Broj: Revr 112/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. Z. iz Z., koju zastupa punomoćnik Z. H., odvjetnik u Z., protiv tuženika I. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnica D. V., odvjetnica u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, isplate, sudskog raskida i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1520/17-2 od 14. studenoga 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1360/15-66 od 30. lipnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2019.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tuženika I. d.d. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Utvrđuje se da nisu dopuštene Odluka tuženika o redovitom otkazu Ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem od 29. ožujka 2011. godine kao i Odluka tuženika o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa od 26. travnja 2011. godine.

II Kao dan prestanka radnog odnosa tužiteljice određuje se 31. ožujka 2012. godine.

III Nalaže se tuženiku I. d.d., Z., ..., OIB: ... da tužiteljici T. Z. iz Z., ..., OIB: ... u roku od 8 dana isplati s osnova neisplaćenih plaća iznos od 49.903,57 kuna sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u navedenom iznosu, do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom na iznos od:

- 222,57 kuna počevši od 16. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- 4.968,10 kuna počevši od 16. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- 4.968,10 kuna počevši od 16. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- 4.968,10 kuna počevši od 16. rujna 2011. godine pa do isplate,

- 4.968,10 kuna počevši od 16. listopada 2011. godine pa do isplate,

- 4.968,10 kuna počevši od 16. studenoga 2011. godine pa do isplate,

- 4.968,10 kuna počevši od 16. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- 4.968,10 kuna počevši od 16. siječnja 2012. godine pa do isplate,

- 4.968,10 kuna počevši od 16. veljače 2012. godine pa do isplate,

- 4.968,10 kuna počevši od 16. ožujka 2012. godine pa do isplate,

- 4.968,10 kuna počevši od 16. travnja 2012. godine pa do isplate.

IV Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenom bruto iznosu od 49.903,57 kuna.

V Nalaže se tuženiku I. d.d., Z., ..., OIB: ... da tužiteljici T. Z. iz Z., ..., OIB: ... u roku od 8 dana isplati s osnova naknade štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu iznos od 59.617,20 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2017. godine do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

VI Nalaže se tuženiku I. d.d., Z., ..., OIB: ... da tužiteljici T. Z. iz Z., ..., OIB: ... u roku od 8 dana naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 27.450,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2017. godine do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, dok se dio zahtjeva za naknadom troškova u iznosu od 1.562,50 kuna odbija kao neosnovan.“

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„Žalba tuženika I. d.d., Z., odbija se kao neosnovana pa se potvrđuje presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1360/15-66 od 30. lipnja 2017. u točkama I, II, III, V i VI izreke.“

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine presudu suda drugog stupnja i presudu suda prvog stupnja i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tuženika nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja od 29. ožujka 2011., isplati naknade plaće za razdoblje od prestanka radnog odnosa (30. svibnja 2011.) do sudskog raskida Ugovora o radu (31. ožujka 2012.), sudski raskid ugovora o radu i naknada štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U odnosu na navode revidenta kojima ukazuje da je prvostupanjska presuda, a koju je potvrdio drugostupanjski sud, u dijelu pod toč. III. i V. izreke kojima su tužiteljici dosuđeni naknada plaće i naknada štete zbog sudskog raskida ugovora o radu nerazumljiva jer nije navedeno da li je riječ o bruto ili neto novčanoj tražbini, valja navesti da je odredbom čl. 84. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR) propisano da plaća i naknada plaće u smislu tog Zakona su plaća i naknada plaće u bruto iznosu, dok je odredbom čl. 433.a st. 1. ZPP određeno da kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan utužiti u tom iznosu. Ako utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtijeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos. Obzirom da je prvostupanjskom presudom odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici utvrđena nedopuštenom, dakle, utvrđeno je da je do prekida rada došlo na osnovi nezakonite poslodavčeve odluke o prestanku ugovora o radu, to tužiteljici pripada pravo na naknadu plaće (toč. III. izreke prvostupanjske presude) za razdoblje od prestanka radnog odnosa do sudskog raskida ugovora o radu u bruto iznosu jer je riječ o tražbini po osnovi radnog odnosa (tako i ovaj sud u Revr-848/07-2 od 14. srpnja 2015.).

Nadalje, u odnosu na toč. V. izreke prvostupanjske presude kojom je tužiteljici dosuđena naknada štete zbog sudskog raskida ugovora o radu valja navesti da je riječ o bruto iznosu, što proizlazi iz smisla i sadržaja čl. 117. st. 1. ZR-a kojom je propisano da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća tog radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika (tako i ovaj sud Revr 1456/16-2 od 7. lipnja 2017., Revr 1370/13-2 od 20. kolovoza 2014. i Revr 1769/15-3 od 11. srpnja 2017.).

Kako opisanim postupanjem nižestupanjski sudovi nisu učinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je izreka presude suda prvog stupnja, a koju je presudu potvrdio sud drugog stupnja, razumljiva te kako nižestupanjske presude sadrže razloge o činjenicama odlučnima za ovaj spor, koji su razlozi jasni i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presuda navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, obzirom da o svim odlučnim činjenicama presude nižestupanjski sudovi daju jasne razloge koji su u skladu sa izvedenim dokazima, sadržajem isprava i zapisnika u spisu, to nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se sadržajem revizije ukazuje.

S druge strane, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 8. ZPP na koju tuženik sadržajem revizije ukazuje, ako ocjenjuje izvedene dokaze drugačije nego što to smatra tuženik da bi trebalo i ako izvodi drugačije zaključke nego to čini tužiteljica. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ona je dana u skladu sa čl. 8. ZPP. Nadalje, sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema tome, time što sud izvedene dokaze nije tumačio sukladno stavu tuženika također nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, a na koju se u reviziji ukazuje.

Navode tuženika kojima drukčije ocjenjuje izvedene dokaze i daje drukčije zaključke od zaključaka nižestupanjskih presuda iznesenih u obrazloženju presuda, predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužiteljica radila kod tuženika u razdoblju od 5. srpnja 1978. do 30. svibnja 2011. na radnom mjestu referenta nabave rezervnih dijelova i naplate,

- da je tuženik 29. ožujka 2011. donio Odluku o redovitom otkazu Ugovora o radu tužiteljici uvjetovanu skrivljenim ponašanjem odnosno zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa (odbijanje izvršavanja izravnog i izričitog radnog naloga uprave onemogućila provođenje poslovnih odluka koje je donio poslodavac te ostvarivanje boljih poslovnih rezultata koji su uskoj vezi sa novom poslovnom politikom i internim radnim procesima, zlouporabe kartice za kontrolu prolaska zaposlenika-dolasci i odlasci s posla te neopravdani izostanci tijekom radnog vremena kao i produljivanje pauze ili skraćivanje osmosatnog radnog dana),

- da je tužiteljica podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik odbio Odlukom od 26. travnja 2011.,

- da se tuženik obratio sindikalnom povjereniku vezano za savjetovanje o namjeravanoj Odluci o redovitom otkazu Ugovora o radu tužiteljici zbog skrivljenog ponašanja na koji se sindikalni povjerenik nije očitovao,

- da je tužiteljica postupila po pisanom nalogu Uprave tuženika od 4. listopada 2010., a kojim joj je dodijeljen rok do 31. listopada 2010. izvršenje prijenosa poslova prodaje opreme i potrošnog materijala na službu prodaje odnosno da je u zadanom roku izvršila nalog te je navedene poslove predala D. Č. koji je to svojim potpisom i potvrdio,

- da je opravdano izostala s posla u razdoblju od 19. svibnja 2010. do 21. svibnja 2010. zbog službenog putovanja, da je 5. srpnja 2010. bila na poslu te da je 15. prosinca 2010. imala odobrenje neposredno nadređene osobe za raniji odlazak s posla, a 20. prosinca 2010. je bila privremeno spriječena za rad (korištenjem bolovanja),

- da nije skraćivala radno vrijeme, produljivala pauzu, više puta dnevno koristila pauzu te da pauzu nije koristila u ugovoreno vrijeme obzirom na to da je bilo uobičajeno da su nadređeni usmeno davali odobrenje za privatne ili poslove izlaske iz prostora tuženika za vrijeme radnog vremena, s time da osoba neposredno nadređena tužiteljici nije imala primjedbi na njezin rad.

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev ocjenjujući da tuženik na kojem je teret dokaza opravdanosti odluke o otkazu ugovora o radu nije dokazao da je tužiteljica počinila povrede radne obveze koje joj se stavljaju na teret u odluci o redovnom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja, odnosno da povrede koje joj se stavljaju na teret ne predstavljaju povredu radne obveze koja bi opravdavala otkazivanje ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika, zbog čega je utvrdio otkaz ugovora o radu nedopuštenim, sudski raskinuo ugovor o radu, naložio isplatu naknade plaće za razdoblje od donošenja odluke o otkazu do sudskog raskida ugovora o radu i naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tuženika i potvrdio presudu suda prvog stupnja prihvaćajući ocjenu prvostupanjskog suda o nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog skrivljenog ponašanja, prihvaćajući činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava.

Suprotno navodima tuženika nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, koji postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

Odredbom čl. 107. st. 1. toč. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR) propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju, ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

Kada se otkazuje ugovor o radu na temelju čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR-a uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika poslodavac mora dokazati da je upravo radnik kojem se otkazuje ugovor o radu svojim ponašanjem povrijedio odredbe Ugovora o radu, Pravilnika o radu poslodavca, Kolektivnog ugovora ili odredbe Zakona o radu, dakle, u konkretnom slučaju dokazati da je tužitelj poduzeo radnje protivne pravilima poslovanja tuženika na način kako je navedeno u Odluci o otkazu.

Polazeći od činjenica utvrđenih u postupku pred nižestupanjskim sudovima da je tužiteljici zaposlenoj na radnom mjestu  referenta nabave rezervnih dijelova i naplate tuženik otkazao ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja stavljajući joj na teret povrede radnih obveza za koje je utvrđeno da ne predstavljaju kršenje obveza iz radnog odnosa odnosno opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, zbog čega je otkaz ugovora o radu utvrđen nedopuštenim, naložena isplata naknade plaće za razdoblje od prestanka radnog odnosa do sudskog raskida ugovora o radu, određen sudski raskid ugovora o radu i određena naknada štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u visini pobliže navedenoj u izreci presude suda prvog stupnja, to su nižestupanjski sudovi suprotno navodima revidenta pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR u vezi s čl. 87. st. 1. ZR i čl. 117. st. 1. ZR-a. Stoga se i navodi revidenta kojima ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-760/04 od 6. rujna 2005. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da nevoljkost da se radni zadaci obave u skladu s tehnologijom posla i nalogom poslodavca, ponašanje tužiteljice kojim daje do znanja da se bez ikakvog valjanog razloga suprotstavlja poslodavcu, samo po sebi predstavlja opravdan razlog za otkaz ukazuju neodlučnima obzirom da tuženik kao poslodavac tijekom postupka u smislu odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a nije dokazao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika.

Zagreb, 13. ožujka 2019.