REPUBLIKA HRVATSKA P-418/18 OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji mr. sc. Zrinki Tironi kao sucu pojedincu u
pravnoj stvari tužitelja T. Š., O.: …, iz S., koji
je zastupan po punomoćniku A. K., odvjetniku u S., protiv tuženika pod 1.
P. bank eGen, R. A., K., P., O.:
…, koji je zastupan po punomoćnicima odvjetnicima odvjetničkog društva
K. & partneri u Z., pod 2. A. J. banka d.d. u stečaju, iz S.,
koji je zastupan po stečajnoj upraviteljici M. Š., a ona po
punomoćnicima odvjetnicima odvjetničkog društva B. i partneri u S., radi
utvrđenja, ništetnosti, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene u
nazočnosti punomoćnika stranaka te proglašenja presude od 28. ožujka 2022.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
„I. Utvrđuje se ništetnim Sporazum o osiguranju novčane tražbine (Ugovor o
hipoteci) od 27.07.2000.g., potvrđen od javnog bilježnika M. R. dana
27.07.2000.g., posl.br. O. - 368/00.

II. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu s otplaćivanjem (jednokratni kredit) od 23.12.1997.g., kao i Aneks br.1. Ugovoru od 20.07.2000.g.

III. Nalaže se O. sud u S., P. zemljišnoknjižnom odjelu
O., u Z. 1752 k.o. D. brisanje uknjižbe založnog prava u iznosu od A.
- a 3.365.407,39 i nuzgredica, upisanog u korist tuženika ad 1/A. J.
B. pod poslovnim brojem Z-521/00 na teret z.k.čest.zem. 2322 na temelju
Sporazuma o osiguranju novčane tražbine sklopljenog dana 27.07.2000.g.,
solemniziranog od J.B. R. M. iz S., broj O. - 368/00-1 od 27. srpnja

2000.godine, uz uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja.

IV. Dužni su tuženici, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju parnični trošak.“

II. Dužan je tužitelj u roku 15 dana, naknaditi tuženiku pod 1. P. bank parnični trošak u iznosu od 5.312,50 kn.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 26. siječnja 2018. podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja
ništetnosti i brisanja zaloga. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik pod 1. Z.
bank R. z.o.j., kao vjerovnik, i tuženik pod 2. A. J. banka d.d. u stečaju, kao

2 P-418/18

protivnik osiguranja te društvo K. d.o.o., zastupano po tužitelju kao članu
uprave, u S. 27. srpnja 2000., sklopili Sporazum o osiguranju novčane tražbine
kojim se osigurava novčana tražbina tuženika pod 1. Z. bank R. z.o.j. prema
tvrtki K. d.o.o. iz kredita od 23. prosinca 1997. i njegovog aneksa od 20. srpnja

2000. i to na nekretnini oznake čest. zem. 2321 i 2322, Z. 1752, k.o. D.. Nadalje
se navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i aneksa tog ugovora
prvotuženik nije imao odobrenje H. narodne banke za rad na području
R. H.. Stoga tužitelj smatra da su svi navedeni pravni poslovi (ugovor o
kreditu, aneks toga ugovora i ugovor o zalogu) ništetni. Tužbenim zahtjevom tužitelj
traži utvrđenje ništetnim navedenih pravnih poslova i brisanje zaloga u zemljišnoj
knjizi, sve na način kako je to specificirano u izreci presude.

2. Tijekom postupka prvotuženik Z. bank R. z.o.j. B. und
R., R.. G. M..B.H., K.-C.,
promijenio je naziv tvrtke u P. bank eGen, R.
austrija, K., O.:…

3. U odgovoru na tužbu prvotuženik je osporio aktivnu legitimaciju, istakao
prigovor nenadležnosti ovog suda, naveo da tužitelj nije dokazao da bi tvrtka
K. d.o.o. bila mali poduzetnik, istakao da je mjesto sklapanja ugovora o kreditu
K., R. A., također je istakao da tužitelj ne može tražiti brisanje
zaloga na nekretnini koja nije u njegovom vlasništvu. U nastavku postupka
prvotuženik se pozvao na odluku suda E. unije C-630/17 te je istakao da je
odlukom U. suda R. u cijelosti ukinut Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s
međunarodnim obilježjima sklopljenim u R. s neovlaštenim vjerovnikom.

4. Drugotuženik nije dao pisani odgovor na tužbu niti je osporio tužbu i tužbeni zahtjev.

5. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem sporazuma o osiguranju novčane
tražbine (ugovora o hipoteci) od 27. srpnja 2000. s punomoći, aktivnog izvatka iz
sudskog registra za tvrtku K. d.o.o. S., Z. 1752 k.o. D., sporazuma o
osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini koja je upisana u
zemljišne knjige i zasnivanjem založnog prava na pokretninama od 29. listopada

1998., aktivnog izvatka iz sudskog registra za A. J. B., uvidom u spis
ovog suda O.-3752/16, izvatka iz registra Z. suda u K. za
prvotuženika, izvoda iz registra s aktualnim podacima za prvotuženika, ugovora o
kreditu od 23. prosinca 1997. s njegovim aneksom od 20. srpnja 2000., saslušanjem
tužitelja u svojstvu parnične stranke.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno je raspraviti sve činjenice odlučne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

8. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o
parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), dalje ZPP, u svezi s čl. 117. st. 1. ZID
ZPP (Narodne novine 70/19) prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno
raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i
izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud

3 P-418/18

nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi dokazi te su
utvrđene slijedeće činjenice.

9. Prigovor prvotuženika o nedostatku aktivne legitimacije neosnovan je u
cijelosti. Naime, odredbom čl. 109. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine
53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), dalje: ZOO, u svezi s odredbom čl. 1163. Zakona
o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21),
dalje ZOO, propisano je da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se
može pozivati svaka zainteresirana osoba.

Tužitelj je bio sudionik ugovora o hipoteci kojim se osigurala kreditna tražbina
tvrtke K. d.o.o. Stoga tužitelj, kao zainteresirana osoba, ima pravni interes
tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovora, a time ima i aktivnu legitimaciju za
podnošenje predmetne tužbe.

10. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, također je neosnovan. Naime,
predmet ugovora o hipoteci su nekretnine oznake čest. zem. 2321 i 2322, Z. 1752,
k.o. D., Stoga je sukladno načelu lex rei sitae – pravo mjesta gdje se stvar, koje se
primjenjuje u svim zakonima i međunarodnim dokumentima, za postupanje u ovoj
pravnoj stvari nadležan ovaj sud.

11. Iz izvedenih, a naprijed navedenih dokaza sud je utvrdio:
- da je prvotuženik promjenio ime tvrtke iz Z. bank u P. bank
eGen, što proizlazi iz priloženog aktualnog izvatka iz sudskog registra (str. 52. spisa),
- da je prvotuženik austrijska zadruga koja se bavi poslovima kreditiranja i kao
takva je upisana u registru Z. suda u K. (C.) u A. (str.

52.-71. spisa),

- da prema austrijskom T. za nadzor financijskog tržišta (F.) tuženik ima
koncesiju prema austrijskom Zakonu o bankarstvu, između ostalog, za sklapanje
ugovora o novčanom kreditu i za odobrenje novčanih zajmova (kreditno poslovanje)
– poleđina str. 73.-77. spisa,

- da prvotuženik nema odobrenje H. narodne banke (dalje: H.) za rad
u R. H., odnosno suglasnost za obavljanje bankovnih i ostalih
financijskih usluga, jer takvo odobrenje nije tražio od H.-a s obzirom da ne posluje
na području R. H.,

- da su tvrtka K. d.o.o. (direktor tužitelj T. Š.) i prvotuženik
tadašnjeg naziva tvrtke Z. bank sklopili ugovor o kreditu s otplaćivanjem
(jednokratni kredit) br. … za iznos od 5.250.000,00 ATS u 15 obroka dana 23.
prosinca 1997. u K./C., što proizlazi iz samog ugovora priloženog na
str. 160.-163. spisa,

- da je zbog osiguranja novčane tražbine iz toga kredita u iznosu od

5.250.000,00 ATS, kao i dugoročnih kredita od A. J. B. (drugotužeika) br.
… od 29. listopada 1998. u iznosima od 542.347,47
DEM i 542.343,47 DEM tužitelj T. Š. u svojstvu jamca – platca potpisao
Sporazum o osiguranju navedenih novčanih tražbina prijenosom prava vlasništva
(fiducijarni prijenos prava vlasništva) na nekretninama oznake čest. zem. 2321 i
2322, Z. 1752, k.o. D. u S. 29. listopada 1998. (str. 16.-21. spisa),

- da je fiducijarni prijenos prava vlasništva u svrhu osiguranja navedenih
novčanih tražbina upisan u zemljišnoj knjizi Z. 1752, k.o. D. slijedom čega je kao
vlasnik uknjižena A. J. B. uz zabilježbu da se radi o fiducijarnom
prijenosu prava vlasništva u svrhu osiguranja (str. 13. spisa),

4 P-418/18

- da su potom K. d.o.o. (direktor tužitelj T. Š.) i prvotuženik
tadašnjeg naziva tvrtke Z. bank 20. srpnja 2000. u K./C. sklopili
anex ugovora o kreditu od 23. prosinca 1997. (str. 163. spisa),

- da su potom prvotuženik tadašnjeg naziva tvrtke Z. bank, kao vjerovnik,
tvrtka K. d.o.o. (direktor tužitelj T. Š.), kao dužnik i A. J. B.,
kao protivnik osiguranja te tužitelj T. Š., kao sudionik, 27. srpnja 2000. u
S. sklopili Sporazum o osiguranju novčane tražbine (ugovor o hipoteci) radi
osiguranja novčane tražbine iz naprijed navedenog kredita od 23. prosinca 1997. i
aneksa od 20. srpnja 2000. (str. 5.-10. spisa) te da je navedeno založno pravo
upisano u zemljišnoj knjizi (str. 15. spisa),

- da je tužitelj T. Š. predmetni Sporazum o osiguranju novčane
tražbine (ugovor o hipoteci) od 27. srpnja 200. potpisao u svojstvu sudionika jer je
prethodno A. J. B. uknjižena kao fiducijarni vlasnik čest. zem. 2321 i 2322,
Z. 1752, k.o. D. uz zabilježbu da se radi o fiducijarnom prijenosu vlasništva radi
osiguranja, a T. Š. je prilikom uknjižbe fiducija brisan ka vlasnik navedenih
nekretnina,

- da je zbog nepodmirenja tražbine iz navedenog kredita pokrenut ovršni postupak pred ovim sudom pod posl. br. O.-3752/16.

12. Iskaz tužitelja da su predmetni ugovor o kreditu od 23. prosinca 1997. i
njegov anex od 20. srpnja 2000. sklopljeni tj. potpisani u S., sud nije prihvatio kao
logičan i uvjerljiv, jer je u suprotnosti s materijalnim dokazima priloženim u spis, i to
prvenstveno sa sadržajem samih ugovora.

Ovdje je za istaknuti da tužitelj potpisao te ugovore i time potvrdio činjenicu
koja se navodi u tom ugovorima, a to je mjesto sklapanja ugovora
K./C..

Činjenica da su ugovori sklopljeni u K./C. u suglasnosti je s
valutom u kojoj je kredit isplaćen, a to su austrijski šilinzi (5.250.000,00 ATS). Da je
ugovor sklopljen u H. isplatile bi se kune u vrijednosti od 5.250.000,00 ATS.
Navod tužitelja da je on potpisao da je mjesto sklapanja ugovora
K./C., iako je stvarno mjesto sklapanja ugovora bio S., osim što je
nelogičan i neuvjerljiv, pravno je potpuno neprihvatljiv. Naime, staro je pravilo da
potpisani ugovor obvezuje, pročitao ga ugovaratelj ili ne. Ako je ugovaratelj potpisao
ugovor bez da ga je pročitao, ugovor ga obvezuje iz razloga što takva osoba nije
postupala s pažnjom koja se zahtjeva u prometu. Stoga dakle, ako se u ugovoru
navodi da je sklopljen u K./C., onda je to mjesto sklapanja i
potpisivanja ugovora.

Ovdje je za istaknuti i to da je tužitelj naveo da bi se ugovor o kreditu i njegov
aneks potpisala u uredu javnog bilježnika u S.. Stoga se ovdje ističe nelogičnost
jer javni bilježnik nema interesa prilikom obavljanja svog posla navoditi netočne
činjenice.

Čitanjem oba ugovora o osiguranju novčane tražbine (ugovor o fiduciju iz

1997. i ugovor o hipoteci iz 2000.) razvidno je da su oba ugovora solemnizirana pred
javnim bilježnikom te da su ti ugovori sklopljeni u S., što je i logično jer su
predmet osiguranja nekretnine u D.. Međutim, ugovor o osiguranju novčane
tražbine je samostalni ugovor u odnosu na ugovor o kreditu i to je ugovor koji nije
vezan za bankarsku djelatnost.

13. Dakle, iz izvedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je predmetni ugovor o
kreditu sklopljen u K./C. u A. i izvršen u A., jer je isplata
kredita bila u austrijskim šilinzima (ugovori su sklopljeni prije uvođenja EUR).

5 P-418/18

Stoga se dakle, u konkretnom slučaju ne radi o kreditu s međunarodnim
obilježjem sklopljenim u R. H.. Kod takvog stanja stvari, kad kredit nije
sklopljen u R. H., nema mjesta primjeni Zakona o bankama (Narodne
novine 84/02, 141/06; dalje: ZB) i Zakona o deviznom poslovanju (Narodne novine
96/03, 140/05, 132/06; dalje ZDP) koji su važili u vrijeme sklapanja predmetnog
ugovora o kreditu, a na koje zakone se tužitelji pozivaju kao razlog ništetnosti.
Za istaknuti je i to da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-
3678/2017, U-I-3699/2017, U-I-4364/2017, U-I-4602/2017, U-I-297/2018, U-I-
682/2018, U-I-729/2018, U-I-2092/2018, U-I-2706/2018 od 3. studenoga 2020. ukinut
Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u
Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine 72/17.), a na koji
zakon i njegovu retroaktivnu primjenu se tužitelji također pozivaju kao razlogu za
ništetnost. Navedena odluka Ustavnog suda RH donesena je nakon odluke Suda
Europske Unije C-630/17 Anica Milivojević protiv Raiffeisenbank St. Stefan-
Jagerberg-Wolfsberg eGen od 14. veljače 2019. prema kojoj su odredbe tog zakona
protivne čl. 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

S druge pak strane, iz izvedenih dokaza proizlazi da prema austrijskom Tijelu
za nadzor financijskog tržišta (FMA) tuženik ima koncesiju prema austrijskom Zakonu
o bankarstvu, između ostalog, za sklapanje ugovora o novčanom kreditu iza
odobrenje novčanih zajmova (kreditno poslovanje) – poleđina str. 52.-71. spisa. Iz
položenog izvatka iz sudskog registra Austrije proizlazi da je tuženik upisan u sudski
registar te da posluje kao zadruga.

Nadalje, u vrijeme sklapanja predmetnog kredita (23. prosinca 1997. i 20.
srpnja 2000.) zaduživanje hrvatskih građana u inozemstvu nije bilo zabranjeno.
Stoga dakle, u konkretnom slučaj nema mjesta ni primjeni odredbe čl. 103. st.

1. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99),
dalje: ZOO/99 u svezi s odredbom čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima (Narodne
novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO,), koja propisuje da je ugovor
koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva
ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu
posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Naime, predmetni ugovor o kreditu nije protivan prisilnim propisima ZB-a i
ZDP-a u svezi sa ZOO-om.

14. Odredbom čl. 103. st. 2. ZOO/99 propisano je da ako je sklapanje
određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu
nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku
zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

Stoga dakle, sve i kad bi predmetni ugovor o jednokratnom kreditu bio
sklopljen u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (a nije) ugovor bi bio
valjan, jer se zabrana odnosi samo na jednu ugovornu stranu. Ovdje valja imati na
umu da je ugovor od strane vjerovnika ispunjen. Jednak stav zauzima i Vrhovni sud
Republike Hrvatske u presudi Rev-1564/2018-2 od 9. listopada 2019. (odluka
dostupna na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH, a odnosi se na slučaj
osiguranja kreditne tražbine od austrijske zadruge).

15. Za istaknuti je da predmetni ugovori imaju potreban oblik. Naime,
predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u pisanom obliku (čl. 1086. st. 1. ZOO/99).
Nadalje, da bi ugovor o davanju u zalog nekretnine (ugovor o hipoteci) mogao
biti valjan, mora biti u pisanom obliku (čl. 307. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim

6 P-418/18

stvarnim pravima (Narodne novine 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00,
114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14), dalje: ZV.
Predmetni sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založenog
prava (hipoteke) sklopljen u pisanom obliku slijedom čega ima potreban oblik za
valjanost ugovora – čl. 307. st. 1. ZV-a.

Nadalje, čitanjem predmetnog sporazuma o osiguranju novčane tražbine
zasnivanjem založnog prava razvidno je da je sklopljen u S. i solemniziran pred
javnim bilježnikom M. R. pod posl. br. O.-368/00-1 27. srpnja 2000.
Dakle, predmetni sporazum sklopljen je u obliku javnobilježničkog akta kako bi
tuženik raspolagao ovršnom ispravom u smislu Ovršnog zakona. Naime, jedno od
osnovnih načela založnog prava je načelo oficijelnosti. To znači da se založno pravo
ostvaruje putem suda. Ako tražbina o dospjelosti ne bude namirena vjerovnik se
mora obratiti suda da se zalog proda na javnoj prodaji zbog toga je hipotekarnom
vjerovniku potrebna ovršna isprava.

Za istaknuti je i to da je zasnivanje založnog prava na nekretnini (hipoteka na
nekretnini) ne spada u kreditno poslovanje. Stoga za zasnivanje založnog prava nije
potrebno odobrenje HNB-a. Odobrenje HNB-a potrebno je za obavljanje bankovnih i
ostalih financijskih usluga, ali ne i za osiguranje novčane tražbine. Stoga ne postoji
prepreka da tuženik na području Republike Hrvatske sa svojim klijentima sklopi
ugovore o zasnivanju založnog prava na nekretninama u svrhu osiguranja novčane
tražbine.

Za istaknuti je i to da su predmetni ugovor o jednokratnom kreditu i sporazum
o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava dva zasebna ugovora
valjanost kojih reguliraju različiti propisi ZOO i ZV.

Činjenica da je predmetni ugovor o jednokratnom kreditu priložen
solemniziranoj privatnoj ispravi ne utječe na valjanost solemnizirane privatne isprave.
S obzirom da se predmetnim sporazumom o osiguranju novčane tražbine
zasnivanjem založnog prava, koji je solemnizirana privatna isprava koja ima snagu
ovršnog javnobilježničkog akta, osigurava novčana tražbina iz predmetnog kredita
onda je logično da se taj ugovor o kreditu priloži javnobilježničkom aktu.

Za istaknuti je i to da je založno pravo akcesornog karaktera, što znači da
njegov nastanak, trajanje i prestanak zavise od postojanja tražbine čije se namirenje
njime osigurava. U konkretnom slučaju tražbina po predmetnom kreditu nije prestala,
jer dužnik K. d.o.o. i tužitelj, kao jamac-platac i zalogodavac, nisu podmirili
predmetni kredit zbog čega se vodi ovršni postupak.

16. Navodi tuženika da bi se u pogledu zahtjeva za brisanjem založnog prava
tužitelj nema aktivnu legitimaciju nisu osnovani. U konkretnom slučaju radi se o tužbi
za utvrđenjem ništetnosti i sukladno tome povratu stečenog bez osnove. Naime, u
slučaju utvrđenja ništetnim ugovora svaka stranka vraća ono što je dala na ime
ispinjanja takvog ugovora. U slučaju ništetnosti ugovora o zalogu potrebno je vratiti
clausulu intabulandi za upis hipoteke. Međutim, u konkretnom slučaju ne radi se o
ništetnom ugovoru kako je to naprijed obrazloženo.

17. Zbog svega navedenog tužbeni zahtjev nije osnovan zbog čega ga je sud odbio i odlučio kao u točki I. izreke presude.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155.
ZPP. Tuženiku je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za
rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).

7 P-418/18

Tuženiku je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav odgovora
na tužbu iznos od 1.000,00 kn, zastupanje na 2 ročišta (10.03.21., 28.09.21.) na
kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi iznos od po 1.000,00 kn,
za sastav 1 obrazloženog podneska (26.02.19.) iznos od 1.000,00 kn, za sastav
podnesak od 30.03.21. iznos od 250,00 kn, što ukupno iznosi 4.250,00 kn. Tom
iznosu pridodan je iznos od 1.062,50 kn, što sveukupno iznosi 5.312,50 kn. Trošak
pristojbe odgovora na tužbu nije priznat, jer u spisu ne priliježe uplatnica kao dokaz
da je tuženik doista snosio taj trošak.

Zbog navedenog sud je odlučio je kao u točki II. izreke presude.

U Splitu 28. ožujka 2022.

SUTKINJA Mr. sc. Zrinka Tironi v. r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana
primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog
suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste
(čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA: pun. tužitelja
pun tuženog pod 1.
pun tuženog pod 2.
u spis