Broj: Revr 33/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. K. iz N. M., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici R. M., odvjetnici iz G. K., protiv tuženika „V.“ d.d. iz V., (OIB: ...), radi utvrđenja nezakonitosti odluka o otkazu ugovora, priznanja kontinuiteta radnog odnosa i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-3069/2014-3 od 27. kolovoza 2015. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu posl. br. P-1650/13-15 od 6. ožujka 2014., u sjednici održanoj 5. ožujka 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Ukida se presuda Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-3069/2014-3 od 27. kolovoza 2015. u odluci ("odbijajućem dijelu" pod 4.) izreke) kojom je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena - kao i u odluci o parničnom trošku, te se predmet u tome dijelu vraća tome drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja djelomično je prihvaćena, a djelomično odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda (kojom je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen):

 

1.) preinačena u točki I. izreke i suđeno:

 

"Utvrđuje se da su nezakonite Odluka tuženika o redovitom otkazu menadžerskog ugovora zbog poslovno uvjetovanih razloga od 17. kolovoza 2012. u točkama 2. i 3. izreke i Odluka tuženika od 17. rujna 2012., kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužitelja",

 

2.) preinačena u točki II. izreke i suđeno:

 

"Nalaže se tuženiku da tužitelju prizna kontinuitet radnog odnosa u razdoblju od 18. prosinca 2012. do 21. prosinca 2012.",

 

3.) preinačena u točki III. izreke "glede naknade plaće i otpremnine" i suđeno:

 

a) "Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade plaće za razdoblje od 18. prosinca 2012. do 21. prosinca 2012. isplati 1.290,60 kn bruto sa zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena računatim od 18. veljače 2013. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena",

 

b) "Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime otpremnine isplati 19.601,22 kn neto sa zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena računatim od 18. veljače 2013. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena",

 

4.) potvrđena "u preostalom dijelu točaka II i III izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev glede priznanja kontinuiteta radnog odnosa u razdoblju od 22. prosinca 2012. do 17. veljače 2013. i u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće za razdoblje od 22. prosinca 2012. do 17. veljače 2013. u iznosu od 18.068,50 kn bruto i isplatu otpremnine u iznosu od 45.736,18 kn.

 

dok je drugostupanjskim rješenjem preinačeno prvostupanjsko rješenje o troškovima postupka iz točke IV. izreke tako da je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 4.062,50 kn.

 

              Protiv drugostupanjske presude u "odbijajućem dijelu" tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda ukine u odluci pod točkom 4. izreke, odnosno da se preinači i tužbeni zahtjev usvoji.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija je osnovana.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 27. kolovoza 2015., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbama čl. 29. i 36. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti podnesene revizije (prema njezinom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je ova donesena prema odredbama čl. 373.a tog Zakona.

 

Odredbama čl. 373.a ZPP-a propisano je: (stavak I.) „Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.“, (stavak II.) „Prigodom donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio.“, (stavak III.) „U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ovoga Zakona“.

 

U ovome slučaju drugostupanjski sud je odlučujući po žalbi tužitelja, tužbeni zahtjev ocijenio djelomično osnovanim i prvostupanjsku presudu djelomično potvrdio i djelomično preinačio u suštini postupajući u smislu citiranih odredaba čl. 373.a ZPP-a, sve nakon što je činjenice odlučne za odluku o predmetu spora utvrdio iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu - a koje prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke nije (prema obrazloženju svoje odluke, bar tako da bi se to moglo provjeriti) uzeo u obzir.

 

Stoga, a obzirom da je drugostupanjska presuda donesena na temelju odredaba čl. 373.a ZPP-a, protiv takve je (prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a) dopuštena redovna revizija.

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje da su nezakonite "Odluka tuženika o redovitom otkazu menadžerskog ugovora zbog poslovno uvjetovanih razloga od 17. kolovoza 2012. u točkama 2. i 3. izreke i Odluka tuženika od 17. rujna 2012., kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužitelja", kumuliran sa zahtjevom tužitelja da se tuženiku naloži priznati mu "kontinuitet radnog odnosa u razdoblju od 18. prosinca 2012. do 17. veljače 2013." - kao i isplatiti mu naknadu plaće za to razdoblje (konkretno: za dva mjeseca otkaznog roka, i to u iznosu od 19.359,10 kn bruto) i otpremninu od 65.337,40 kn neto, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

Sporno je u revizijskom stupnju, a obzirom da je Odlukom od 17. kolovoza 2012. tuženik otkazao s tužiteljem sklopljeni ugovor naznačen kao menadžerski ugovor - redovitim otkazom ugovora zbog poslovno uvjetovanih razloga i pozivom na odredbu čl. 107. st. 1. toč. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 82/12 - dalje: ZR-a), prema kojoj: "Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju: 1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz):

 

- pripada li tužitelju (preko zahtjeva na "priznanje kontinuiteta radnog odnosa kod tuženika u razdoblju od 17. prosinca 2012. do 17.veljače 2013.") otkazni rok u trajanju od 60 dana, kako je to određeno ugovorom kojeg je sklopio sa tuženikom, ili rok određen za njegovu situaciju odredbama ZR-a i Kolektivnog ugovora važećeg kod tuženika, u trajanju od četiri mjeseca ("dva mjeseca više nego što mu je priznao tuženik") - i kako ga računati,

 

- koja otpremnina pripada tužitelju: ona iz ugovora kojeg je sklopio ili ona koja je za njegove prilike uređena ZR-om i Kolektivnim ugovorom.

 

Drugostupanjski sud je odlučujući o tim spornim pitanjima pravilno zaključio da ugovor na kojeg se tužitelj poziva ima elemente mješovitog ugovora, odnosno elemente menadžerskog ugovora - ali i ugovora o radu, i (time) da su njime uređena za tužitelja dva odvojena pravna odnosa: statusnopravni - koji je propisan Zakonom o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 121/99 - vjerodostojno tumačenje, čl. 2., 7. i 8. ZID Zakona "Narodne novine", broj 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11-pročišćeni tekst i 111/11) ili Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11), te radnopravni, uređen ZR-om.

 

Pravilno je zaključio i da je odnos tužitelja i tuženika glede spornih pitanja uređen ZR-om i Kolektivnim ugovorom važećim kod tuženika.

 

Pritom je, polazeći od takvih zaključaka, zahtjeve tužitelja, odluka o kojima je predmetom revizijskog ispitivanja, ocijenio djelomično osnovanim te (djelomičnim potvrđivanjem i djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude, sve primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a) dijelomično prihvatio i djelomično odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da su ovdje sporna "pitanja otkaznog roka i otpremnine ugovorena u čl. XVIII i XX menadžerskog ugovora..." ali su "...za tužitelja na povoljniji način određena ZR-om. Zbog toga se u ovom slučaju ima primijeniti ZR sukladno čl. 7. st. 3. ZR-a. Naime, po čl. 114. st. 1. toč. 6. i st. 2. ZR-a, otkazni rok u slučaju redovitog otkaza (a tuženik je tužitelju izrekao redoviti otkaz ugovora o radu, a nije mu raskinuo ugovor u smislu čl. XVIII. menadžerskog ugovora) iznosi 4 mjeseca",

 

- da "u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu (a tuženik je tužitelju izrekao poslovno uvjetovani otkaz) radnik ima pravo na otpremninu po čl. 119. ZR-a. Otpremnina po čl. 119. st. 1. i 2. ZR-a iznosi 56.625,66 kn (1/3 dijela prosječne mjesečne plaće u posljednja tri mjeseca iznosi 2.177,91 kn, a tužitelj je kod tuženika ostvario 26 godina radnog staža). Međutim, po čl. 119. st. 3. ZR-a ukupni iznos otpremnine po st. 2. istog čl. ne može biti veći od 6 prosječnih mjesečnih plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Slijedom navedenog otpremnina za tužitelja iznosi 39.202,44 kn (6 prosječnih plaća od po 6.533,74 kn)",

 

- da time, a kako "nema spora o tome da je tužitelj s osnova otpremnine primio 19.601,22 kn ...obzirom na to tužitelj ima pravo na još 19.601,22 kn sa zakonskim zateznim kamatama računatim od 17.veljače 2013. do isplate. Pri tome se napominje da tužitelj tijekom parnice nije dokazao da bi po kolektivnom ugovoru tuženika imao pravo na otpremninu u iznosu većem od onog na kojeg ima pravo sukladno čl. 119. Zakona o radu. Kolektivnog ugovora po kojem bi tužitelj imao pravo na otpremninu u većem iznosu u spisu nema, a trebao ga je priložiti tužitelj",

 

- da "slijedom navedenog tužitelj osnovano traži da se utvrdi da su nezakonite odluke tuženika od 17. kolovoza 2012. u točkama 2. i 3. izreke i od 17. rujna 2012. Isto tako tužitelj osnovano traži isplatu razlike otpremnine u iznosu od 19.601,22 kn sa zatraženim kamatama",

 

- da "međutim, što se tiče priznanja staža za razdoblje od 17. prosinca 2012. do 17. veljače 2013., te isplate naknade plaće za dva mjeseca otkaznog roka, žalba tužitelja je samo djelomično osnovana. Naime, tuženik je zapravo priznao tužitelju otkazni rok u trajanju od 3 mjeseca i 26 dana i isplatio mu plaću za to razdoblje. To proizlazi iz činjenice da je radna knjižica tužitelja zaključena sa danom 17. prosinca 2012. Otkaz ugovora tužitelju je uručen 21. kolovoza 2012. (list broj 7 spisa). Otkazni rok počinje teći danom dostave otkaza sukladno čl. 113. st. 1. ZR-a. Kako je otkaz tužitelju uručen 21. kolovoza 2012., otkazni rok od 4 mjeseca istekao je 21. prosinca 2012. Zbog toga tužitelj osnovano traži utvrđenje radnog odnosa u razdoblju od 18. prosinca 2012. do 21. prosinca 2012., kao i naknadu plaće za razdoblje od 18. prosinca 2012. do 21. prosinca 2012.",

 

- da "kako nema spora o tome da je plaća tužitelja iznosila 9.679,55 kn bruto, za razdoblje od 18. prosinca 2012. do 21. prosinca 2012. pripada mu razmjeran iznos od 1.290,60 kn bruto. Do navedenog iznosa dolazi se na način da se mjesečna plaća od 9.679,55 kn podijeli sa brojem dana u mjesecu (30), a dobiveni iznos pomnoži sa brojem dana za koje tužitelj ima pravo na plaću (4). U preostalom dijelu glede utvrđenja staža za razdoblje od 22. prosinca 2012. do 17. veljače 2013. i isplatu plaće za razdoblje od 22. prosinca 2012. do 17. veljače 2013. u iznosu od 18.068,50 kn bruto tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan".

 

              U odnosu na takvu ocjenu ostvaren je revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a: revident pravilno u reviziji ističe da drugostupanjskoj presudi nedostaju jasni i prihvatljivi razlozi koji bi opravdavali takvu ocjenu (shvaćanje).

 

Naime, sud ima ovlasti ocjenjivati dokaze - i prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza odlučivati koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a).

 

Međutim, u slobodi ocjene dokaza i sud je ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se mogla provjeriti.

 

Valja pritom imati na umu da sud čini bitnu postupovnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i ako presuda koju je donio ne sadrži takve (jasne, uvjerljive, logične ili razumne) razloge o odlučnim činjenicama i (time) ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati - tako da se ne vidi koje činjenice je sud uopće utvrđivao i cijenio, odnosno koje je činjenice našao utvrđenim i kojim dokazima je stvorio određeni zaključak - i takvog uzeo relevantnim za odluku o predmetu spora.

 

Gledano u svijetlu takvih pravnih shvaćanja, u osporenoj je presudi (kada je drugostupanjski sud prihvatio suditi primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a) trebalo istaći razloge:

 

- da li je i (u slučaju pozitivnog) zašto je za odlučivanje o predmetu spora i izračun tužitelju pripadajuće plaće i otpremnine trebalo (na što se osporenom presudom ukazuje) pribaviti Kolektivni ugovor važeći u konkretnom slučaju za odnose tužitelja i tuženika, a sve kraj sadržaja zapisnika sa ročišta od 6. veljače 2014., na kojemu je tuženik neospornim učinio izračun prava ("navodi da se priznaje izračun potraživanja tužitelja") za koja tužitelj tvrdi da mu pripadaju, odnosno - da li je u takvoj situaciji na tužitelju bilo da dokazuje još i nešto "daljnje" u odnosu na visinu utužene tražbine,

 

- da li je i (u slučaju pozitivnog) kako je ocijenjen sadržaj Odluke tuženika od 18. rujna 2012., prema kojemu je tuženik, priznajući tužitelju "sva pripadajuća prava sukladno menadžerskom ugovoru" (po čemu bi proizlazilo i pravo na otkazni rok od samo 60 dana), odredio da tužitelju prije prestanka radnog odnosa pripada i pravo na godišnji odmor "za 2012. u trajanju od 30 dana" i da mu po isteku preostalog otkaznog roka (dakle: po tome onog iz ugovora) "radni odnos prestaje s danom 17. prosinca 2012."

 

Osporena presuda te razloge, odlučne za odluku o predmetu spora, a koji bi bili jasni, uvjerljivi i logični, ne sadrži - na što i revident upućuje, te se zbog toga ne može ispitati.

 

Time je u postupanju drugostupanjskog suda počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Stoga, a jer ne postoje uvjeti za preinačenje osporene presude, valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti osporenu presudu u osporenom dijelu - u odluci prema kojoj revident nije uspio u sporu, te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem ovoga suda te razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano (s onim na što se revident pozvao i u reviziji, a odnosi se na činjenično stanje: na činjenice koje nisu novote) i ponovno odlučiti o žalbi tužitelja - i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbama čl. 375. ZPP-a.

 

Kod toga valja imati na umu:

 

- da je odredbama čl. 433.a ZPP-a propisano: (stavak 1.) "Kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan utužiti u tom iznosu. Ako utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtijeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos.", (stavak 2.) "Primjerak pravomoćne presude kojom je odlučio o zahtjevu radnika iz stavka 1. ovoga članka sud će dostaviti i poreznoj upravi.", (stavak 3.) "Iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako su plaćeni porez, prirez i doprinosi, uključujući i doprinos za individualiziranu kapitaliziranu štednju, radnik je dužan izrijekom navesti da zahtijeva neto iznos.",

 

- da je u smislu navedenih zakonskih odredaba radnik dužan utužiti novčanu tražbinu po osnovi radnog odnosa (pa tako i otpremninu) samo u bruto iznosu, dakle onu koja uključuje doprinose, poreze i prireze, te da je samo ako su već plaćeni porezi, prirezi i doprinosi, uključujući i doprinos za individualiziranu štednju, ovlašten i dužan navesti da zahtijeva neto iznos.

 

Zagreb, 5. ožujka 2019.