Broj: Gž-1250/2016-2.

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

                               Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Zlatka Pirca predsjednika vijeća, Ede Švigir člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Šimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. I. (OIB:…) iz O., zastupan po punomoćniku B. P., odvjetniku iz K., protiv tuženika C. o. d.d. Z. (OIB:…), radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 19. svibnja 2016., poslovni broj: 11 Pn-21/2016-11. i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 16. lipnja 2016., poslovni broj: 11 Pn-21/2016-18., 7. ožujka 2019.,

             

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

                            I. Prihvaća se žalba tuženika C. o. d.d., a žalba tužitelja F. I. se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 19. svibnja 2016., poslovni broj: 11 Pn-21/2016-11. u pobijanim dijelovima:

 

1. iz točke V. izreke potvrđuje, a
2. iz točke III. i IV. izreke preinačava i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

           "Tuženik C. o. d.d. Z. dužan je na ime izgubljene neto zarade plaćati tužitelju mjesečno iznos od 1.882,34 kn počev od 22. rujna 2012. pa nadalje dok se prilike ne izmijene i to tako da dospjele obroke plati odjednom zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih, a od 1. kolovoza 2015. do konačne isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3%-tna poena, računajući ovu kamatu po dospijeće svakog pojedinog mjesečnog iznosa izgubljene zarade počev od 16. listopada 2012. do konačne isplate, a buduću dospijevajuću mjesečnu rentu tuženik je dužan platiti do najkasnije 15-tog u mjesecu, sve u roku od 15 dana."

 

              Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

 

                            II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 16. lipnja 2016., poslovni broj: 11 Pn-21/2016-18.

 

Obrazloženje

 

                            Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

                            "I. Nalaže se tuženiku C. o. d.d. Zagreb da tužitelju F. I. iz O. plati iznos od 23.500,00 kn na ime povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, sa zakonskom zateznom kamatom koja od 22. srpnja 2010. pa do 31.srpnja 2015. teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do konačne isplate, po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3%-tna poena, sve u roku od 15 dana.

 

                            II. Nalaže se tuženiku C. o. d.d. Z. da tužitelju F. I. iz O. plati iznos od 1.350,00 kn na ime imovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom  po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3%-tna poena računajući od 19. svibnja 2016. do konačne isplate, sve u roku od 15 dana.

 

                            III. Tuženik C. o. d.d. Z. dužan je na ime izgubljene neto zarade plaćati tužitelju mjesečno iznos od 1.882,34 kn počev od 22. rujna 2012. pa nadalje dok se prilike ne izmijene i to tako da dospjele obroke plati odjednom zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih, a od 1. kolovoza 2015. do konačne isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3%-tna poena, računajući ovu kamatu po dospijeće svakog pojedinog mjesečnog iznosa izgubljene zarade počev od 16. listopada 2012. do konačne isplate, a buduću dospijevajuću mjesečnu rentu tuženik je dužan platiti do najkasnije 15-tog u mjesecu, sve u roku od 15 dana.

 

                            IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 9.879,82 kn, u roku od 15 dana.

 

                            V. Odbija se tužbeni zahtjev u iznosu od 24.000,00 kn na ime neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, iznos od 1.350,00 kn na ime imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege te iznos od 1.882,34 kn na ime mjesečnog iznosa izgubljene neto zarade, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom."

 

                            Posebnim rješenjem od 16. lipnja 2016. suda prvog stupnja odbijen je prigovor tuženika na rješenje o pristojbi poslovni broj: Pn-21/2016-14., od 1. lipnja 2016. kao neosnovan.

 

                            Pravovremeno izjavljenom žalbom citiranu presudu u odbijajućem dijelu (točka V. izreke) pobija tužitelj zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1-3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijani dio presude preinači i tužbeni zahtjev usvoji ili da se u tom dijelu presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

                            Tužitelj je pravovremeno izjavio žalbu i protiv posebnog rješenja sadržajno zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Predlaže da se pobijano rješenje preinači i usvoji prigovor tužitelja ili da se isto rješenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

                            Protiv točke III. i IV. izreke tuženik je pravovremeno izjavio žalbu zbog žalbenog razloga iz članka 353. stavka 1. točke 3. ZPP-a. Predlaže da se pobijani dijelovi presude preinače i tužbeni zahtjev u točki III. izreke odbije, a u točki IV. odluči prema konačnom uspjehu parničnih stranaka.

 

                            Tužitelj se u odgovoru na žalbu tuženika protivi navodima iste, ali ne iznosi prijedlog za odluku drugostupanjskog suda.

 

                            Žalba tuženika je osnovana, a žalbe tužitelja nisu osnovane.

 

                            O žalbama protiv presude.

 

                            Ispitujući pobijane dijelove presude kao i postupak koji je prethodio njihovom donošenju, kako po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a tako i u smislu žalbenih navoda, ovaj sud nije našao da je počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a vezano uz članak 377. stavak 2. ZPP-a odnosno iz članka 354. stavka 2. ZPP-a.

 

                            Suprotno navodima žalbe tužitelja u obrazloženju pobijane presude ne postoji proturječnost sa sadržajem isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i onome što se navodi u obrazloženju presude vezano uz nalaz vještaka te isto nije nerazumljivo pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

                            Također nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka vezana uz članak 377. stavak 2. ZPP-a jer je prvostupanjski sud raspravio sva sporna pitanja na koja je prethodno upozoren od strane ovog suda.

 

                            Stoga je žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka neosnovan.

 

                            U ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio odlučno činjenično stanje koje navodima žalbe tužitelja nije dovedeno u sumnju pa stoga isto prihvaća i ovaj sud.

 

                            Naime, prema obrazloženju pobijane presude i stanju spisa u bitnom proizlazi:

 

                            - da su u kritično vrijeme svjedok N. P. i tužitelj radili zajedno na sječi stabala,

                            - da je svjedok P. radio završni rez na stablu kada je izvadio motornu pilu i ponovo započeo s rezanjem, ali je pila odskočila i ozlijedila tužitelja koji je u međuvremenu prišao da nabije klin te da je sigurna udaljenost između svjedoka i tužitelja morala biti barem 2 metra.

 

                            Suprotno žalbenim navodima tužitelja iz provedenih dokaza ne proizlazi da između dva zarezivanja završnog reza motorna pila nije radila već samo da je list pile bio izvađen iz završnog reza te je svjedok P. nakon toga nastavio dovršiti završni rez pa je logično da bi tužitelj zadobio ozljedu na stražnjoj strani noge u situaciji ako je krenuo i odustao od zabijanja klina vraćajući se od stabla.

 

                            Kako prema vještačenju vještaka zaštite na radu proizlazi da je poslodavac preko poslovođe koji je mogao čestim obilaskom uočiti nepravilnosti u radu koje proizlaze iz iskaza svjedoka i tužitelja u smislu prethodno navedenog uobičajenog načina rada, a oba radnika su radila protivno pravilima zaštite na radu, te budući nije bilo ni povremenog nadzora koji bi prevenirao štetni događaj, i ovaj sud je mišljenja da su za nastanak istog događaja jednako odgovorni poslodavac i tužitelj.

 

                            Ovo tim više jer u nastavku prvostupanjskog postupka nije dokazano da su djelatnici osiguranika tuženika bili požurivani na brže izvođenje radova koje bi bilo protivno pravilima o zaštiti na radu.

 

                            Stoga se neosnovano u žalbi tužitelja ističe kako nije postojao njegov doprinos nastanku štetnog događaja.

 

                            Prema rješenju Zavoda (dalje u tekstu: Zavod) od 3. listopada 2012. tužitelju je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad te tužitelj jednostranom izjavom od 9. listopada 2012. "moli poslodavca da s navedenim datumom konstatira prestanak radnog odnosa", a Hrvatske šume kao tužiteljev poslodavac rješenjem od 9. listopada 2012. donose odluku o utvrđivanju prestanka Ugovora o radu tužitelja zbog priznanja prava na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad pozivom u obrazloženju na izjavu tužitelja.

 

                            Dakle, sukladno prethodno navedenom proizlazi da je prestanak Ugovora o radu tužiteljev izbor pa poslodavac nije bio dužan primijeniti odredbu članka 78. Zakona o radu (NN 149/09, dalje u tekstu: ZR) o tužiteljevom pravu zaposlenja na drugim poslovima, a niti odredbu iz članka 79. ZR o načinu otkazivanja u slučaju profesionalne nesposobnosti za rad ili neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti.

 

                            Stoga do prestanka Ugovora o radu nije došlo zbog tužiteljeve nesposobnosti za rad izazvane ozljedom na radu već njegovom slobodnom dispozicijom zbog koje trpi štetu u vidu gubitka zarade.

 

                            Naime, kako ne bi gubio zaradu tužitelj se mogao koristiti pravom zaposlenja na drugim poslovima sukladno odredbi članka 78. ZR pa tek kada bi iscrpio sve mogućnosti ili bi istom bila utvrđena opća nesposobnost za rad tužitelj bi mogao osnovano potraživati razliku plaće u vidu izgubljene zarade.

 

                            Stoga je točku III. izreke presude valjalo preinačiti i taj dio tužbenog zahtjeva odbiti.

 

                            Budući tužitelj nije uspio s dijelom tužbenog zahtjeva za izgubljenu zaradu, a imajući u vidu da se tuženik protivio kako osnovi tako i visini tužbenog zahtjeva ovaj sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o podjednakom uspjehu stranaka u parnici te da iste trebaju snositi svoje troškove postupka sukladno odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a.

 

                            O žalbi protiv rješenja.

 

                            U predmetnom slučaju se ne utužuju novčane tražbine po osnovi radnog odnosa već po osnovi ugovora o osiguranju, a tuženika ne predstavlja poslodavac tužitelja već njegov osiguravatelj.

 

                            Sukladno navedenom, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o radnom sporu pa je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljev prigovor na rješenje o plaćanju sudske pristojbe odbio kao neosnovan.

 

                            Stoga je valjalo tužiteljeve žalbe odbiti kao neosnovane, a žalbu tuženika prihvatiti, točku V. izreke presude i rješenje potvrditi, a točku III. i IV. izreke presude preinačiti na način da je tužbeni zahtjev iz točke III. izreke presude odbijen te da svaka stranka snosi svoje troškove postupka sve sukladno odredbama članka 373. točke 3. ZPP-a, članka 166. stavka 1. ZPP-a vezano uz članak 154. stavak 2. ZPP-a i članka 380. točke 2. ZPP-a.

 

                            Nepobijani dijelovi presude iz točke I. i II. izreke ostaju neizmijenjeni.

 

                            Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude i rješenja.

                         

Slavonski Brod, 7. ožujka 2019.