Pristupanje sadržaju
Broj: Rev 3359/2018-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dragana Katića, Darka Milkovića i Ivana Vučemila, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. Š. iz Z., OIB:…, koju zastupa punomoćnik A. I., odvjetnik u Z., protiv tuženice Javnog bilježnika Lj. V. Č. iz Z., OIB:…, koju zastupa A. H. K., odvjetnica u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1103/18-2 od 28. kolovoza 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1070/18-8 od 14. lipnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2019.,
p r e s u d i o j e
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom suđeno je:
"I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da nije dopuštena odluka tuženika od 06.12.2017. godine o otkazu ugovora o radu sklopljenog između tuženika i tužiteljice, te da nije dopuštena odluka tuženika od 03.01.2018. godine o zahtjevu tužiteljice za zaštitu prava, te da radni odnos nije prestao, te se nalaže tuženiku da tužiteljicu vrati na rad na radno mjesto javnobilježničkog prisjednika, kao i da tužiteljici naknadi parnični trošak, sve u roku od 8 dana."
II/Nalaže se tužiteljici da isplati tuženoj, na ime parničnog troška, iznos od 2.500,00 kuna, u roku 8 dana."
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude tužiteljica podnijela je reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14). Predlaže da ovaj sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati odgovarajućem nižestupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da preinači pobijanu presudu sukladno navodima revizije.
U odgovoru na reviziju tuženica osporava njenu osnovanost i predlaže je odbiti kao neosnovanu.
Revizija nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti ugovora o radu i zahtjev za vraćanje na rad, koji zahtjev tužiteljica temelji na činjeničnoj i pravnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da je otkaz nedopušten jer tuženica prije otkazivanja ugovora o radu nije donijela odluku o ukidanju radnog mjesta javnobilježničkog prisjednika i jer da nije prestala potreba za radom tužiteljice.
U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:
- da je tužiteljica radila na radnom mjestu javnobilježničkog prisjednika temeljem ugovora o radu od 23. svibnja 2012.;
- da je tuženica dana 6. prosinca 2017. donijela odluku o redovnom otkazu ugovora o radu;
- da je tužiteljica u roku podnijela zahtjev za zaštitu prava na koji je tuženica odgovorila očitovanjem od 3. siječnja 2018. kojim je odbila zahtjev tužiteljice;
- da iz odluke o otkazu ugovora o radu od 6. prosinca 2017. proizlazi da je poslodavac odlučio reorganizirati i racionalizirati rad u uredu, te je odlučio o ukidanju radnog mjesta javnobilježničkog prisjednika, slijedom čega otkazuje ugovor o radu radnici, a poslove koje je radnica obavljala će se preraspodijeliti na druga radna mjesta, odnosno na javnog bilježnika, te ostale radnike poslodavca;
- da se u odluci navodi da na radnom mjestu javnobilježničkog prisjednika nije zaposlen niti jedan drugi radnik, a poslodavac da ne zapošljava više od 20 radnika;
- da je tužiteljica bila jedina zaposlena na radnom mjestu javnobilježničkog prisjednika;
- da se i dalje obavljaju poslovi koje je obavljala tužiteljica, ali je poslove radnog mjesta tužiteljice preuzela tuženica, a dio poslova koje je tužiteljica obavljala, a koji ne ulaze u isključivu nadležnost javnog bilježnika i javnobilježničkog prisjednika tuženica je preraspodijelila na druge zaposlene.
Polazeći od navedenih utvrđenja nižestupanjski zaključuju da je tuženica imala opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu u smislu čl. 115. st. 1. toč. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14 - dalje: ZR), a prema kojoj odredbi poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga. Stoga da je otkaz dopušten, a tužbeni zahtjev neosnovan.
Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).
Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužiteljica ničim ne obrazlaže. Stoga ovaj sud ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st. 1. i 386. ZPP nije našao postojanje tog revizijskog razloga.
U reviziji tužiteljica ustraje u tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 115. st. 1. ZR uz obrazloženje da su sudovi pogrešno na temelju navedenih utvrđenja zaključili da je prestala potreba za obavljanjem poslova koje je obavljala tužiteljica, dakle, da su pogrešno zaključili da je tuženica dokazala postojanje opravdanog razloga za otkaz zbog poslovno uvjetovanih razloga. Ovo obrazlaže činjenicom da su poslovi koje je ona obavljala preraspoređeni s jedne strane na samu tuženicu kao javnu bilježnicu, a s druge strane na druge zaposlenike u uredu. Pritom poziva se na odluku ovog suda broj Revr- 658/07 od 29. studenoga 2007. u kojoj je izraženo shvaćanje "da organizacijska promjena sama po sebi nije opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu. Ona je od značaja samo ako je dovela to toga da je prestala potreba za obavljanjem određenog posla. Prema tome, ako se i dalje obavljaju poslovi koje je obavljao tužitelj, potreba za njegovim radom nije prestala. Zbog toga je potrebno utvrditi koje je poslove obavljao tužitelj prije otkaza i usporediti ih sa poslovima drugih radnika, obzirom da tužitelj tvrdi da su to sadržajno isti poslovi".
Tužiteljica je bila zaposlena na radnom mjestu javnobilježničkog prisjednika.
Opseg poslova javnobilježničkog prisjednika određen je odredbom čl. 126. st. 2. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" 78/93, 29/94, 16/07, 75/09 i 120/16) prema kojoj javnobilježnički prisjednik može obavljati sve poslove koje je po zakonu ovlašten obavljati javni bilježnik.
Tuženica poslove koje je kao javnobilježnička prisjednica obavljala tužiteljica prerasporedila je na sebe kao javnog bilježnika, a prema utvrđenju sudova kod tuženice kao javnog bilježnika nije zaposlen još neki javnobilježnički prisjednik. Stoga su suprotno shvaćanju tužiteljice pravilno zaključili nižestupanjski sudovi da je kod tuženice prestala potreba za obavljanjem poslova javnobilježničkog prisjednika.
Nije stoga osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Slijedom iznesenog, budući da ne postoji razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.