Broj: Revr 395/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz I., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u R.,  protiv tuženika C. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici Z. V. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu V. i partneri u R., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanju na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1012/2017 od 14. prosinca 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-54/16 od 9. kolovoza 2017., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2019.

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1012/2017 od 14. prosinca 2017. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski sud u Rijeci presudom poslovni broj Pr-54/16 od 9. kolovoza 2017. sudio je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

1.              Utvrđuje se nedopuštenim otkaz ugovora or adu kojeg je tuženik C. d.d. izjavio tužitelju M. J. odlukom od 13. veljače 2014. godine te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao pa se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na rad, sve u roku 8 (osam) dana.

2.              Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu do 5.750,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena sve u roku 8 dana."

II. Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.700,00 kuna u roku od 8 dana."

Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj: Gž R-1012/2017 od 14. prosinca 2017. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu.

Tako su sudovi odlučili u sporu za utvrđenje nezakonitom odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika i zahtjevu za vraćanje tužitelja na posao.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju ne navodeći na temelju kojeg zakonskog članka zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nezakonitosti otkaza ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika te vraćanje tužitelja na posao.

Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj od 1. travnja 2011. bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu mlađeg zastupnika u odjelu za prodaju životnih osiguranja,

- da je tuženik 13. veljače 2014. donio Odluku o otkazu ugovora o radu,

- da iz odluke o otkazu ugovora o radu proizlazi da je tuženik ugovorom o radu preuzeo obvezu izvršenja godišnje produkcije od 50.001,00 kuna do 100.000,00 kuna godišnje ugovorene premije za život,

- da iz odluke o otkazu ugovora o radu proizlazi da je radnik pisanim upozorenjima (koja je radnik preuzeo) od 14. studenog 2012., 22. srpnja 2013., 18. listopada 2013. i 17 siječnja 2014. upozoren na obvezu izvršavanja plana preuzetog čl. 8. Ugovora o radu od 1. travnja 2011. te mu je ukazana mogućnost otkaza ugovora o radu u slučaju nastavka kršenja tih obveza,

- da se odredbom čl. 8. st. 3. Ugovora o radu tužitelj obvezao imati godišnju produkciju od 50.001,00 kuna do 100.000,00 kuna godišnje ugovorene premije za život,

- da se u upozorenjima radniku istoga upozorava da nije ostvario planirane rezultate za navedeno razdoblje te da je ispunio 37,5%, 40,08%, 38,99% i 57,54% od planiranih veličina,

- da je radnik i nakon gore navedenih upozorenja nastavio kršiti obveze iz radnog odnosa,

- da je tužitelju dana mogućnost obrane,

- da tuženik prije otkazivanja tužitelju proveo savjetovanje sa Granskim sindikatom zaposlenih u osiguranju Hrvatske,

- da su ostali radnici ispunjavali zadani plan predviđenih godišnjih premija, a tužitelj nije jer nije ulagao dovoljno truda.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sudovi su odbili tužbeni zahtjev budući da tužitelj zbog nedovoljnog truda nije izvršio ugovorenu godišnju produkciju premija za život čime je povrijedio odredbu čl. 110. alineja 2. Kolektivnog ugovora tuženika od 31. siječnja 2013. (dalje: KU) i čl. 101. st. 2. Pravilnika o radu tuženika iz lipnja 2010. (dalje: Pravilnik o radu). Time je tužitelj prekršio svoju obvezu iz radnog odnosa zbog čega su sudovi zaključili da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz iz čl. 107. st. 1. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09, 61/11, 82/11 i 73/13, dalje: ZR) te odbili tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanje na posao po čl. 116. st. 1. ZR.

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što tužitelju nije dokazana krivnja za kršenje obveza iz radnog odnosa zbog čega tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu. Tužitelj smatra da činjenično stanje upućuje na osobno uvjetovani otkaz budući da tužitelj nije mogao uredno izvršavati obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti. Nadalje, navodi da je čl. 8. st. 3. ugovora o radu propisano da radnik preuzima obvezu godišnje produkcije, ali da ugovorom o radu nije propisana sankcija za neispunjenje godišnje produkcije za razliku od čl. 110. KU te da bi stoga trebalo primijeniti ugovor o radu kao povoljnije pravo za radnika. Tužitelj navodi i da je razlog njegovog neispunjenja norme to što ima 61 godinu života te da su stoga odredbe KU i Pravilnika o radu te otkaza ugovora o radu diskriminatorne jer su protivne čl. 9. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj: 85/08, 112/12, dalje: ZSD) u vezi s čl. 1., čl. 2. i čl. 8. toč. 1. ZSD. Također tvrdi da tuženik nije ispunio svoju obvezu "dati radniku posao". Prema shvaćanju tužitelja, odredbe Kolektivnog ugovora i Pravilnika o radu su ništetne.

Odredbom čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je čl. 8. ugovora o radu propisano da radnik preuzima obvezu godišnje produkcije od 50.001,00 kuna do 100.000,00 kuna godišnje ugovorene premije za život te da tuženik tu svoju obvezu iz ugovora o radu nije izvršio na što je više puta bio upozoravan (14. studenog 2012., 22. srpnja 2013., 18. listopada 2013. i 17. siječnja 2014.).

Odredbom čl. 110. alineja 2. KU propisano je da se smatra da zastupnik krši svoje obveze iz radnog odnosa iz alineje 3. stavka 1. ako u razdoblju od tri (3) mjeseca neprekidno ili za šest (6) mjeseci u tijeku kalendarske godine ne ostvaruje planom previđene zadatke u pribavi i naplati premije osiguranja ili na temelju provizije ne ostvaruje najnižu osnovnu plaću iz članka 72. ovog Kolektivnog ugovora. Jednako je propisano i čl. 101. alineja 2. Pravilnika o radu.

Iz navedenog proizlazi da je tužitelj neispunjavanjem godišnje produkcije, koju obvezu je preuzeo ugovorom o radu, kršio obveze iz radnog odnosa kako je to propisano čl. 110. alineja 2. KU i čl. 101. alineja 2. Pravilnika o radu pa je tuženik imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu iz čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR.

Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi i da je tužitelj kršio obveze iz radnog odnosa (odnosno da nije ispunjavao godišnju produkciju) zato što se nije dovoljno trudio, a ne zbog nekakvih trajnih osobina ili sposobnosti. Naime, razlog zbog čega tužitelj nije postigao traženu godišnju produkciju nisu njegove godine života nego činjenica što se nije dovoljno trudio (npr. nije koristio društvene mreže što su drugi zaposlenici činili) što je dovelo do manjeg radnog učinka.

Stoga je u ovom slučaju riječ o povredi obveze iz ugovora o radu zato što tužitelj nije ostvario rezultate rada koji su bili ugovoreni pa su se ostvarile pretpostavke za otkaz ugovora o radu iz čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR, a nije riječ o otkazu iz čl. 107. st. 1. toč. 2. ZR (tako i u Revr-499/12 od 17. listopada 2012.) kako to tvrdi tužitelj u reviziji.

Neosnovano se tužitelj poziva na primjenu najpovoljnijeg prava zato što je ugovorom o radu propisana obveza izvršenja godišnje produkcije, ali ne i sankcija za njezino neizvršenje. Naime, posljedica neizvršavanja godišnje produkcije nije različito propisana ugovorom o radu odnosno odredbama KU i Pravilnika o radu.

Odredbom čl. 15. ugovora o radu propisano je da sva druga prava i obveze iz radnog odnosa koja nisu navedena u ovom ugovoru o radu, radnik ostvaruje sukladno odredbama Pravilnika o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu i naknadi za obavljanje poslova prodaje, odnosno zastupanja u osiguranju kao i svih drugih akata Društva. Stoga sam ugovor o radu upućuje na podrednu primjenu odredaba Pravilnika o radu i Kolektivnog ugovora ako određena obveza nije propisana ugovorom o radu. Ugovorom o radu propisana je samo obveza tužitelja (što ne znači da njezino neizvršenje ne povlači nikakvu sankciju), a odredbama KU i Pravilnika o radu propisana je sankcija za njezino neizvršenje.

Pravilno su sudovi zaključili i da odredbe Kolektivnog ugovora i Pravilnika o radu nisu ništetne prema čl. 322. Zakona o obveznim odnosima . („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) Pravo je svakog poslodavca odrediti rezultate rada koji se očekuju od radnika i propisati da neispunjavanje ugovorenih radnih zadataka predstavlja kršenje obveze iz radnog odnosa.

Odredbe KU i Pravilnika o radu kojima je propisano da kršenje obveze iz radnog odnosa predstavlja neostvarivanje planom previđenih zadataka u pribavi i naplati premije osiguranja u određenom vremenskom periodu nisu diskriminatorne u odnosu na bilo koju skupinu osoba iz čl. 1. st. 1. ZSD pa tako niti u odnosu na tužitelja jer se ta odredba odnosi jednako na sve radnike. Pri tome se napominje da tužitelj tijekom postupka nije niti isticao da bi bio diskriminiran već te tvrdnje iznosi prvi puta u reviziji.

Suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik je tužitelju dao posao – posao mlađeg zastupnika u odjelu za prodaju osiguranja građanstvu i poduzetnicima, a u opisu poslova navedene su i njegove obveze (kontakti s osiguranicima, ugovaranje osiguranja, zaduživanje dokumenata u strogoj evidenciji, naplata premija prilikom ugovaranja i dr.).

Stoga su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je tuženik imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu iz čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR zbog čega su utvrdili da je otkaz ugovora o radu dopušten i da je neosnovan zahtjev tužitelja za vraćanje na posao iz čl. 116. st. 1. ZR.

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 19. ožujka 2019.