Broj: Revr 193/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz O., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica S. K., diplomirana pravnica zaposlena u Nezavisnom Hrvatskom sindikatu, Regionalni ured O., protiv tuženika H. C. d.o.o. iz Z., Regionalno područje I., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž R-38/2015-3 od 21. prosinca 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima poslovni broj Pr-125/15-12 od 8. lipnja 2015., u sjednici održanoj 12. ožujka 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se revizija tuženika i preinačuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima poslovni broj Pr-125/15 od 8. lipnja 2015. i presuda Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž R-38/2015-3 od 21. prosinca 2016. i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Poništava se tuženikova odluka o poslovno uvjetovanom otkazu broj: 1575 od 21. kolovoza 2014. kao nezakonita i nedopuštena te se utvrđuje da radni odnos tužitelja nije prestao.

 

Nalaže se tuženiku H. C. d.o.o., ..., Z., RP I., OIB ..., da tužitelja M. S. iz O., ..., OIB ..., vrati na rad sukladno ugovoru o radu od 01. kolovoza 2007. godine, u roku od osam dana.”

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak revizije od 1.000,00 kn u roku 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom poništena je odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju broj 1575 od 21. kolovoza 2014. kao nezakonita, te je utvrđeno da radni odnos tužitelja nije prestao i naloženo je tuženiku vratiti tužitelja na posao sukladno ugovoru o radu od 1. kolovoza 2007.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti presudu u pobijanom dijelu i odbaciti tužbu, podredno preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika je osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništenje odluke tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu uz nalog na vraćanje na rad.

 

Tijekom postupka sudovi su utvrdili sljedeće činjenice:

 

- da je tužitelj je kod tuženika radio na radnom mjestu pregledača vagona,

 

- da je tuženik zbog smanjenog obujma prijevoza robe željeznicom donio odluku o ukidanju pojedinih radnih mjesta te o smanjenju broja izvršitelja na nekim radnim mjestima,

 

- da je smanjen broja izvršitelja za radno mjesto pregledača vagona,

 

- da je tužitelj imao 37 godina i 9 mjeseci radnog staža dok je tuženik zadržao radnike s manje staža i to T. G. koji je imao 27 godina staža te S. K. koji je ostvario 34 godine staža,

 

- da su zadržani radnici imali status branitelja, a da tužitelj nema taj status.

 

Nižestupanjski su sudovi zaključili da je otkaz nedopušten jer da tuženik nije na pravilan način primijenio kriterije iz čl. 73. Kolektivnog ugovora tuženika (u daljnjem tekstu: KU).

 

Odredbom čl. 72. KU propisano je da se razlozi za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu mogu pojaviti, ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga i dođe do ukidanja radnog mjesta odnosno smanjenja broja izvršitelja na radnom mjestu uslijed smanjenja količine posla na radnom mjestu, te se u tom slučaju primjenjuju kriteriji iz čl. 73. KU.

 

Odredba čl. 73. KU glasi:

 

„Kriteriji za utvrđivanje viška radnika su sljedeći:

 

1. Ispunjenje uvjeta za starosnu mirovinu.

Između radnika koji rade na radnim mjestima na kojim se smanjuje broj izvršitelja, višak je radnik koji ispunjava uvjete za starosnu mirovinu.

 

2. Ispunjenje uvjeta za prijevremenu mirovinu starosnu mirovinu.

Između radnika koji radne na radnim mjestima na kojim se smanjuje broj izvršitelja, višak je radnik koji ispunjava uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu.

Ovoj skupini radnika može se ponuditi trajna naknada zbog prijevremenog umirovljenja (dokup mirovine) putem mirovinskog osiguranja koje nudi najbolji socijalni program.

Radnik koji prema posebnoj Odluci Uprave Društva koristi poticajnu mjeru dokupa mirovine nema pravo na punu poticajnu otpremninu već samo na ostatak sredstava od iznos za dokup mirovine do iznosa poticajne otpremnine.

 

3. Zadovoljavanje radnih obveza i propisanih uvjeta iz sistematizacije.

Ako se sistematizirani broj izvršitelja na pojedinom radnom mjestu unutar organizacijske jedinice smanjuje ili se ukida radno mjesto, tehnološki višak se određuje između radnika neovisno o kojem se radnom mjestu radi. Neovisnim radnim mjestom smatraju se srodna radna mjesta na kojima su radnici radili prije promjene ugovora o radu, a koja se kroz Pravilnik o organizaciji ukidaju. Tehnološki višak su radnici koji ne obavljaju poslove uredno, skloni su uživanju alkohola ili opojnih droga i ne ispunjavaju propisane uvjete iz sistematizacije.

 

Višak su i radnici s kojima nakon gubljenja radne sposobnosti nisu sklopljeni novi ugovori o radu odnosno nemaju potrebnu zdravstvenu sposobnost za radno mjesto prema ugovoru o radu.

 

4. Trajanje radnog odnosa.

Višak je radnik s manje godina radnog staža ostvarenog u Društvu. Tehnološki višak se određuje između radnika organizacijske jedinice koje su definirane Pravilnikom o organizaciji, a obavljali su poslove na radnim mjestima gdje se smanjuje broj izvršitelja ili se ukida radno mjesto.

Pod radnim stažom u Društvu podrazumijeva se radni staž ostvaren u H. – H. ž. d.o.o. i Društva koja su nastala podjelom H. – H. ž. d.o.o. te pravni prednici H. – H. ž. d.o.o.

 

5. Status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

Višak je onaj radnik koji nakon ispunjavanja prethodnog uvjeta pod brojem 1.-3. nema status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

 

6. Socijalni status.

Na radnom mjestu na kojem se smanjuje broj radnika, ako više njih podjednako zadovoljava prethodne kriterije, višak je radnik koji ima veća ukupna primanja na osnovu broja uzdržavanih članova i zaposlenih članova obitelji.“

 

Nižestupanjski su sudovi zaključili da činjenicu što tužitelj nema status hrvatskog branitelja ne opravdava odluku o otkazu ugovora o radu tužitelja jer da se kriterij iz čl. 73. t. 5. KU – status hrvatskog branitelja Domovinskog rata, ima primijeniti tek nakon kriterija iz t. 4. čl. 73. ostvarenog radnog staža kod tuženika. Stoga je, zaključuju, tuženik trebao primijeniti i dužinu radnog staža po čl. 73. st. 4. KU kod radnika koji nemaju status hrvatskog branitelja, odnosno trebao je utvrditi je li tužitelj višak temeljem ostvarenog radnog staža kod tuženika.

 

Osnovano tuženik u reviziji prigovara da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

 

Naime, iz čl. 73. KU proizlazi da je tuženik kod utvrđivanja viška radnika predvidio da se viškom prvenstveno smatraju radnici koji ispunjavaju uvjete za starosnu mirovinu (toč. 1.), uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu (toč. 2.) te radnici koji nisu uredno obavljali poslove iz ugovora o radu, skloni su uživanju alkohola ili opojnih droga (toč. 3.).

 

Između radnika koji nakon toga budu u izboru za višak, izbor se vrši na način da prednost imaju radnici koji imaju status hrvatskih branitelja Domovinskog rata, neovisno o trajanju radnog odnosa. To proizlazi iz odredbe čl. 73. toč. 5. KU kojom je propisano da „višak je onaj radnik koji nakon ispunjavanja prethodnog uvjeta pod brojem 1.-3. nema status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.“

 

Dakle, svi oni radnici koji ispunjavaju uvjete iz čl. 73. toč. 1.-3. (oni koji ispunjavaju uvjete za starosnu mirovinu, uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu te radnici koji nisu uredno obavljali poslove iz ugovora o radu, skloni su uživanju alkohola ili opojnih droga) mogu biti utvrđeni viškom čak i ako imaju status hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Međutim, nakon što se na taj način izvrši odabir viška radnika, tuženik je kao kriterij kojem daje prednost pri odabiru viška radnika – predvidio status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata obzirom je u čl. 73. toč. 5. KU propisao da je „višak onaj radnik koji nakon ispunjavanja prethodnog uvjeta pod brojem 1.-3. nema status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.“

 

Budući da iz navedenog proizlazi da kriterij statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata ne daje prednost jedino onim radnicima koji ispunjavaju uvjete iz čl. 73. toč. 1.-3. KU, ali da nakon toga svi radnici koji ispunjavaju taj status imaju prednost pred ostalim radnicima neovisno o trajanju radnog odnosa, to je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda da se taj kriterij ne primjenjuje ako je prije toga odabir vršen prema kriteriju iz toč. 4. – prema trajanju radnog odnosa.

 

Obzirom da je poslodavac vodio računa o propisanim kriterijima iz čl. 115. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine” broj 93/14 - dalje: ZR) pri čemu je u obzir uzimao način utvrđivanja viška radnika i dodatne kriterije predviđene KU, to je prema ocjeni ovog suda, tuženik pravilno postupio kad je utvrdio tužitelja viškom, a na poslu zadržao radnike T. G. i S. K.

 

Stoga je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP-a valjalo preinačiti pobijanu odluku te odbiti tužbeni zahtjev.

 

Tuženik je s revizijom uspio u cijelosti pa mu valja dosuditi trošak revizije sukladno čl. 166. st. 2. ZPP.

 

Zagreb, 12. ožujka 2019.