Broj: Revr 31/2017-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. P. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. B., odvjetniku u O. društvu M. & B. u Z., protiv tuženika D. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici A. Š., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-1970/15-2 od 22. rujna 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3491/14-19 od 22. svibnja 2015., u sjednici održanoj 5. ožujka 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-1970/15-2 od 22. rujna 2016., u dijelu kojim je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3491/14-19 od 22. svibnja 2015., u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor u iznosu od 4.514,63 kn s zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, tekućom od 1. listopada 2012. do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

II. Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-1970/15-2 od 22. rujna 2016., u dijelu pod točkom I. izreke na način da se prihvaća žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3491/14-19 od 22. svibnja 2015., u dijelu kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju regres za godišnji odmor, božićnicu i uskrsnicu i u odluci o parničnom trošku, te u odluci o parničnom trošku sadržanom u točki II. izreke drugostupanjske presude i sudi:

 

1) Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.900,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa  do isplate, i to na:

- na iznos od 1.500,00 kn od 12. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 13. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 400,00 kn od 31. ožujka 2012. do isplate, u roku od 8 dana.

 

2) Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 5.358,20 kn sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta uvećana za pet postotnih poena koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 8 dana.

 

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u povodu revizije u iznosu od 374,50 kn, u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.444,63 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose i za razdoblja kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 10.625,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2015. do isplate.

 

Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda, pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u povodu žalbe, dok je pod točkom III. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja za koje smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te traži troškove revizijskog postupka.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika je djelomično osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s time da prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Dakle sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 10.444,63 kn sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose preciznije navedene u izreci i to na ime naknade za mjesni prijevoz za 2012., za neiskorišteni godišnji odmor za 2012., regres za korištenje godišnjeg odmora za 2012., božićnice za 2011. i na ime uskrsnice za 2012.

 

Tužitelj zahtjev temelji na tvrdnji da mu utuženi iznos pripada kao radniku tuženika, agencije za privremeno zapošljavanje, nakon što je u razdoblju od 9. prosinca 2011. do 10. listopada 2012., radio u Z. holdingu d.o.o., P. Č., kao ustupljeni komunalni radnik, jer su utužena materijalna prava prema Temeljnom kolektivnom ugovoru za radnike trgovačkog društva Z. h. d.o.o. ostvarivali drugi radnici toga društva. Zahtjev temelji na odredbama čl. 24. st. 1., čl. 26. st. 5. i 6. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 82/12 - dalje: ZR).

 

Pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio zaposlen na radnom mjestu „komunalni radnik” kod korisnika Z. h. d.o.o., P. Č., na koje je upućen na temelju ugovora o radu sklopljenim s tuženikom kao agencijom za zapošljavanje, za privremeno obavljanje poslova u razdoblju od 9. prosinca 2011. do 1. listopada 2012.,

 

- da prema „Temeljnom Kolektivnom ugovoru za radnike u trgovačkim društvima, društvima u vlasništvu Grada Z., Dodatkom II. i Dodacima I. do V.”, svi radnici zaposleni kod Z. h. d.o.o. Č. imaju pravo na: naknadu troškova prijevoza na posao i s posla javnim mjesnim i međumjesnim prijevozom, kupnjom mjesečne ili godišnje karte javnog prijevoza ili u gotovini u visini izdataka prema cijeni korištenja mjesečne karte; regres za godišnji odmor; prigodnu isplatu za Božić i prigodnu isplatu za Uskrs - pa su to pravo ostvarivali i u ovdje prijepornom razdoblju, na koje se utuženi iznos odnosi,

 

- da su navedena prava osporena tužitelju, iako je u tome razdoblju on radio kao ustupljeni radnik tuženika kod korisnika Z. h. d.o.o., P. Č.

 

Nižestupanjski sudovi ocijenili su tužbeni zahtjev osnovanim zaključivši kako se tužiteljevo pravo na isplatu temelji na čl. 26. st. 5. ZR-a u vezi sa Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike u trgovačkom društvu Z. h. iz veljače 2002. godine s Dodacima I. - V., i to na čl. 91. (naknada za prijevoz), članku 99. (regres za korištenje godišnjeg odmora), članku 100. (božićnica), članku 101. (uskrsnica) i članku 44. do 46. istog Kolektivnog ugovora (u vezi s naknadom plaće za vrijeme godišnjeg odmora).

 

Tuženik revizijom postavlja sljedeća pitanja:

 

„Predstavljaju li „druga materijalna prava radnika“ (odnosno druga primanja) i to:

- regres za korištenje godišnjeg odmora,

- božićnica,

- naknada za neiskorišteni godišnji odmor,

„druge uvjete rada“ ili „plaću“ u smislu članka 26. stavka 5. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13.)?

 

Jesu li agencije za privremeno zapošljavanje dužne radnicima koje ustupaju korisniku isplaćivati novčane iznose s osnova:

- regresa za korištenje godišnjeg odmora,

- božićnica i uskrsnica,

- naknada za korištenje godišnjeg odmora,

a temeljem propisanog u članku 26. stavku 5. ZR/09?“

 

Obrazlažući razloge važnosti revident se poziva na odluke Županijskog suda u Zagrebu donesene u pravno i činjenično istovjetnim predmetima poslovni  broj Gžr-1603/12, Gžr-1547/13, Gžr-934/13, Gžr-652/16, Gžr-1970/15 i Županijskog suda u Osijeku u predmetu poslovni broj Gž-2970/13 i Gžr-95/16 u kojima je izneseno stajalište po kojem su zahtjevi tužitelja pravo osnovani na odredbi čl. 26. st. 5. ZOR/09 te odluke Županijskog suda u Varaždinu - Stalne službe u Koprivnici u predmetu poslovni broj Gž-1801/14 u kojoj je izneseno dijametralno suprotno stajalište.

 

Ocjenjujući pitanje dopuštenosti revizije u skladu s odredbom čl. 392. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da su pravna pitanja zbog kojih je revizija izjavljena važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te da su stoga ispunjenje pretpostavke za odlučivanje o osnovanosti revizije.

 

Prema odredbi čl. 26. st. 5. ZR-a određeno je da „ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.”, dok je u st. 6. određeno „ako se plaća, odnosno drugi uvjeti rada ne mogu utvrditi sukladno stavku 5. ovoga članka, isti se utvrđuju sporazumom o ustupanju radnika.”

 

Direktiva 2008/104/EC Europskog parlamenta i Vijeća o radu preko agencija za privremeno zapošljavanje od 19. studenoga 2008. (dalje: Direktive), stupila je na snagu 5. prosinca 2008., a donesena je kako bi se na području Europske unije (u javnim i privatnim poduzećima „koja su poduzeća za privremeno zapošljavanje ili poduzeća korisnici koji obavljaju gospodarske djelatnosti, bez obzira na to posluju li s ciljem ostvarenja dobiti ili ne”) uredili posebni oblici zapošljavanja - i radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje osiguralo pravo na jednako postupanje na načelu zabrane diskriminacije u odnosu na radnike koji rade po ugovorima o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu, odnosno kako bi im se (kao radnicima koji su ustupljeni društvima - korisnicima za rad na određeno vrijeme pod njihovim nadzorom i rukovodstvom) i za vrijeme trajanja ustupanja (rada kod korisnika) osigurali osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (minimalni uvjeti rada) na razini uvjeta rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla, i to:

 

- sukladno odredbi čl. 3. st. 1. f, prema kojoj: „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” znači uvjeti rada i zapošljavanja utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisniku koji se odnose na: trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike; plaću,

 

- odredbi čl. 5. stavka 1., po „načelu jednakog postupanja”, prema kojoj: „Osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje su za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik.”,

 

- odredbi čl. 6. stavka 4., prema kojoj: „Ne dovodeći u pitanje članak 5. stavak 1., radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno za prehranu, skrb za djecu i usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima.”

 

Prema odredbi čl. 46. sada važećeg Zakona o radu („Narodne novine” broj 93/14), u st. 5. propisano je „ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima, koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.”, dok je u st. 6. određeno da „drugi uvjeti rada ustupljenog radnika u smislu stavka 5. ovoga članka su radno vrijeme, odmori i dopusti, osiguranje mjera zaštite na radu, zaštita trudnica, roditelja, posvojitelja i mladih te zaštita od nejednakog postupanja u skladu s posebnim propisom o suzbijanju diskriminacije.”, a u st. 7. je određeno da „iznimno od stavka 5. ovoga članka, kolektivnim ugovorom sklopljenim između agencije, odnosno udruge agencija i sindikata, mogu se ugovoriti nepovoljniji uvjeti rada od uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje obavlja ustupljeni radnik.”. Stavkom 8. citiranog članka propisano je „ako se plaća, odnosno drugi uvjeti rada ne mogu utvrditi u skladu sa stavcima 5. i 6. ovoga članka, utvrđuju se ugovorom o ustupanju radnika.”

 

Cijeneći da odredbe ZR-a, koje su važile u razdoblju na koje se odnosi tražbina tužitelja, temeljem kojih tužitelj ostvaruje utuženo pravo, ali i sada važeće, treba promatrati u smislu citirane Direktive i njezina značaja (obzirom da je ZR i izmijenjen odredbama čl. 26. kako bi se uskladio s smislom i značajem Direktive), da se njome ostvari jedan nediskriminirajući, jasan i razmjeran zaštitni okvir za radnike zaposlene preko poslodavaca za privremeno zapošljavanje, poštujući specifičnosti pojedinačnih tržišta rada i industrijskih odnosa.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo je sporno može li se pravo na naknadu troškova prijevoza, te naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, regres, božićnicu i uskrsnicu podvesti pod pojam prava na „druge uvjete rada” iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09. Drugostupanjski sud je shvaćanja da radnici koji su zaposleni kod korisnika i ustupljeni radnici koji rade na istim poslovima kod korisnika moraju biti u potpunosti izjednačeni u svim novčanim primanjima po načelu jednakog postupanja.

 

Međutim, kako revizijski sud o podnesenoj reviziji temeljem čl. 382. st. 2. ZPP-a, u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, o njoj može odlučivati samo u okviru u njoj formuliranih pitanja, na kojima revident temelji reviziju i kojima je sam ograničio mogućnost preispitivanja osporene presude o podnesenoj reviziji ne može odlučivati izvan njezinih granica i postavljenih pitanja. Stoga u ovome slučaju ne može odlučivati o pravu tužitelja koje revizijom nije uključio u postavljena pitanja, konkretno o pravu na naknadu troškova za mjesni prijevoz, odnosno o tome je li i naknada troškova prijevoza uključena u pojam „drugi uvjeti rada”, i to sve u smislu navedene odredbe čl. 6. stavka 4. Direktive, kojom je predviđeno da „radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno...” i za (ovdje relevantno) i „usluge prijevoza”, k tome „uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima.”

 

Stoga, s obzirom na u reviziji postavljena pitanja potrebno je odgovoriti obuhvaća li pojam „drugi uvjeti rada” iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09 pravo na utuženu božićnicu, uskrsnicu, regres za godišnji odmor i naknadu za neiskorištene dane godišnjeg odmora i primjenjuje li se Temeljni kolektivni ugovor za radnike trgovačkog društva Z. h. d.o.o. Z., koji priznaje ta prava radnicima tog društva, na ustupljene radnike, odnosno na tužitelja.

 

Izloženo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na ta pitanja, a na kojemu se osporena presuda temelji, djelomično nije pravilno.

 

Naime, odgovor na ta pitanja proizlazi iz osnovne intencije i smisla odredbe čl. 26. stavka 5. ZR-a, ali tumačeći je u duhu Direktive - na čijim temeljima je i donesena, iako ona ne određuje sadržaj ili standard „drugih uvjeta rada”, a prema kojoj se radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje (ustupljenim radnicima) jamči pravo na jednako postupanje - ali shvaćeno sa značajem da će za razdoblja dok su ustupljeni i rade kod korisnika „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” (dakle: ne svi) biti na istoj razini odnosno „najmanje jednaki” uvjetima rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla. Dakle svrha navedene odredbe nije u potpunom izjednačavanju tih uvjeta, doslovce glede svih prava, kako ovdje drži drugostupanjski sud, jer ustupljeni radnik ipak nije radnik korisnika, već u onim temeljnim, a s kojim sadržajem treba tumačiti pojam „drugi uvjeti rada” iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09.

 

Prema navedenom u „druge uvjete rada” ne spada pravo radnika na božićnicu, uskrsnicu i regres za godišnji odmor jer se ti instituti već i po svojoj prirodi, svrsi  i sadržaju, neovisno što bi i za ustupljenog radnika bili korisni i što bi u uvjetima u kojima živi htio da se i njemu omoguće, ne mogu svrstati u osnovne uvjete rada („druge uvjete rada”).

 

Kolektivni ugovor korisnika, kojim su uređena ovdje prijeporna prava, a pravila kojeg ugovora obvezuju sve osobe koje su ga sklopile ili koje su mu pristupile i koje su bile ili su naknadno postale članovi udruge koja ih je sklopila (u smislu odredaba čl. 257. st. 1. i 2. ZR/09), se ipak odnose na radnike korisnika, što ustupljeni radnici ipak nisu, obzirom da oni ugovor o radu sklapaju s agencijom, koja je njihov poslodavac, pa se ti ustupljeni radnici ipak ne mogu u svemu (u svim primanjima iz takvog kolektivnog ugovora) već i samo po sebi (bez dodatnog sporazuma kod sklapanja ugovora o ustupanju, kojim bi i za ustupljenog radnika bila dogovorena ta prava) izjednačiti s radnicima korisnika.

 

To ne bi odgovaralo niti ravnoteži pravičnosti između interesa ustupljenog radnika i agencije kod koje je zaposlen, ovdje tuženika, koji mora voditi računa i o svojim drugim radnicima i o što je moguće optimalnijoj ravnopravnosti i između njih glede prava koja ostvaruju, i to sve u uvjetima kada svim tim (svojim) radnicima mora isplatiti ugovorenu plaću i omogućiti druge uvjete rada i u slučaju kada korisnik prema njemu ne ispuni obvezu koju je ugovorom prihvatio.

 

S druge strane, neostvarenjem svih tih prava ne vrijeđa se već opisano načelo poštivanja opće razine zaštite za radnike zaposlene preko društava (agencija) za privremeno zapošljavanje iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09 niti opisana svrha toga načela.

 

S time u svezi, pravilno je bilo odbiti zahtjev tužitelja za isplatu iz osnove tih prava kada taj zahtjev temelji na shvaćanju suprotnom iznijetom: makar ih korisnik priznaje svojim radnicima, u tim se pravima iz kolektivnog ugovora, a jer se ne mogu svrstati u „druge uvjete rada”, ustupljeni radnici ne mogu izjednačiti s radnicima zaposlenim kod korisnika.

 

Zbog pogrešne primjene materijalnog prava valjalo je primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a prihvatiti reviziju tuženika u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o tome zahtjevu i preinačenjem nižestupanjskih presuda, odlukom iz stavka II. izreke ove presude, ovog odbiti.

 

Takva situacija nije i u svezi zahtjeva tužitelja za isplatu s osnove naknade za neiskorišteni godišnji odmor.

 

Taj zahtjev treba vezati uz pravo tužitelja na godišnji odmor kao ustupljenom radniku: uz pravo koje tužitelju neosporno pripada kao pravo iz skupine „drugih uvjeta rada”, priznato takvim i navedenom odredbom čl. 3. st. 1. f Direktive (prema kojoj u „osnovne uvjete rada i zapošljavanja” ulazi i pravo koje se odnosi, uz ostalo, i na „odmore”).

 

Tako gledano, kada se ustupljenom radniku ne omogući korištenje godišnjeg odmora, kao osnovnog prava priznatog radnicima korisnika, valja mu priznati nešto što je tome godišnjem odmoru najbliže, ono čime se to neiskorišteno pravo jedino i može razumno nadomjestiti pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, koje u tim uvjetima stječe značaj navedenog „osnovnog prava” pripadajućeg „drugim uvjetima rada” iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09.

 

Uz takvo shvaćanje, za zaključiti je da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuženika obvezali isplatiti tužitelju iznos kojeg je utužio s osnove toga prava.

 

Stoga je reviziju tuženika u dijelu u kojemu se odnosi na tu odluku valjalo odbiti kao neosnovanu, odlukom iz stavka I. izreke ove presude (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Revizijski sud kod toga ističe da je izloženo shvaćanje u tumačenju odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09 i navedenih odredaba Direktive glede sadržaja ili dosega pravnog standarda „drugih uvjeta rada” prihvaćeno i navedenom odredbom čl. 46. sada važećeg Zakona o radu („Narodne novine” broj 93/14), što samo ukazuje na pravilnost toga shvaćanja.

 

Obzirom na uspjeh stranaka u postupku, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a preinačiti i odluku o parničnom trošku.

 

Tužitelju je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 10.625,00 kn, međutim obzirom da je uspio u postupku u omjeru od 72 % istom pripada iznos od 7.650,00 kn.

 

Obzirom na uspjeh u sporu i tuženiku je valjalo priznat trošak parničnog postupka prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09 i 142/12) u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje. Stoga je i tuženiku priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 750,00 kn, trošak sastava podneska od 12. siječnja 2015. u iznosu od 750,00 kn, zastupanja na ročištima dana 16. rujna 2014, 10. prosinca 2014, 9. ožujka 2015 i 11. svibnja 2015. iznos od po 750,00 kn te trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn, što uvećano za trošak PDV-a iznosi 7.187,50 kn.

 

Trošak tuženika uvećan je za trošak sudskih pristojbi za odgovor na tužbu i žalbu, te obzirom na uspjeh tuženika u omjeru od 28 % iznosi ukupno 2.291,80 kn.

 

Nakon što se trošak tužitelja prebije sa troškom tuženika isti iznosi 5.358,20 kn te je stoga valjalo odlučiti kao pod točkom II. 2) izreke.

 

Nadalje tuženiku je valjalo priznati trošak sastava revizije i sudske pristojbe na istu, a obzirom na uspjeh tuženika, te je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

 

Zagreb, 5. ožujka 2019.