- 1 -              Kzz 9/2022-3

Broj: Kzz 9/2022-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog L. J. zbog kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske za zaštitu zakonitosti od 10. ožujka 2022. broj KZZ-DO-53/2017 podignutom protiv pravomoćnog rješenja kojeg čine rješenje Općinskog suda u Splitu od 4. srpnja 2016. broj Kov-383/16 i rješenje Županijskog suda u Splitu od 22. rujna 2016. broj Kž-596/16, u sjednici održanoj 30. ožujka 2022.,

p r e s u d i o   j e :

              Utvrđuje se da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je pravomoćnim rješenjem kojega čine rješenje Općinskog suda u Splitu od 4. srpnja 2016. broj KOV-383/16 i rješenje Županijskog suda u Splitu od 22. rujna 2016. broj Kž-596/16 povrijeđen zakon u odredbi članka 469. točke 3. u vezi s člankom 495. i člankom 355. stavkom 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 3. i člankom 12. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09, 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) u korist okrivljenog L. J..

Obrazloženje

1. Rješenjem Općinskog suda u Splitu od 4. srpnja 2016., broj KOV-383/16, pod točkom I. izreke, na temelju članka 544. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09, 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.), stavljen je izvan snage kazneni nalog toga suda broj K-170/2016 od 31. svibnja 2016. protiv okrivljenog L. J. zbog kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11., točkom II. izreke, na temelju članka 355. stavka 2. u vezi sastavkom 1. točkom 3. ZKP/08., odbačena je optužnica Općinskog državnog odvjetništva u Splitu broj K-DO-42/2016, IR-DO-30/2016. od 12. veljače 2016. protiv okrivljenog L. J. zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11., dok je točkom III. izreke, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08., odlučeno da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava. Navedeno rješenje potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Splitu od 22. rujna 2016. broj Kž-596/16.

2. Protiv citiranog pravomoćnog rješenja Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske na temelju čl. 509. stavka 1. ZKP/08. podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. u vezi s člankom 495. i člankom 355. stavkom 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 3. i člankom 12. stavkom 1. ZKP/08. počinjene u korist okrivljenog L. J., s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom utvrdi da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je pravomoćnim rješenjem kojega čine citirano prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje ostvarena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. u vezi s člankom 495. i člankom 355. stavkom 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 3. i člankom 12. stavkom 1. ZKP/08. u korist okrivljenog L. J..

3. Zahtjev je osnovan.

4. Pobijanim rješenjem je prvostupanjski sud u optužnom vijeću, na temelju čl. 355. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 3. ZKP/08., odbacio optužnicu Općinskog državnog odvjetništva u Splitu od 12. veljače 2016., broj K-DO-42/2016, IR-DO-30/2016 protiv okrivljenog L. J. zbog kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. jer je utvrđeno da postoji smetnja za kazneni progon, budući da se u konkretnom slučaju radi o pravomoćno presuđenoj stvari. Navodi se da je pravomoćnom presudom Prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj, od 16. veljače 2016., broj Pp-J-312/16 okrivljenik za isti događaj koji se dogodio 3. siječnja 2016. bio oslobođen od optužbe da bi počinio prekršaj iz čl. 92. stavka 1. točke 16. Zakona oružju (bez navođenja broja „Narodnih novina“), pri čemu se u obrazloženju rješenja prvostupanjski sud uz naprijed citirane odredbe u kontekstu utvrđene povrede načela ne bis in idem poziva i na odredbe članka 12. stavka 1. ZKP/08. i članka 4. Protokola broj 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovor broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - Ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. – dalje: Protokol 7). Županijski sud u Splitu u odluci kojom je odbio kao neosnovanu žalbu državnog odvjetnika podnesenu protiv ovakvog rješenja prvostupanjskog suda prihvaća kao pravilnu argumentaciju suda prvog stupnja pri čemu u obrazloženju svoje odluke navodi da se „okrivljeniku u prekršajnom i kaznenom postupku stavljaju na teret u bitnom ista činjenična stanja pa bi vođenje kaznenog postupka u ovom slučaju predstavljalo povredu načela „ne bis in idem“.

5. Međutim, suprotno utvrđenjima suda prvog stupnja, s pravom državni odvjetnik u zahtjevu za zaštitu zakonitosti navodi kako se u konkretnom slučaju ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari.

6. Naime, kada se usporede činjenični i pravni opisi koji se odnose na navedeno prekršajno i kazneno djelo proizlazi da, iako se nedvojbeno radi o jednom događaju koji se odigrao 3. siječnja 2016. u dvorištu obiteljske kuće osuđenika, ne postoji takvo činjenično i pravno preklapanje odnosno identitet između opisa djela iz prekršajne presude koji se odnosi na prekršaj iz članka 92. stavka 1. točke 16. Zakona o oružju s opisom djela koje je predmet optužnice zbog kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11.

6.1. Iz činjeničnog opisa izreke presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj, od 16. veljače 2016., broj: Pp J-312/16 proizlazi da je okrivljeni L. J. oslobođen od optužbe zbog prekršaja iz članka 92. stavka 1. točke 16. Zakona o oružju, koji je počinjen na način da je „3. siječnja 2016. u 18,00 sati u M., u dvorištu obiteljske kuće otvorenom s južne strane, oružjem kategorije „D“, hladnim oružjem drvenom palicom dužine 53 cm, tzv. bejzbol palicom, koju je na javnom mjestu učinio vidljivom drugim građanima i s istom uznemirio građane, udario M. T. više puta po glavi i laktu lijeve ruke“.

6.2. S druge strane, u izreci optužnice Općinskog državnog odvjetništva u Splitu od 11. veljače 2016., broj K-DO-42/2016, IR-DO-30/2016 okrivljeni L. J. se teretio zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11., koje je počinjeno na način da je „03. siječnja 2016. oko 18,00 sati u M., nakon verbalne prepirke u nakani da M. T. teško tjelesno povrijedi istog bejzbol palicom više puta udario po glavi uslijed čega je M. T. zadobio ranu razderotinu zatiljnog dijela glave koja ozljeda predstavlja laku tjelesnu ozljedu“.

6.3. Iz izloženog je vidljivo da u konkretnom slučaju ne postoji identitet djela (idem) tako da se zbog toga u takvoj procesnoj situaciji niti ne može govoriti o povredi načela ne bis in idem.

6.4. Naime, u činjeničnom opisu izreke presude prekršajnog suda proizlazi da, po mišljenju podnositelja optužnog prijedloga, prekršaj postoji uslijed toga što je bejzbol palica učinjena vidljivom na javnom mjestu drugim građanima pa je zbog toga došlo do uznemiravanja građana, a bez obzira što se u nastavku činjeničnog opisa navodi da je tom prigodom okrivljenik više puta udario M. T. po glavi i laktu lijeve ruke, u konkretnom slučaju ne opisuje se namjera okrivljenog L. J. da oštećenog M. T. teško tjelesno ozljedi, a niti su opisane konkretne tjelesne ozljede koje je tom prigodom zadobio oštećenik, što je sve sadržano u činjeničnom  opisu kaznenog djela iz izreke podignute optužnice. Prema tome, iako se opisi navedenih djela u određenoj mjeri međusobno preklapaju, nema dvojbe da se radi o suštinski različitim djelima, jednom koji sadrži obilježja prekršaja i jednog čiji opis predstavlja kazneno djelo. To iz razloga što u činjeničnom opisu prekršaja prema presudi Prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj, kojom je okrivljenik oslobođen optužbe da bi počinio utuženi prekršaj, osim navođenja da je M. T. više puta udario po glavi i laktu lijeve ruke, izostaju drugi elementi koji tvore biće kaznenog djela nanošenja teške tjelesne ozljede u pokušaju iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11., prije svega opis namjere, ali isto tako i opis posljedica koje su nastupile uslijed ovakvog postupanja okrivljenika. Stoga okolnost da je okrivljenik L. J. u prekršajnom postupku bio oslobođen od optužbe koja se odnosila na prekršaj iz članka 92. stavka 1. točke 16. Zakona o oružju nije procesna smetnja za daljnje vođenje kaznenog postupka zbog drugog djela, koje u svome opisu sadrži subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. KZ/11.

6.5. Osim navedenog treba imati u vidu da se navedenim različitim djelima štite različita zaštićena pravna dobra jer se prekršajem zaštićuje javni red i mir, dok se predmetnim kaznenim djelom štiti život i zdravlje ljudi, što je potvrda da se ne radi o identičnim djelima o kojima se ne bi moglo odlučivati kroz dva različita postupka.

6.6. Nadalje, između navedenih djela postoji značajna razlika i u zapriječenim sankcijama jer je za predmetni prekršaj iz članka 92. stavka 1. točke 16. Zakona o oružju bila zapriječena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 do 15.000,00 kuna ili kazna zatvora do 30 dana, dok je za kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. KZ/11. bila zapriječena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Tako različit  okvir u odnosu na propisane sankcije također ukazuje na različitost navedenih protupravnih djela i to je potvrda stavu da je moguć kazneni progon i nakon pravomoćne prekršajne osude jer se kroz prekršajni postupak ne iscrpljuje cjelokupno nepravo koje je sadržano u težem djelu.

6.7. Uz sve navedeno, u kontekstu utvrđenog nepostojanja identiteta djela kao pretpostavke primjene zabrane načela ne bis in idem, treba ukazati i na recentniju praksu Europskog suda za ljudska prava koji je u presudi A. i B. protiv Norveške od 15. XI. 2016., u kojoj je u biti relativizirana mogućnost povrede čl. 4. Protokola 7, dozvolio mogućnost da se uz ispunjenje određenih uvjeta može voditi kazneni postupak i nakon presude koja je donesena u prekršajnom postupku.

6.8. Pri tome treba istaknuti da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske po pitanju zabrane načela ne bis in idem u više svojih odluka cijenio naprijed navedene kriterije kod procjene postojanja identiteta djela te nije našao povrede tog načela (npr. odluke Kzz-27/14-3, KZZ/15-3, I Kž-430/2018-3 i dr.) kao što je učinio i Ustavni sud Republike Hrvatske (npr. odluke U-III-2359/2011 od 1. lipnja 2016. i U-III-209/2012 od 19. svibnja 2016.).

7. Iz svih naprijed navedenih razloga, jer je u pobijanoj odluci povrijeđen kazneni zakon u odredbi članka 469. točke 3. u vezi s člankom 495. i člankom 355. stavkom 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 3. i člankom 12. stavkom 1. ZKP/08., budući da se nije radilo o pravomoćno presuđenoj stvari, to se u konkretnom slučaju radi o povredi koja je učinjena u korist okrivljenika pa je na temelju čl. 513. st. 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 30. ožujka 2022.