Broj: Gž R-868/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić, kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. L. J., OIB: …, iz L., zastupane po punomoćnici M. Ž., odvjetnici iz P., protiv tuženika Bolnice P., P., OIB: …, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-87/16-44 od 7. lipnja 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 28. veljače 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-87/16-44 od 7. lipnja 2018.

 

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice, a kako glasi:

 

„I. Utvrđuje se da je tuženik Bolnica P. s tužiteljicom dana 20. veljače 2014. sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta medicinske sestre.

 

II. Utvrđuje se da nije dopuštena tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu sklopljenog 20. veljače 2014. nazvana "Obavijest o prestanku ugovora o radu broj 1115/15 od 3. veljače 2015." kojom tuženik tužiteljici otkazuje ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme za radno mjesto medicinske sestre u Djelatnosti za unutarnje bolesti, Koronarne jedinice.

 

III. Tuženik je dužan vratiti tužiteljicu na radno mjesto medicinske sestre u Djelatnosti za unutarnje bolesti, Koronarne jedinice, priznati joj sva prava iz radnog odnosa od 4. veljače 2015. do vraćanja na posao, te joj za to razdoblje isplatiti plaću u iznosu od 152.728,83 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koje teku na iznose kako slijedi:

 

-na iznos od  7.296,56 kuna od 15.04.2016. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.05.2016. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.06.2016. godine,

 

-na iznos od   4.753,39 kuna od 15.07.2016. godine,

 

-na iznos od   3.920,45 kuna od 15.08.2016. godine,

 

-na iznos od   1.719,72 kuna od 15.09.2016. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.10.2016. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.11.2016. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.12.2016. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.01.2017. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.02.2017. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.03.2017. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.04.2017. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.05.2017. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.06.2017. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.07.2017. godine,

 

-na iznos od   5.858,83 kuna od 15.08.2017. godine,

 

-na iznos od   1.494,49 kuna od 15.09.2017. godine,

 

-na iznos od   1.248,44 kuna od 15.10.2017. godine,

 

-na iznos od     571,34 kuna od 15.11.2017. godine pa do isplate.

 

I. Utvrđuje se da je Ugovor o radu sklopljen između tuženika i tužiteljice dana 20. veljače 2014. sklopljen na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta medicinske sestre.

 

II. Utvrđuje se da nije dopuštena tuženikova odluka o otkazu Ugovora o radu sklopljenog 20. veljače 2014. godine nazvana "Obavijest o prestanku ugovora o radu broj 1115/15 od 03.02.2015. godine" kojom tuženik tužiteljici otkazuje ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme za radno mjesto medicinske sestre u Djelatnosti za unutarnje bolesti, Koronarne jedinice.

 

III. Tuženik je dužan vratiti tužiteljicu na radno mjesto medicinske sestre u Djelatnosti za unutarnje bolesti, Koronarne jedinice, priznati joj sva prava iz radnog odnosa od 4. veljače 2015. do vraćanja na posao te joj za to razdoblje isplatiti plaću u iznosu od 152.728,83 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koje teku na iznose kako slijedi:

 

-na iznos od   7.296,56 kuna od 15.04.2016. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.05.2016. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.06.2016. godine,

 

-na iznos od   4.753,39 kuna od 15.07.2016. godine,

 

-na iznos od   3.920,45 kuna od 15.08.2016. godine,

 

-na iznos od   1.719,72 kuna od 15.09.2016. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.10.2016. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.11.2016. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.12.2016. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.01.2017. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.02.2017. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.03.2017. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.04.2017. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.05.2017. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.06.2017. godine,

 

-na iznos od 10.488,80 kuna od 15.07.2017. godine,

 

-na iznos od   5.858,83 kuna od 15.08.2017. godine,

 

-na iznos od   1.494,49 kuna od 15.09.2017. godine,

 

-na iznos od   1.248,44 kuna od 15.10.2017. godine,

 

-na iznos od     571,34 kuna od 15.11.2017. godine pa do isplate.“

 

Odlukom o trošku odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.

 

Protiv prvostupanjske presude žali se tužiteljica pobijajući istu u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) uz prijedlog da se ista preinači. Zatražila je i trošak žalbenog postupka.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Suprotno tvrdnji žaliteljice, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, te nema nedostataka na koje se tužiteljica poziva (iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a).

 

Predmet spora su kumulirani tužbeni zahtjevi tužiteljice kojima se traži utvrđenje da je sa tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme pozivajući se na odredbu članka 10. stavak 7. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, dalje: ZR), te da nije dopuštena tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu nazvana „Obavijest o prestanku ugovora o radu broj 1115/15 od 3. veljače 2015.“, uz nalog tuženiku da je vrati na radno mjesto medicinske sestre u Djelatnosti za unutarnje bolesti Koronarne jedinice uz priznanje svih prava iz radnog odnosa od 4. veljače 2015. do vraćanja na posao, te da joj plati sve zaostale plaće od udaljenja s radnog mjesta do ponovnog omogućavanja prava na rad.

 

Odredbom iz članka 10. stavak 7. ZR-a propisano je da ugovor o radu zaključen na određeno vrijeme prerasta u ugovor o radu na neodređeno vrijeme ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ZR-a ili ako radnik ostane raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena na koje je ugovor sklopljen.

 

Istom odredbom članka 10. ZR-a propisano je da se prema toj odredbi ugovor o radu može iznimno sklopiti na određeno vrijeme za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja.

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica sa tuženikom prvi ugovor o radu sklopila dana 6. lipnja 2011. na određeno vrijeme za radno mjesto medicinske sestre u Djelatnosti za unutarnje bolesti, Koronarne jedinice Bolnice P., te da su između stranaka nakon isteka tog ugovora zaključivani novi ugovori o radu na određeno vrijeme 29. srpnja 2011., zatim 29. listopada 2011., 29. veljače 2012., 28. svibnja 2012., 28. kolovoza 2012. godine, 28. listopada 2012., 28. siječnja 2013., 28. travnja 2013. i posljednji 20. veljače 2014.,

 

- da navedeni ugovori nisu zaključeni protivno odredbama ZR-a,

 

- da je ovaj posljednji Ugovor o radu od 20. veljače 2014. zaključen na određeno vrijeme radi obavljanja poslova na radnom mjestu medicinske sestre Koronarne jedinice do povratka M. J. na svoje radno mjesto,

 

- da je M. J. imenovana za glavnu sestru prvostupnicu u službi za internu medicinu – koronarna jedinica, a kako se to navodi u Ugovoru o radu od 5. studenog 2014., temeljem kojeg je stupila na rad 1. studenog 2014.,

 

- da je time nastupio razlog za prestanak ugovora o radu tužiteljici,

 

- da tužiteljica u tom trenutku nije obavljala faktični rad, odnosno od srpnja 2014. je bila na bolovanju sve do 18. siječnja 2015., kada je započela s porodiljnim,

 

- da je tužiteljica primala naknadu plaće do 4. veljače 2015., kada je došlo do prestanka rada tužiteljice kod tuženika.

 

Temeljem navedenih utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud odbio kako glavni tako i eventualno kumulirani zahtjev postavljen po pravilima iz odredbe članka 188. stavak 2. ZPP-a budući da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke propisane odredbom članka 10. stavak 7. ZR-a prema kojoj se smatra da je radnik sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

 

Ispravno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da kada se radnik nalazio na bolovanju, a poslodavac ga nije odjavio sa zadnjim danom iz ugovora o radu na određeno vrijeme, takvo produljeno držanje radnika u radnom odnosu, ne utječe na njegov radnopravni status u smislu pretvaranja ugovora o radu na neodređeno vrijeme.

 

Naime, ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme prestaje istekom roka utvrđenog tim ugovorom, što znači da istekom toga roka ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme prestaje po samom zakonu (ex lege).

 

Zbog toga je nepotrebno donositi posebnu odluku o prestanku radnog odnosa u svim slučajevima zasnivanja radnog odnosa na određeno vrijeme. Već je prilikom zasnivanja takvog radnog odnosa određen ili odrediv čas prestanka radnog odnosa. Poželjno je da poslodavac prije prestanka radnog odnosa o tome posebno obavijesti zaposlenika, što je u konkretnom slučaju i učinjeno.

 

Učinjeno je to naknadno, ali ta okolnost nije od odlučnog značenja, jer takva obavijest nije ni bila neophodna, kad je radni odnos tužiteljice već prestao po samom zakonu.

 

Okolnost da je tužiteljica i nakon toga neko vrijeme radila odnosno nalazila se na bolovanju nije od utjecaja na njen radno-pravni status, jer se radni odnos zasniva ugovorom o radu, koji u konkretnom slučaju nije sklopljen (članak 8. ZR-a).

 

Rad bez valjano zasnovanog radnog odnosa predstavlja samo faktični rad kako je to ispravno ocijenjeno u pobijanoj presudi. Ni bolovanje ne stvara zakonsku pretpostavku za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme, kako to pogrešno smatra žaliteljica (istovjetno stajalište u odluci Vrhovnog suda RH broj 2538/99 od 10. listopada 2000.).

 

Upravo da su uzastopni ugovori o radu na istim poslovima i zasnovani za neprekinuto razdoblje duže od tri godine suprotno članka 10. stavak 6. ZR-a, ta okolnost također ne stvara zakonsku pretpostavku za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme.

 

To stoga što za primjenu članka 10. stavak 7. ZR-a nužno je potreban nastavak rada, u smislu nastavka izvršavanja poslova i radnih zadataka zbog kojih je ugovor i zaključen, a toga u ovom konkretnom slučaju nije bilo.

 

Isto tako, po ocjeni ovog suda, imajući u vidu utvrđene činjenice, prvostupanjski sud ispravno zaključuje kako navedeni ugovor nije zaključen protivno odredbama ZR-a, tj. zaključen je zbog razloga radi kojih se može zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme,  i koji je u njemu i naveden kao razlog zaključenja.

 

Naime, zamjena radnika koji je u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, predstavlja razlog zbog kojeg je dopustivo zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme, sukladno odredbi članka 10. stavak 1. ZR-a, pa je stoga neosnovana i tvrdnja tužiteljica kako je predmetni ugovor zaključen zbog razloga zbog kojih takav ugovor nije dozvoljeno zaključivati.

 

Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica temeljem navedenog neosnovano postavlja tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 10. stavak 7. ZR-a.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primijeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je odbio kako glavni tako i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, pa je slijedom toga valjalo temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer ista nije uspjela sa svojom žalbom.

 

U Splitu 28. veljače 2019.