veljače 2014. i odgovor tuženika na tužiteljev Zahtjev za zaštitu prava od 5. ožujka 2014. te zahtjev tužitelja za povratak na rad.

 

Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu te je li tuženik dokazao da nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj temeljem sklopljenog ugovora o radu od 11. listopada 2012. na neodređeno vrijeme bio zaposlen kod tuženika na poslovima konduktera u jedinici domovni kolodvor S.-P.,

 

- da je tužitelj u okviru poslova svog radnog mjesta bio zadužen i za obavljanje poslova u vezi sa sigurnošću željezničkog prometa te da kao izvršni radnik neposredno sudjeluje u odvijanju željezničkog prometa,

 

- da je tužitelju na radnom mjestu 30. siječnja 2014. izvršena provjera prisutnosti alkohola u organizmu te je utvrđena prisutnost od 0,29 promila alkohola u organizmu tužitelja,

 

- da je tužitelj Odlukom tuženika privremeno udaljen iz Društva i to od 30. siječnja 2014. do okončanja postupka za utvrđivanje skrivljenog ponašanja radnika,

 

- da je tuženik prethodno proveo postupak savjetovanja sa Radničkim vijećem, a koje se 6. veljače 2014. pisano očitovalo da nije suglasno sa namjerom poslodavca da se tužitelju izvanredno otkaže ugovor o radu,

 

- da je tuženik 10. veljače 2014. pod brojem 416/14 donio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelju zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa,

 

- da je kao razlog otkazivanja u otkazu ugovora o radu navedeno da je 30. siječnja 2014. na radnom mjestu utvrđena prisutnost alkohola u organizmu tužitelja od 0,29 promila, što je protivno odredbi čl. 91. st. 8. Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava ("Narodne novine" broj 83/13 – dalje: Zakon o sigurnosti), odredbi čl. 15. st. 2. Kolektivnog ugovora H. P. d.o.o. ("Službeni vjesnik H. P. d.o.o., broj: 17/13 - dalje: Kolektivni ugovor), kao i odredbama sklopljenog ugovora o radu,

 

- da je tužitelj na Odluku tuženika o izvanredno otkazu Ugovora o radu u zakonskom roku podnio zahtjev za zaštitu prava, a koji zahtjev je tuženik odbio kao neosnovan pisanim odgovorom na izjavljeni zahtjev od 5. ožujka 2014.,

 

- da je tuženik u zakonskom roku zatražio sudsku zaštitu prava iz radnog donosa podnošenjem predmetne tužbe dana 28. ožujka 2014.

 

- da je tužitelj prethodno već bio zatečen na radnom mjestu pod utjecajem alkohola od 1,53 promila alkohola.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sudovi su odbili tužbeni zahtjev na utvrđenje otkaza ugovora o radu nedopuštenim budući da započinjanje rada pod utvrđenim utjecajem alkohola ima značenje osobito teške povrede radnog odnosa s obzirom da tužitelj obavlja poslove vezane za sigurnost vlaka i putnika čime je povrijedio odredbu čl. 91. st. 8. Zakona o sigurnosti i čl. 15. Kolektivnog ugovora. Stoga su sudovi utvrdili da je tuženik imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu iz čl. 108. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09, 61/11 i 73/13 – dalje: ZR) zbog čega je odbijen i zahtjev za vraćanje na rad prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR.

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome da za utvrđenje da je tužitelj počinio tešku povredu radne dužnosti nije dovoljna sama činjenica da je kod tužitelja utvrđena koncentracija alkohola u krvi. Pri tome ističe da tužitelj nije na bilo koji način ugrozio sigurnost i udobnost putnika, a da poslove obavlja uredno i savjesno već 40 godina. Nadalje, smatra da je nejasno zbog čega bi utvrđena prisutnost alkohola u krvi bila razlog za izvanredni, a ne za redovni otkaz ugovora o radu. Također navodi da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 64. Zakona o zaštiti na radu jer je tužitelj alkohol konzumirao večer prije, a na tijekom rada ili prije dolaska na posao.

 

Odredbom čl. 108. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Iz navedene odredbe proizlazi da je izvanredni otkaz dopušten samo ako strana koja ga daje ima opravdani razlog za otkaz.

 

Odredbom čl. 89. st. 1. Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava ("Narodne novine", broj: 82/13, dalje- ZSIŽS) propisano je da su izvršni radnici, radnici koji obavljaju poslove vezane za sigurnost željezničkog sustava, a naročito poslove na kojima neposredno sudjeluju u odvijanju željezničkog prometa.

 

Nadalje, odredbom čl. 91. st. 8. ZSIŽS propisano je da izvršni radnik ne smije uzimati alkoholna pića, droge ili psihotropne tvari za vrijeme rada, niti smije početi obavljati poslove ako je pod utjecajem bilo kojih sredstava koja bi mogla utjecati na njegovu koncentraciju, pozornost ili ponašanje, naročito ako u organizmu ima alkohola, droga ili psihotropnih tvari.

 

Iz opisa poslova koji prileže ugovoru o radu koje je tužitelj, jednako kao i ugovor o radu potpisao, proizlazi da radno mjesto konduktera za kojeg je tužitelj zasnovao radni odnos obuhvaća poslove, između ostalog, vezano uz sigurnost i udobnost putnika, poslove otpreme vlaka, pratnje vlaka, pripreme otpreme vlaka, manevriranja i probe kočnica, provođenje mjera i aktivnosti vezane uz sigurnost.

 

U situaciji kada je tužitelj zatečen na radnom mjestu pod utjecajem alkohola od 0,29 promila, što je utvrđeno alko-testiranjem, tužitelj je postupao suprotno odredbi čl. 91. st. 8. ZSIŽS koja izvršnim radnicima izričito zabranjuje obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili započinjanje posla pod utjecajem alkohola.

 

Odredbom čl. 15. Kolektivnog ugovora propisano je da nepoštivanje propisa u svezi s radnim odnosom predstavlja povredu radne obveze.

 

Iz navedenog proizlazi da takvo postupanje tužitelja koji je u okviru svog radnog mjesta bio zadužen i za obavljanje poslova u svezi sa sigurnošću željezničkog prometa te koji kao izvršni radnik neposredno sudjeluje u odvijanju željezničkog prometa, a koji je 30. siječnja 2014. zatečen na radnom mjestu pod utjecajem alkohola od 0,29 promila predstavlja tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć (tako i u Revr-687/18 od 12. rujna 2018.).

 

Naime, zakonom nisu taksativno navedeni razlozi zbog kojih se može izvanredno otkazati ugovor o radu. Međutim, alkoholiziranost na radnom mjestu u okolnostima kada je radnik u okviru svog radnog mjesta zadužen i za obavljanje poslova u svezi sa sigurnošću željezničkog prometa te koji kao izvršni radnik neposredno sudjeluje u odvijanju željezničkog prometa, predstavlja osobito tešku povredu radne obveze zbog koje se može izvanredno otkazati ugovor o radu. Tvrdnja da tužitelj poslove obavlja uredno i savjesno već 40 godina ne poništava opravdanost izvanrednog otkazivanja ugovora o radu.

 

Stoga nije osnovan tužiteljev revizijski navod da bi utvrđena prisutnost alkohola u krvi bila razlog za redovni otkaz ugovora o radu, a ne za izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

Tvrdnja da je tužitelj alkohol konzumirao večer prije, a ne na radnom mjestu ili prije dolaska na posao je neodlučna kraj činjenice da je tužitelj zatečen pod utjecajem alkohola na radnom mjestu. Svrha odredbe čl. 64. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj: 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 143/12) je da spriječi radnike da obavljaju posao pod utjecajem alkohola. Osim toga, radno vrijeme tužitelju taj dan bilo je od 4,00 sata ujutro, a alko-testiranje je provedeno u 7,30 sati iz čega proizlazi da je tužitelj i u vrijeme dolaska na posao bio pod utjecajem alkohola.

 

Stoga su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da tuženik ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu prema čl. 108. st. 1. ZR zbog čega je onda pravilno odbijen i zahtjev za vraćanje tužitelja na rad prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR.

 

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 19. veljače 2019.