Pristupanje sadržaju
Broj: Revr 61/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Ivana Mikšića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz I. G., kojeg zastupa punomoćnica S. S. V., odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu S. S. V. i A. Č. u I. G., protiv tuženika I. I. d.d. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik T. O., odvjetnik u Odvjetničkom društvu I., O. & partneri u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o revizijama tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-442/2016-2 od 11. listopada 2017. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić Gradu poslovni broj Pr-13/15-23 od 29. travnja 2016., u sjednici održanoj 20. ožujka 2019.,
p r e s u d i o j e
Revizija tužitelja J. M. (podnesak od 11. prosinca 2017.) odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e
Revizija tužitelja J. M. (podnesak od 6. prosinca 2017.) odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„Poništava se odluka tuženika I. I. d.d. iz Z., ..., OIB ..., o izvanrednom otkazu broj 50000221/22-05-14/1/978 od 22. 05. 2014. godine kojom je tuženik otkazao tužitelju J. M. iz I. G., ..., OIB ..., ugovor o radu broj 210-109561/13/4-H koji se primjenjuje od 01. 04. 2013. godine te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na poslove koje je radio prije donošenja navedene odluke, kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, sve u roku od 8 dana.“
Presudom suda drugog stupnja suđeno je:
„Prihvaća se žalba tuženika te se p r e i n a č a v a presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić Gradu poslovni broj Pr-13/15-23 od 29. travnja 2016. godine i sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Poništava se odluka tuženika I. I. d.d. iz Z., ..., OIB ..., o izvanrednom otkazu broj 50000221/22-05-14/1/978 od 22. 05. 2014. godine kojom je tuženik otkazao tužitelju J. M. iz I. G., ..., OIB ..., ugovor o radu broj 210-109561/13/4-H koji se primjenjuje od 01. 04. 2013. godine te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na poslove koje je radio prije donošenja navedene odluke, kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, sve u roku od 8 dana."
Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.250,00 kn u roku od 8 dana, dok se preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.“
Protiv navedene presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju po punomoćniku (podnesak od 11. prosinca 2017.) i osobno (podnesak od 6. prosinca 2017.) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 4., 7., 8., 221. i 221.a ZPP te čl. 375. ZPP koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati revizije, ukine presudu suda drugog stupnja i predmet vrati na ponovni postupak, podredno da preinači na način da se prihvate revizije, preinači drugostupanjska presuda i prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.
Odgovori na revizije nisu podneseni.
Revizija tužitelja (podnesak od 6. prosinca 2017.) nije dopuštena, dok revizija tužitelja (podnesak 11. prosinca 2017.) nije osnovana.
U odnosu na reviziju tužitelja od 6. prosinca 2017.
Prema odredbi čl. 91.a st. 1. ZPP stranka može podnijeti reviziju preko opunomoćenika koji je odvjetnik. Iznimno, prema odredbi st. 2. stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položeni pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao opunomoćenik osoba koja ju je prema odredbama ovoga ili kojega drugog zakona ovlaštena zastupati u tom svojstvu iako nije odvjetnik, pod uvjetom da ta osoba ima položen pravosudni ispit. St. 3. je određeno da stranka, odnosno njezin opunomoćenik, koji nije odvjetnik, moraju uz reviziju priložiti izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu, ako takva potvrda u izvorniku ili preslici već prije nije podnesena sudu u istom postupku.
U konkretnom slučaju reviziju od 6. prosinca 2017. podnio je tužitelj J. M., osobno, dakle, stranka u postupku, time da nije u smislu čl. 91.a st. 3. u vezi st. 2. ZPP uz reviziju priložio izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu, a što nije učinio ni u prijašnjem tijeku postupka.
Zbog toga podnesena revizija tužitelja J. M. od 6. prosinca 2017. nije dopuštena radi čega ju je valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 91.a st. 1. do 3. ZPP i odlučiti kao u izreci rješenja.
U odnosu na reviziju tužitelja podnesenu 11. prosinca 2017.
Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno revizijskim navodima tužitelja presuda suda drugog stupnja sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji su razlozi jasni i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, obzirom da o svim odlučnim činjenicama presude sud drugog stupnja daje valjane, logične i potpune razloge koji se mogu ispitati, a ti su razlozi u skladu sa izvedenim dokazima, sadržajem isprava i zapisnika u spisu, zbog čega nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, dok u odnosu na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP tužitelj nije naveo u čemu bi se konkretno sastojala navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka pa imajući na umu odredbu čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj revizijski prigovor nije bilo moguće uzeti u razmatranje.
Nadalje, bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 4., 7., 8., 221. i 221.a ZPP te čl. 375. ZPP koja da je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, jednako tako ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje jer tužitelj nije konkretno naveo u čemu bi se sastojala navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.
Navodi kojima tužitelj ocjenjuje izvedene dokaze i daje drukčije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju presude, ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje obzirom da na temelju odredbe čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja nedopuštenom Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 22. svibnja 2014., povratku na rad na poslove koje je tužitelj obavljao prije donošenja odluke te zahtjev za naknadu troškova postupka.
Polazeći od utvrđenja:
- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu zaključenog na neodređeno vrijeme na poslovima radnog mjesta viši operater sustava 2,
- da je tužitelj 11/12. svibnja 2014. radio na sabirnoj stanici ... u noćnoj smjeni u vremenu od 19,00 do 07,00 sati ujutro te da je imao radni zadatak isprazniti dehidrator kao i da je ranije obavljao iste poslove i bio upoznat s eventualnim mogućim problemima koji mogu nastati prilikom izvođenja ove radne operacije,
- da se odlukom o otkazu ugovora o radu tužitelju stavlja na teret izvršenje teške povrede obveze iz radnog odnosa jer je prema vlastitoj izjavi u procesu pražnjenja dehidratora 12. svibnja 2014. u 02,00 sati procijenio da je izlaz iz dehidratora prigušen i da se sporo prazni pa je izlaz otvorio do kraja, da pumpe rezervoara tehnološke kanalizacije (RTK) nisu dobro otpremale, a da nije zbog toga primijenio povećanu pozornost te učestalije kontrolirao situaciju, niti o uočenim poteškoćama obavijestio poslovođu S. H., već je zaspao,
-da je u 5,30 sati izašao iz kontrolne sobe i tada uočio da je nafta izašla kroz šahtu kod mjesta za prihvat autocisterni (PAC),
- da je oko 06,00 sati dojavio izvanredni događaj odnosno istjecanje tekuće faze iz procesne posude na sabirnoj stanici ... u I. G., jer je tijekom ispuštanja tekuće faze iz dehidratora u rezervoar tehnološke kanalizacije došlo do istjecanja kroz otvor na prihvatu autocisterni,
- da je opisani način nafta istjecala u prostor sabirne stanice i u sustav oborinske kanalizacije sabirne stanice, na način da je isteklo oko 100 m3 nafte i onečišćeno oko 1000 m2 površine, a manje količine i izvan sabirne stanice,
- da je u 08,00 sati odnosno dva sata nakon prijave izvanrednog događaja alkotestiranjem kod tužitelja utvrđena prisutnost alkohola u krvi u koncentraciji od 0,63 g/kg,
- da je tuženik morao izvršiti sanaciju onečišćene površine za što je angažirao tvrtku ovlaštenu za radove sanacije.
Sud prvog stupnja ocjenjuje da je pobijana odluka o otkazu nezakonita i nedopuštena jer je do predmetnog incidenta došlo zbog pogrešne procjene tužitelja o količini fluida prilikom pražnjenja dehidratora te što je ventil kroz određeno vrijeme držao previše otvoren što je u kombinaciji sa začepljenim pumpama koje otpremaju fluid iz RTK dovelo do istjecanja fluida iz RTK u okoliš sabirne stanice odnosno zbog manjkavosti u tehnološkom procesu zbog čega je tuženik nakon predmetnog događaja ugradio po nalogu inspekcije u RTK radarski mjerač kao dodatni sigurnosni mehanizam koji pouzdano prati razinu fluida te informaciju o tome prenosi na monitor u kontrolnoj sobi operatera u obliku postotka napunjenosti posude. S obzirom na to, te utvrđujući da iz nalaza i mišljenja vještaka strojarske struke proizlazi da u konkretnom slučaju nije moglo doći do istjecanja 100 m3 nafte u okoliš, već najviše oko 63 m3, te nadalje da je bila onečišćena površina okoliša od oko 960 m2, a ne 1000 m2 što se navodi u otkazu, te nadalje cijeneći da je tužitelj dokazao da je nakon završetka radnog vremena poslije 07,00 sati ujutro 12. svibnja 2014. kod susjeda popio dvije rakije, a da je alkotestiranje izvršeno oko 08,00 sati te je utvrđena koncentracija od 0,63 g/kg alkohola, slijedom čega da tužitelj tijekom radnog vremena rad nije obavljao pod utjecajem alkohola, sud prvog stupnja zaključio je da tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredno otkazivanje ugovora o radu u smislu odredbe čl. 131. st. 1. Zakona o radu, odnosno da bi tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa za koju se tereti. Stoga je tužbeni zahtjev prihvatio utvrđujući nedopuštenom odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu.
Sud drugog stupnja koristeći se procesnim ovlaštenjem iz čl. 373.a ZPP prihvatio je žalbu tuženika i preinačio odluku suda prvog stupnja ocjenjujući da je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 22. svibnja 2014. zakonita te da tužitelju nije povrijeđeno pravo iz radnog odnosa.
Naime, ocjena je suda drugog stupnja (čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP) da u okolnostima činjenica utvrđenih u prvostupanjskom postupku, pisane izjave tužitelja od 12. svibnja 2014. (list 13 spisa) jasno proizlazi da je tužitelj naveo da je iza 02,00 do 05,30 sati zaspao koje je navode tužitelj ponovio i u pisanoj izjavi od 15. svibnja 2014. (list 29-31 spisa), a da je tužitelj nakon 02,00 do 05,30 sati zaspao proizlazi i iz sadržaja pisane izjave svjedoka S. H. od 12. svibnja 2014. (list 12 spisa) u kojoj svjedok izričito navodi da ga je tužitelj oko 05,50 sati izvijestio kako je došlo do velike nezgode, da je zaspao iza 02,00 sata kada je pojačao dotok prema R. te se probudio oko 05,30 sati.
U takvoj situaciji ocjenjuje da tužitelj nije smio na radnom mjestu spavati jer je to u protivnosti s osnovnim i općepoznatim pravilima o načinu postupanja na radnom mjestu te ovakvo postupanje samo za sebe predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa. Uz to u okolnostima konkretnog slučaja kako je tužitelju očito već prije 02,00 sata bilo poznato da se dehidrator slabije prazni čemu uzrok može biti pojava začepljenosti, trebao je ventil samo kratko vrijeme ostaviti u potpunosti otvoren te ako i nakon toga ne bi došlo do boljeg pražnjenja dehidratora što bi ukazivalo da začepljenost nije otklonjena, trebao je postupak pražnjenja prekinuti zbog čega je u navedenom razdoblju neprekidno trebao nadgledati proces pražnjenja i u skladu s time poduzimati odgovarajuće mjere, postupati s povećanom pažnjom, što je tužitelj sve u konkretnom slučaju propustio zbog čega njegovo postupanje sud drugog stupnja ocjenjuje kao osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa uslijed čega se otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju ukazuje zakonitim.
I prema ocjeni ovoga suda pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prvostupanjsku presudu preinačio i odbio tužbeni zahtjev.
Odredbom čl. 108. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR) propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
Navedena zakonska odredba propisuje najteži oblik prestanka radnog odnosa (bez poštivanja otkaznog roka), jer se odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu može donijeti samo u izuzetnom slučaju kada zbog osobito teškog kršenja obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, a uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
U okolnostima konkretnog slučaja pravilna je ocjena drugostupanjskog suda, a koju ocjenu kao pravilnu prihvaća i ovaj sud da postupanje tužitelja, koji je izvodeći radnu operaciju pražnjenja dehidratora 12. svibnja 2014. u 02,00 sati procijenio da je izlaz iz dehidratora prigušen i da se sporo prazni pa je izlaz otvorio do kraja, da pumpe rezervoara tehnološke kanalizacije (R.) nisu dobro otpremale, a da nije zbog toga primijenio povećanu pozornost te učestalije kontrolirao situaciju, niti o uočenim poteškoćama obavijestio poslovođu S. H., već je zaspao što proizlazi iz sadržaja isprava u spisu (izjave tužitelja dane neposredno nakon nastanka predmetnog događaja od 12. svibnja 2014. (list 13 spisa) što je potvrdio i poslovođa S. H. u svojoj izjavi danoj istog dana (list 12 spisa), a tužitelj ponovio u pisanoj izjavi od 15. svibnja 2014. (list 23-31 spisa) predstavlja takvu povredu radne obveze, a imajući u vidu da se radni odnos zasniva na poštivanju obveza i povjerenju, zbog kojeg su ispunjene pretpostavke za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Naime, postupanje tužitelja u ispunjenju radnih obveza, u okolnostima konkretnog slučaja, predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa radnika i poslodavca, nastavak radnog odnosa nije moguć.
Obzirom na to da nisu ostvareni revizijski razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.