Broj: Revr 717/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Ž. iz L., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnica M. Ć., odvjetnica iz N., protiv tuženika L. d.d. iz K., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik iz K., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-429/18-2 od 2. svibnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku posl. br. Pr-156/15 od 29. veljače 2016., u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je ništava Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu br. ... od 09.02.2011. g. kojom L. d.d. otkazuje tužitelju M. Ž. Ugovor o radu na određeno vrijeme od 01.09.2010. g., te se utvrđuje da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao dana 30.04.2011. g. istekom Ugovora o radu od 01.09.2010. g., sve u roku 8 dana.“,

 

dok je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak od 2.500,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju "iz svih razloga navedenih u čl. 385. st. 1. ZPP-a, ali i radi činjeničnog stanja, obzirom da se odnosi na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a)". Prijedlog tužitelja je da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjev usvoji ili da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta:

 

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora (pozivom i na sadržaj prvostupanjske presude), nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revident ukazuje,

 

- a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

 

Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja uzeta po sudu relevantnim za odluku o predmetu spora, o postupku koji je proveden radi otkazivanja njegova ugovora o radu, o radnji "nepolaganja utrška" koja mu je stavljena na teret, sve uz tvrdnju da je ovdje iz provedenih dokaza trebalo prihvatiti da tuženik nije proveo svoju obvezu savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom kao ni obvezu upozorenja na povrede prije otkazivanja - i da je protekao zakonom propisani rok u kojem je tuženik mogao otkazati prijeporni ugovor, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

 

- da je tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze za svoja shvaćanja i činjenice na koje se poziva i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o ocjeni dokaza - a sve jer u postupku u kojemu je to mogao (pred prvostupanjskim sudom) nije predložio dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje da je ništava Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu br. ... od 9. veljače 2011. kojom je tuženik otkazao sa njime sklopljeni Ugovor o radu na određeno vrijeme od 1. rujna 2010., kumuliran sa zahtjevom na utvrđenje da je njegov radni odnos kod tuženika prestao 30. travnja 2011., i to istekom Ugovora o radu.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika temeljem Ugovora o radu sklopljenog 1. rujna 2010. na određeno vrijeme (do 30. travnja 2011.) - za rad na radnom mjestu poslovođe, s time da je posao obavljao u prodavaonici ... M.,

 

- da je 9. veljače 2011., a po inventuri provedenoj u toj prodavaonici 25. siječnja 2011., utvrđeno da tužitelj nije polagao dnevni utržak prodavaonice na račun tuženika - a za što je bio zadužen, ali i da je u prodavaonici nastao inventurni manjak za koji je on odgovoran,

 

- da je Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 9. veljače 2011. tuženik otkazao ugovor o radu sklopljen s tužiteljem - "zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju strana nastavak radnog odnosa nije moguć": jer "da je 9. 02. 2011. uvidom u obračun inventure u prodavaonici ... M., koja je bila održana 25. 01. 2011., u kojoj je dotični bio poslovođa, te za koju je bio zadužen, te uvidom u izvod otvorenih stavaka za prodavaonicu ... M., utvrđeno da je tužitelj počinio tešku povredu obveze iz radnog odnosa i to na način da nije polagao dnevni utržak prodavaonice na račun tuženika...te da je odgovoran za inventurni manjak na zalihama robe u prodavaonici...",

 

- da je tužitelj protiv te Odluke tuženika podnio zahtjev za zaštitu prava - kojemu tuženik nije udovoljio, pa je u zakonom propisanom roku zatražio i sudsku zaštitu,

 

- da je prije donošenja te Odluke tuženik omogućio tužitelju da iznese svoju obranu, a o namjeri otkazivanja sa tužiteljem sklopljenog ugovora o radu proveo je i savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom,

 

- da je "presudom br. K-21/13 od 10. 02. 2015.g., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Sisku br. Kž-83/15 od 14. 05. 2015., tužitelj M. Ž. proglašen krivim što je u vremenu između 1. rujna 2010. i 25. siječnja 2011. u M., u svojstvu poslovođe, u prodavaonici broj ..., tvrtke L. d.d. iz K."...u nakani da se okoristi, u više navrata uzimao gotovinu od utrška, na koji način je neovlašteno zadržao za sebe 31.394,29 kuna, te je uzimao robu - na koji način je prouzročio manjak u robi u iznosu od 16.105,52 kuna, pa je tako kod provedene inventure od 01. prosinca 2010. godine utvrđen manjak u robi u vrijednosti od 7.227,42 kuna, a na dan 25. siječnja 2011. godine 8.878,10 kuna, na koji način je neovlašteno zadržao za sebe 47.499,81 kuna, oštetivši time ujedno Trgovačko društvo L. d.d. iz K. za navedeni novčani iznos" - čime da je "protupravno prisvojio tuđe pokretne stvari koje su mu povjerene na radu i počinio kazneno djelo protiv imovine - pronevjeru - opisano i kažnjivo po čl. 233. st. 1. Kaznenog zakona (NN 125/11, 142/12)".

 

Na temelju istaknutih činjeničnih utvrđenja, koja sada ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je ovdje prijeporni tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje da opisano ponašanje tužitelja, ono zbog kojeg je kod tuženika nastao prijeporni manjak - utvrđen 9. veljače 2011., a po inventuri provedenoj 25. siječnja 2011., predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa koja je dovela do gubitka povjerenja tuženika u tužitelja kao radnika, pa da, slijedom toga, uz uvažavanje svih okolnosti, nastavak radnog odnosa tužitelja nije moguć.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Drugostupanjski sud je o zahtjevu tužitelja pravilno odlučio primjenom Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 16/11 - dalje: ZR-a), i to:

 

- odredaba čl. 108., prema kojima: (stavak 1.) „Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.“, (stavak 2.) „Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.“,

 

- odredbe čl. 131. st. 3., prema kojoj postojanje opravdanog razloga za otkaz mora dokazati poslodavac.

 

Polazeći od tih odredaba ZR-a te obzirom da u sporovima, kakav je i ovaj, svaki slučaj valja individualizirati - jer odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, a imajući na umu i da kod ocjenjivanja postoje li razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu valja cijeniti ponašanje radnika u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati, tuženik je, da bi uspio u sporu, trebao (prema pravilu o teretu dokazivanja) u smislu odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a, ali i odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“) dokazati ono što tvrdi i na čemu je temeljio prijepornu Odluku o otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem:

 

- da je (obzirom da u situaciji kada se otkaz ugovora o radu temelji, kao ovdje, na više povreda radnih obveza, za opravdanost takvog otkaza dovoljno da i samo jedna od tih povreda daje osnovu za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu) tužitelj počinio bar jednu od povreda radnih obveza koje mu je u osporenoj Odluci stavio na teret - a koja bi predstavljala opravdani razlog za dani mu otkaz Ugovora o radu,

 

- činjenice (razloge) iz kojih bi proizlazilo da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa - u odnosu na narav posla kojeg je morao obavljati, ali i da zbog te povrede, a uz uvažavanje svih konkretnih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa tužitelja kod njega nije moguć,

 

- da „postoje okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od njega kao poslodavca da pisano upozori tužitelja na obveze iz radnog odnosa“.

 

To je trebao dokazati u svjetlu jedinog pravilnog shvaćanja:

 

- da sama okolnost utvrđenja manjka ne predstavlja razlog (iz odredbe čl. 108. st. 1. ZR-a) za izvanredni otkaz ugovora o radu radniku na čijem se radnom mjestu manjak utvrdio - budući da se takvim razlogom može prihvatiti samo „osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa” ili “neka druga osobito važna činjenica” zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć,

 

- da se otkazivanjem ugovora o radu u bitnome zadire u elementarna prava radnika koji je ugovor sklopio - prvenstveno u pravo na rad i zaradu iz rada, prava zaštićena i odredbama čl. 55. i 56. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97 - 8/98 pročišćeni tekst, 113/00 - 124/00 pročišćeni tekst, 28/01 - 41/01 pročišćeni tekst, i 55/01 - dalje: Ustava), pa da (slijedom toga), ali i jer je svaki otkaz tog ugovora praćen i nizom negativnih i unaprijed nesagledivih učinaka - koji se u slučaju bilo koje pogreške u procijeni postojanja razloga za otkaz teško mogu ispraviti, tako da svaki poslodavac otkazivanju mora pristupiti odgovorno i ozbiljno te izbjegavajući odluke koje bi se temeljile samo na sumnjama, one koje se mogu ocijeniti nedopuštenim - i odluku o otkazu ugovora o radu mora temeljiti na provjerenim (istinitim) i dokazanim razlozima.

 

Tako gledano:

 

- tuženiku se u okolnostima konkretnog slučaja ne može na teret staviti to što osporenu Odluku o otkazu nije donio "ranije" i što je nije temeljio samo na sumnjama i neprovjerenim informacijama, odnosno to što je zatražio da se nedvosmisleno utvrdi ono što je tužitelj učinio - i što je tek potom (opet poštujući rok iz čl. 108. st. 2. ZR-a: računato od takvog utvrđenja), uz ostalo i na nalazu sa inventure od 25. siječnja 2011. zasnovao tu Odluku,

 

- činjenična utvrđenja na koja se nižestupanjski sudovi pozivaju opravdavaju pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da nisu ispunjene pretpostavke za otkaz ugovora o radu u odnosu na otkazni razlog: "nije polagao dnevni utržak prodavaonice na račun tuženika",

 

- međutim, za razliku od toga - u ovome slučaju konkretne (utvrđene) okolnosti opravdavaju shvaćanje drugostupanjskog suda da je tuženik ipak dokazao postojanje opravdanih razloga za izvanredni otkaz Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem: da je tužitelj odgovoran za kod njega nastali manjak - ali i da postoje okolnosti koje ukazuju da nastavak radnog odnosa s tužiteljem, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

 

Sukladno odredbi čl. 6. st. 1. ZR-a: "U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.".

 

Konkretno, tuženik je kao poslodavac imao pravo očekivati i zahtijevati od tužitelja (kao uostalom i od svih svojih radnika) da savjesno ispunjava svoje radne obveze - a u okviru toga i da se korektno te disciplinirano i odgovorno ponaša prema zadanim mu poslovima poslovođe u prodavaonici i da i profesionalno postupa s povjerenom mu imovinom, uz dosljedno poštivanje propisanog procesa rada i radnih obveza te vođenje brige o radu i ugledu poslodavca.

 

Drugostupanjski sud je na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio da se tužitelj nije ponašao u skladu s takvim standardom ponašanja - jer se ono što je učinio (prema prethodno izloženom) ne može okarakterizirati primjerenim ili discipliniranim te profesionalnim i odgovornim postupanjem, pa je njegovom ponašanju pravilno dan značaj povrede koja u sadašnjem trenutku u društvu po svojoj težini i karakteru opravdava (u smislu odredbe čl. 108. st. 1. ZR-a) pobijanu Odluku tuženika o otkazu s njime sklopljenog Ugovora o radu.

 

Pritom, pravilnost osporene odluke tuženika nije dovedena u pitanje niti pozivom na odredbu čl. 111. st. 1. ZR-a, kojom je propisano: „Prije redovitog otkazivanja uvjetovanoga ponašanjem, poslodavac je dužan radnika pismeno upozoriti na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini“.

 

Pravilnim se, naime, pokazuje i zaključak da su u konkretnom slučaju postojale okolnosti zbog kojih tužitelj opravdano nije i neposredno prije otkazivanja ugovora pismeno upozoren na obveze iz radnog odnosa - s ukazivanjem na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza, a sve budući da zbog opisanog ponašanja tužitelja i (time) kršenja radnih obveza - te zbog posljedica takvog ponašanja, nije niti bilo osnovano očekivati da poslodavac to učini.

 

Stoga, a budući da je i osporena presuda utemeljena na takvome shvaćanju, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena - pa je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 26. ožujka 2019.