Broj: Revr 214/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Ivana Mikšića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. J. iz O., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica S. K., dipl. iur. u NHS RU O., protiv tuženika H. C. d.o.o. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. i p. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-261/2015-2 od 19. studenoga 2015., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-373/14-10 od 17. travnja 2015., u sjednici održanoj 6. ožujka 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

„I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja J. J. koji glasi:

 

"Poništava se tuženikova Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu broj: ... od 21. kolovoza 2014. godine kao nezakonita i nedopuštena, te se utvrđuje da radni odnos tužitelja nije prestao.

 

Nalaže se tuženiku H. C. d.o.o., OIB: ..., ..., Z. da tužitelja J. J. iz O., ..., OIB: ..., vrati na rad sukladno Ugovoru o radu od 1.8.2011 godine, kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak, a sve to u roku osam dana",

 

kao neosnovan.

 

II/ Nalaže se tužitelju tuženiku naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, u roku 8 dana.“

 

              Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

 

              „Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.“

 

              Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku suda drugog stupnja na način da „usvoji“ tužbeni zahtjev tužitelja, podredno, ukine nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              U svom odgovoru na reviziju tužitelja tuženik predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu i potvrditi drugostupanjsku odluku. Traži trošak sastava revizije.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na reviziju nije osnovan.

 

              Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 96/08 - odluka Ustavnog suda RH, 123/08-ispr., 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno navodima iz revizije nije se ostvarila bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

 

              Konkretno na str. 3 svog obrazloženja, sedmi odlomak, protivno navodima revidenta, sud drugog stupnja nije naveo da tužitelj ne ispunjava uvjete iz sistematizacije glede stručne spreme, budući ima osnovnu školu, već je naveo da radnici koji su ostali u radnom odnosu imaju završenu srednju stručnu spremu, što tužitelj nema, zbog čega su bili u prednosti pred tužiteljem.

 

Ostalim revizijskim navodima, koji se odnose na gore navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, zapravo, tužitelj sadržajno dovodi u pitanje činjenično utvrđenje nižestupanjskih sudova u odnosu na opravdanost razloga za poslovno uvjetovani otkaz i poštivanje propisanih kriterija kojih se poslodavac mora držati kada otkazuje ugovor o radu. Iz toga slijedi, da se radi o prigovorima činjenične naravi, kojima su izneseni stavovi o ocjeni provedenih dokaza, koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, budući prema shvaćanju tužitelja sudovi nisu uzeli u obzir rezultate provedenih dokaza i u svezi s njima pogrešno interpretirali  materijalne dokaze. Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbe čl. 385. ZPP) te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

              Također nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              U revizijskom stupnju postupka sporna je primjena odredbe čl. 115. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 - dalje: ZR) u odnosu na postojanje opravdanog razloga za redoviti poslovno uvjetovani otkaz.

 

              Pritom, tijekom postupka tužitelj nije određeno ukazivao na povredu odredbe čl. 115. st. 2. ZR i u tom pravcu predlagao dokaze, već je isticao da je tuženik povrijedio odredbu čl. 73. Kolektivnog ugovora i to toč. 5.

 

              Naime, sudovi nižeg stupnja zaključili su da je odluka tuženika sukladna odredbi čl. 73. toč. 3. Kolektivnog ugovora, budući tužitelj ne ispunjava uvjete iz sistematizacije u pogledu stručne spreme, jer ima završenu osnovanu školu, a radnici koji su ostali u radnom odnosu, imaju završenu srednju stručnu spremu, time, pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi, da tuženik nije bio u obvezi imati u vidu daljnje uvjete iz toč. 4. čl. 73. Kolektivnog ugovora, a to je dužina radnog staža kod tuženika, budući nije sporno da tuženik nema status hrvatskog branitelja Domovinskog rata, a da taj status imaju i drugi radnici koji su ostali u radnom odnosu na temelju odredbe iz čl. 73. toč. 5. Kolektivnog ugovora. Dakle, pravilno su sudovi nižeg stupnja primijenili kriterij iz toč. 5. čl. 73. Kolektivnog ugovora.

 

              Pritom, revident prilikom ocjene ispunjava li propisane uvjete iz sistematizacije, bez obzira što se iz sistematizacije za njegovo radno mjesto vlakovođa traži SSS/OŠ, propušta tumačiti odredbu čl. 20. Pravilnika o organizaciji H. C. d.o.o. objavljenu u „Službenom vjesniku“, broj 2 od 4. veljače 2014., koja propisuje da iznimno na najjednostavnije poslove (SSS-NSS) može biti raspoređen radnik koji ima završenu samo osnovanu školu, dakle, u situaciji kad su radnici koji su ostali u radnom odnosu imali srednju stručnu spremu, ne može se tumačiti da tužitelj ispunjava uvjeta iz sistematizacije, jer se za te poslove samo iznimno dozvoljava niža stručna sprema.

 

              Obzirom na navedeno, tuženik prilikom uspoređivanja radnika više nije bio dužan uspoređivati dužinu radnog staža kod tuženika, kao niti uspoređivati tužitelja s ostalim radnicima koji imaju status hrvatskog branitelja Domovinskog rata koji su ostali u radnom odnosu.

 

              Naime, tek da se tužitelj nalazio u usporedivoj situaciji sa ostalim radnicima, glede stručne spreme, u primjeni bi bili socijalno-ekonomski kriteriji poslodavaca iz čl. 115. st. 2. ZR a koji su uvršteni u Kolektivni ugovor u odredbu čl. 73. toč. 6. KU, a koji propisuje da ukoliko na radnom mjestu na kojem se smanjuje broj radnika, ako više njih podjednako zadovoljava prethodne kriterije, višak je onaj radnik koji ima veća ukupna primanja na osnovi broja uzdržanih članova i zaposlenih članova obitelji.

 

              Slijedom navedenog valjalo je pozivom na odredbu čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

              Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP (argumentum a contrario).

 

Zagreb, 6. ožujka 2019.