REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU P-1917/21

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Draganu Ramljaku u pravnoj stvari
tužiteljice K. J. iz S., O.: …,
zastupana po pun. iz O. L. i V., O. iz S., protiv tužene R.
H. zastupane po O. u S., radi isplate,
nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 10.02.2020. u nazočnosti zamjenika
punomoćnika tužitelja I. D. odvj. u S. i zz tuženika M. P., na
ročištu za objavu 28. ožujka 2022.

p r e s u d i o j e

I. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od

208.629,12 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog
pojedinog obroka kako slijedi:

- 3.259,83 kn od 12.03.2015.,
- 3.259,83 kn od 12.04.2015.,
- 3.259,83 kn od 12.05.2015.,
- 3.259,83 kn od 12.06.2015.,
- 3.259,83 kn od 12.07.2015.,
- 3.259,83 kn od 12.08.2015.,
- 3.259,83 kn od 12.09.2015.,
- 3.259,83 kn od 12.10.2015.,
- 3.259,83 kn od 12.11.2015.,
- 3.259,83 kn od 12.12.2015.,
- 3.259,83 kn od 12.01.2016.,
- 3.259,83 kn od 12.02.2016.,
- 3.259,83 kn od 12.03.2016.,
- 3.259,83 kn od 12.04.2016.,
- 3.259,83 kn od 12.05.2016.,
- 3.259,83 kn od 12.06.2016.,
- 3.259,83 kn od 12.07.2016.,
- 3.259,83 kn od 12.08.2016.,

2

P-1917/2021

- 3.259,83 kn od 12.09.2016.,
- 3.259,83 kn od 12.10.2016.,
- 3.259,83 kn od 12.11.2016.,
- 3.259,83 kn od 12.12.2016.,
- 3.259,83 kn od 12.01.2017.,
- 3.259,83 kn od 12.02.2017.,
- 3.259,83 kn od 12.03.2017.,
- 3.259,83 kn od 12.04.2017.,
- 3.259,83 kn od 12.05.2017.,
- 3.259,83 kn od 12.06.2017.,
- 3.259,83 kn od 12.07.2017.,
- 3.259,83 kn od 12.08.2017.,
- 3.259,83 kn od 12.09.2017.,
- 3.259,83 kn od 12.10.2017.,
- 3.259,83 kn od 12.11.2017.,
- 3.259,83 kn od 12.12.2017.,
- 3.259,83 kn od 12.01.2018.,
- 3.259,83 kn od 12.02.2018.,
- 3.259,83 kn od 12.03.2018.,
- 3.259,83 kn od 12.04.2018.,
- 3.259,83 kn od 12.05.2018.,
- 3.259,83 kn od 12.06.2018.,
- 3.259,83 kn od 12.07.2018.,
- 3.259,83 kn od 12.08.2018.,
- 3.259,83 kn od 12.09.2018.,
- 3.259,83 kn od 12.10.2018.,
- 3.259,83 kn od 12.11.2018.,
- 3.259,83 kn od 12.12.2018.,
- 3.259,83 kn od 12.01.2019.,
- 3.259,83 kn od 12.02.2019.,
- 3.259,83 kn od 12.03.2019.,
- 3.259,83 kn od 12.04.2019.,
- 3.259,83 kn od 12.05.2019.,
- 3.259,83 kn od 12.06.2019.,
- 3.259,83 kn od 12.07.2019.,
- 3.259,83 kn od 12.08.2019.,
- 3.259,83 kn od 12.09.2019.,
- 3.259,83 kn od 12.10.2019.,
- 3.259,83 kn od 12.11.2019.,
- 3.259,83 kn od 12.12.2019.,
- 3.259,83 kn od 12.01.2020.,
- 3.259,83 kn od 12.02.2020.,
- 3.259,83 kn od 12.03.2020.,
- 3.259,83 kn od 12.04.2020.,
- 3.259,83 kn od 12.05.2020.,
- 3.259,83 kn od 12.06.2020

pa do isplate.

3

P-1917/2021

II. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici
troškove ovog postupa u iznosu od 67.500,00 kn uvećane za zakonske zatezne
kamate koje teku od 26. listopada 2020. pa do isplate.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 07. rujna 2018. tužiteljica je navela
da je vlasnica stana u S., anagrafske oznake …, koji je u
zemljišnoj knjizi za K.O. S., Z.U.19519 označen kao 3.etaža 76/1007 dijela, u naravi
stan broj 2, u prizemlju, ukupne površine 75,81 m2, koji se sastoji od kuhinje, 2 sobe,
hodnika, blagovaonice, kupaonice + WC-a i dnevnog boravka . Da je predmetni stan
stekla je pok. majka tužiteljice u postupku povrata imovine oduzete njezinom
pokojnom ocu, sve temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme
jugoslavenske komunističke vladavine. Pok. majka tužiteljice predmetni stan je
tužiteljici darovala Ugovorom o darovanju od 30.travnja 1998.godine. U predmetnom
stanu stanuje zaštićeni najmoprimac G. M. sa svojom obitelji. Ugovor o najmu
stana sa zaštićenom najamninom sklopljen je između M. Č., pok. majke
tužiteljice i K. M. prednice današnjeg zaštićenog najmoprimca G. M..
Također je određeno da povlašteni najmoprimac plaća naknadu po ugovoru i to
sukladno obračunatoj mjesečnoj cijeni za predmetni stan u visini 115,00 kn.
Tužiteljica kao vlasnik predmetnog stana na ime troškova održavanja zajedničkih
dijelova zgrade od stjecanja prava vlasništva do danas plaća. Pored toga tužiteljica
kao vlasnik i najmodavac temeljem zakonskih odredbi obvezan je održavati predmetni
stan i zajedničke dijelove zgrade te održavati stan u stanju podobnom za stanovanje.
Zaštićena najamnina za predmetni stan je barem 30 puta manja od tržišne najamnine
koju tužitelj ne može a niti će moći naplatiti. Istovremeno, tržišna vrijednost stana je
značajno umanjena radi gore navedenog. Tužiteljica sukladno odredbama Zakona o
najmu stanova nije imala nikakav utjecaj na sklapanje Ugovora o najmu, na sam
sadržaj ugovora o još manje na iznos najamnine. S obzirom na odredbe Zakona o
najmu stanova koje se odnose na razloge za otkaz ugovora o najmu zaštićenom
najmoprimcu realno je za očekivati da tužitelj, kao ni njegovi prednici, za života neće
ući u posjed predmetnog stana. Ovo posebno kada se ima u vidu da će po smrti
G. M. prava i obveze iz istog prijeći na njegovu djecu. Tužiteljica da trpi
štetu koja se ogleda u razlici između tržišne najamnine koji bi ona mogao ostvariti za
predmetni stan i zaštićene najamnine. Tužitelj drži da tržišna najamnina za predmetni
stan iznosi 4.000,00 kn. Tužiteljica podredno drži da je tužena povrijedila njegova
vlasnička prava te da on radi te povrede učinjene od strane tužene trpi štetu te drži
kako bi najmanji iznos pravične novčane naknade za ograničenje njegovih vlasničkih
prava iznosi 15,00 kn po m2 stambene površine tog stana mjesečno što bi za cijeli
stan od trenutka stjecanja prava vlasništva tužitelja iznosilo 282.013,20 kn. Tužiteljica
se sukladno čl.186 a. Zakona o parničnom postupku prije utuženja obrat a nadležnom
ODO i to sa dva zahtjeva, prvim za isplatu razlike
između zaštićene i primjerene najamnine, a drugim sa zahtjevom za isplatu razlike
između zaštićene i tržišne najamnine. Oba zahtjeva tužiteljice smatrana su
neosnovanim.

4

P-1917/2021

2.U svom odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovog suda dana 25. veljače

2019. ZZ tuženika je naveo kako osporava predmetnu tužbu i postavljeni tužbeni
zahtjev, predlaže isti odbiti uz nadoknadu tuženoj parničnog troška. Prvenstveno se
ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije strani tužiteljice. Naime, tužiteljica sudu
nije predočila zaključeni ugovor o darovanju koji da je zaključen s prednicom
tužiteljice M. Č. , a isto tako ugovor o najmu ne sadrži zemljišnoknjižnu
oznaku nekretnine, a izvadak iz zemljišne knjige ne sadrži anagrafsku oznaku
nekretnine. Nadalje, ukoliko bi smo i prihvatili da bi tužiteljica bila aktivno legitimirana
postavlja se pitanje kada je tužiteljica u ovom štetnom događaju saznala za štetnu
radnju i štetnika? To je u svakom slučaju bilo već samim zaključivanjem Ugovora o
darovanju, dakle 1998. iz čega proizlazi da je pravo tužiteljice zastarjelo. Naime, za
napomenuti je da je Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda,
ratificirana još 1997., kada je ista postala dio nacionalnog pravnog poretka, te je od
tada počela nastajati šteta s osnova izmakle koristi u visini razlike između vrijednosti
tržišne (primjerene) najamnine i ,,zaštićene“ najamnine koju bi vlasnici stanova
ostvarili davanjem stana u najam da im vlasništvo nije bilo zakonom prekomjerno
ograničeno. Iako je tuženoj poznato da po ovom pitanju postoji različita praksa
Županijskih sudova u R. H. zakonski zastupnik tužene smatra logičnim
zaključak da su donošenjem presude S. protiv R. H. tužiteljica kao
i drugi vlasnici stanova tek došli na ideju da bi i oni mogli tužiti R. H. za
naknadu štete s pokušajem da eventualno uspiju u tim parnicama, a za samu štetnu
radnju i štetnika saznali su daleko prije. Pored navedenog potrebno je naglasiti da se
ovdje radi o povremenim tražbinama, zbog čega je bitno skrenuti pozornost na čl. 227.
Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji govori o zastati
samog prava iz kojeg proistječu povremene tražbine. Tužiteljica je u ovom predmetu
štetu počela trpjeti kao slijednik vlasnika stana danom zaključivanja darovnog ugovora
sa zaštićenim najmodavcem, 30. travnja 1998. Stoga prema mišljenju ZZ tužene to bi
bio dan od kada je tužiteljici pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva počela
nastajati šteta s osnova izmakle koristi u visini razlike između tržišne (primjerene)
vrijednosti najamnine te ,,zaštićene“ najamnine. Budući da ista nije pokretala postupak
protiv R. H. unazad 5 godina od dana zaključivanja spomenutog
darovnog ugovora istoj je zastarjelo i samo pravo potraživati naknadu štete sukladno
čl. 373. st. 1. Zakona o obveznim odnosima što bi značilo gubitak prava zahtijevati i
buduća povremena davanja i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare. U
korist navedenog tumačenja govori i stajalište Vrhovnog suda R. H. u
odluci Rev X-1001/2012 od 12. veljače 2013. Rev X101/2017 od 28. lipnja 2017. kao i
odluke Županijskog suda u Sisku poslovnog broja Gž192/18 od 8. ožujka 2018, a
prema kojima je potraživanje naknade štete s osnova izgubljene zarade povremeno
potraživanje u smislu odredbe čl. 226. i čl. 227. Zakona o obveznim odnosima. U
svakom slučaju tužiteljica je još puno ranije nego što je donesena presuda S.
protiv R. H. imala saznanja o činjenicama zbog kojih sada tvrdi da trpi
štetu. Nadalje, čak i bez obzira na istaknuti i argumentirani prigovor zastare
potraživanja, ovdje se postavlja pitanje trpi li uopće tužiteljica štetu, te čime dokazuje
da je bila primorana primati samo ,,zaštićenu“ najamninu od ,,zaštićenog
najmoprimca", zatim je li kao novi vlasnik stana uopće zaključila ugovor o najmu sa
zaštićenim najmoprimcem itd. Naime, činjenica je da je tužiteljica u konkretnom
slučaju stan stekla Ugovorom o darovanju od vlasnika stana. Dajući nekretninu u
takvom statusu darovatelj se zasigurno htio riješiti prekomjernog tereta, zbog
minimalnog iznosa najamnine zbog kojeg eventualno nije mogao pokrivati sve
troškove vezane uz tu nekretninu, a koji izviru iz vlasništva. Međutim obdarenik ovdje

5

P-1917/2021

tužiteljica nije bila prisiljena niti to ičim dokazuje takvu nekretninu prihvati kao dar.
Prihvaćajući je i pored minimalnog iznosa najamnine u svakom je slučaju u tome
Vidjela priliku za ostvarivanjem određene novčane koristi, budući se pretpostavljalo da
će doći do izmjene Zakona o najmu stanova na način da će ipak u jednom trenutku
moći stupiti u posjed

stana i ostvarivati koristi u visini tržišne vrijednosti najamnine. U odnosu na visinu
tužbenog zahtjeva zakonski zastupnik tužene apsolutno osporava visinu tužbenog
zahtjeva postavljenu u glavnom tužbenom zahtjevu. a također i visinu postavljenu
podrednim tužbenim zahtjevom. Prije svega niti presuda S. protiv R.
H. ne govori o tržišnoj nego o primjerenoj najamnini. Pored toga ES
za ljudska prava dopušta ograničenje prava vlasništva do određenje mjere, dakle do
te mjere da vlasnici stanova imaju određenu koristi od predmetnih stanova odnosno
da ostvaruju korist koja ne smije biti manja od nužnih troškova održavanja iste. Dakle
E. je sud za ljudska prava postavio gornju granicu mjere dopuštenog
ograničenja vlasništva. Kada navedeno dovedemo u korelaciju s čl. 16. Ustava RH
kojim se dopušta ograničenje prava vlasništva radi zaštite posebno osjetljive socijalne
kategorije osoba tada bi svako drugo tumačenje zapravo predstavljalo negiranje
Ustavnog prava iz čl. 16. U. R. i u samim presudama ES i to
prvenstveno S. i dr. protiv R. H. E. sud govori o
odgovarajućoj najamnini od koje se ima oduzeti ostvareni iznos zaštićene najamnine.
Dakle, tužiteljima u ovim predmetima nije dosuđena razlika između gotovo ukupne
visine tržišne najamnine umanjeno za ostvarenu zaštićenu najamninu.

3.U tijeku postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao zemljišno
knjižni izvadak za predmetne nekretnine, Ugovor o najmu stana od 28. svibnja 1998.,
zahtjev tužitelja tuženiku, odgovor tuženika tužitelju od 29. ožujka 2018., podaci
PU, Ugovor o darovanju od 30. travnja 1998., Ugovor o diobi od 26.
travnja 2006., iskaz svjedoka M. J., iskaz tužiteljice K. J..

4.Stranke su popisale parnični trošak.

5.Zahtjev tužitelja je osnovan.

6.U svom iskazu svjedok M. J. je naveo da je njegova supruga K.
J. U. o darovanju iz 1998. g dobila u vlasništvo predmetni stan. Ugovor
o darovanju je zaključen između pok. majke tužiteljice M. Č. i njegove supruge,
tužiteljice K. J.. Naveo je da iza smrti pok. M. Č. je vođen Ostavinski
postupak, a jedini nasljednik iza nje je bila njegova supruga K.. Da se predmetni
stan nalazi na adresi … na prizemlju, u naravi stan br. II.
Također je naveo i to da je zaključen Ugovor o najmu stana sa zaštićenom
najamninom između pok. M. Č., majke tužiteljice i K. M., također pokojne.
Stan da sada koristi zaštićeni najmoprimac G. M., koji je sin pok. K. M..
G. M. da plaća na ime zaštićene najamnine iznos od 115 ili 116 kn mjesečno.
Naveo je da njegova supruga plaća pričuvu, također u tom iznosu za predmetni stan.
Da je stan bio konfisciran, te je u postupku povrata vraćen u vlasništvo pok. M.
Č., majki tužiteljice.

7.U svom iskazu tužiteljica K. J. je navela da je njena pok. majka
M. Č., stekla pravo vlasništva predmetnog stana na način da je u postupku
povrata njoj vraćeno u cijelosti vlasništvo kuća na adresi …, i ima

6

P-1917/2021

ukupno 9 stanova. To da je njenoj vraćeno 1997. Navela je da je njena majka M.
Č. je 1998 sa svim dotadašnjim nositeljima stanarskog prava odnosno zaštićenim
najmoprimcima zaključila Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Takav
isti Ugovor je zaključila i sa K. M., a vezano za predmetni stan u prizemlju u to
stan br. II. Kao korisnik stana je označen i njen sin G. M.. Navela je da nakon
smrti pok. K. M. stan je nastavio koristiti G. M.. Da te iste godine ona
zaključuje Ugovor o darovanju sa njenom majkom, gdje njoj njena majka daruje
predmetni stan. Da je vođen Ostavinski postupak iza smrti njene majke i da je ona
jedini nasljednik. Navela je kako njena majka nije imala drugih nasljednika. G.
M. da plaća zaštićenu najamninu od 115 kn mjesečno, ona da plaža pričuvu za
predmetni stan od 116 kn.

8.Ono što tužitelj potražuje u ovom postupku od tuženika predstavlja zahtjev
tužitelja za naknadu štete koja u biti predstavlja razliku između minimalne tržišne
najamnine koju bi kao vlasnik stana mogao ostvariti iznajmljivanjem stana i zaštićene
najamnine koju dobiva od zaštićenog najmoprimca, a za utuženi period, dakle, sam
tužitelj ističe pravni osnov naknade štete. U biti bi to bila naknada štete koju bi mu,
prema stavu tužitelja, tuženik nanio primjenom odredbi Zakona o najmu stanova (NN
91/96, 48/98, 66/98, 22/06), kod donošenja citiranih presuda. Tužitelj odgovornim za
plaćanje zatražene razlike drži tuženika.

9.Temeljem odredbe čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN
91/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 37/09, 153/09, 143/12,
dalje: ZVDSP) pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koja ovlašćuje svog
nositelja da sa tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakog drugog od
toga isključi ako to nije protivno tuđim pravima i zakonskim ograničenjima. U
konkretnom slučaju da je jasno kako je tužitelju protivnoj citiranoj odredbi
onemogućeno ostvarenje onih vlasničkih prava koja mu zakon omogućuje.
Prvostupanjski sud da pogrešno smatra da ne postoji niti jedan valjan pravni temelj po
kojem bi tužitelj ostvario takvo pravo, a da pri tome zanemaruje i ovu zakonsku
odredbu, ali i čl.46. Konvencije ES za ljudska prava u S. u
predmetu S. protiv RH vođen pod brojem 12027/10, da se jasno navodi da
postoji razvidno ograničenje vlasničkih prava vlasnika nekretnina koja su ograničena
odlukom države prema odredbama Zakona o najmu i da bi vlasnici nekretnina koja su
ograničena u raspolaganju vlasničkim ovlastima pripala pravična naknada, a u ovom
slučaju da je to ona razlika koju bi tužitelj mogao ostvariti iznajmljivanjem stana po
realnoj tržišnoj vrijednosti. Dakle, zahtjev tužitelja bi prema drugostupanjskom sudu
bio osnovan, međutim, što se tiče visine, drugostupanjski sud upućuje ovaj sud da je
potrebno provesti vještačenje i utvrđenje izgleda stana i stvarne visine najamnine koju
bi tužitelj mogao ostvariti.

10.Za navesti je da je, nakon donošenja drugostupanjskog ukidnog rješenja, u
nastavku postupka, tužitelj naveo (i priložio sudsku praksu u tom pravcu) da nije
potrebno provesti dokaz vještačenjem stanja stana po sudskom vještaku za
graditeljstvo, da bi taj dokaz trebalo izvesti jedino kada bi tužitelj tražio veći iznos od
onoga prosječnog na tržištu, dakle, u ovom slučaju da je i visina utvrđena i
potkrijepljena dokazima.

11.Tuženik ne predlaže provođenje dokaza vještačenjem stanja stana i visine
najamnine koja bi se mogla za isti ostvariti na tržištu, ističe prigovor zastare samog

7

P-1917/2021

prava jer je Konvencija ratificirana 5.studenog 1997.godine, a tužba da je podnesena 2015.godine.

12.Dakle, radnja tuženika, točnije rečeno, propust istog, zbog kojeg tužitelj trpi
štetu, jest u tome da tuženik od ratifikacije Konvencije za zaštitu ljudskih prava i
sloboda, a koja čini sastavni dio pravnog poretka RH, nije poduzeo ništa da uskladi
Zakon o najmu stanova sa istom, što je utvrđeno i presudom ES za
ljudska prava u predmetu S. protiv RH (presuda br.12027/10 od 10.srpnja

2014.godine). U obrazloženju ove odluke se navodi da je temeljni problem zbog kojeg
je utvrđena povreda Konvencije onaj koji se tiče samog zakonodavstva i da se
utvrđenja suda protežu izvan pojedinačnog interesa podnositelja, da sud smatra da bi
tuženik trebao poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osigurao relativno osjetljivu
ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje
dobiti od svoje imovine i općeg interesa zajednice – uključujući dostupnost
zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju – u skladu sa načelima zaštite
vlasničkih prava prema Konvenciji.

13.Ovaj sud drži da je tuženik počinio spram tužitelja protupravnu štetnu radnju
i time što je propustio i nakon donošenja presude S. protiv RH (a i prije toga, od
ratifikacije Konvencije), urediti status najmodavaca spram zaštićenih najmoprimaca,
na način da se osigura ravnoteža, koja je na štetu najmoprimaca narušena
postupanjem, odnosno ne postupanjem tuženika, suprotno ratificiranoj Konvenciji.
Utvrđeno postojanje povrede čl.1. Protokola I Konvencije je dokaz da je propust
države na štetu najmodavaca postojao i prije donošenja presude u predmetu S.
protiv RH. Dakle,tuženik temeljem odredbe čl. 1045.st.1. u svezi sa čl.8. Zakona o
obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 8 125/11, dalje: ZOO) treba tužitelju naknaditi
štetu koju isti trpi zbog činjenice što mu zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku
najamninu na temelju tuženikova propisa kojeg tuženik nije na odgovarajući način
uskladio sa ljudskim pravom na mirno uživanje vlasništva i uostalom, ratificiranom
Konvencijom.

14.Za navesti je da se u ovom slučaju ne primjenjuje odredba o zastari samog
prava, koju propisuje čl. 227. ZOO-a, ovo potraživanje naknade štete nije potraživanje
iz ovog članka, jer se ne radi o povremenim tražbinama. Radi se o potraživanju
naknade štete koju tužitelj trpi iskazanoj samo u mjesečnim iznosima, pa se u ovom
slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok, dakle, nije došlo do primjene odredbe
čl.227. ZOO-a, nego treba utvrditi je li došlo do zastare kojeg od mjesečnih iznosa koji
tvore glavnicu. Tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenih
doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, temeljem odredbe čl.230. ZOO-a.
Tužba u ovom predmetu podnesena je dana 8.lipnja 2015.godine, zahtjev je tuženiku
podnesen prije podnošenja tužbe, u mirnom postupku, kako iznosi iz zahtjeva i tužbe
nisu istovjetni, te kako se ne radi o istom vremenskom periodu, sud drži da je upravo
podnošenjem tužbe sudu tužitelj prekinuo zastaru određenih mjesečnih iznosa, jer to
drži zahtjevom tužitelju za plaćanje naknade štete. Naknadu razlike najamnine za
određeni mjesec tužitelj potražuje od petog u slijedećem mjesecu za iznos iz
prethodnog mjeseca, dakle, kako se primjenjuje trogodišnji zastarni rok za naknadu
štete, a koji teče od saznanja za štetu i štetnika, to je za štetu tužitelj doznao u
svakom pojedinom mjesecu kada mu je šteta nastala, kako se gleda period od tri
godine prije podnošenja tužbe, to su potraživanja do svibnja 2012.godine (uključujući i
taj mjesec) zastarjela, u ovom dijelu prigovor zastare potraživanja je osnovan. Dakle,

8

P-1917/2021

prigovor nije osnovan za mjesece lipanj 2012.godine pa zaključno sa mjesecom –
lipanj 2017.godine, ukupno 61 mjesec, pa kako tužitelju pripada naknada štete za
svaki mjesec od 1.461,42 kn, to je ovaj iznos pomnožen sa 61, te je dobiven iznos od

89.146,62 kn, koliko u konačni tužitelju pripada od tuženika, međutim, na ovaj iznos
glavnice tužitelju kamate ne pripadaju od kada ih je isti tražio na svaki pojedini iznos
koji tvori glavnicu, nego od presuđenja jer je visina štete utvrđena po cijenama u
vrijeme presuđenja, dakle, na iznos od 89.146,62 kn tužitelju pripadaju zakonske
zatezne kamate od presuđenja do isplate, temeljem odredbe čl. 29. ZOO-a. Za više
zatraženi iznos glavnice od dosuđenog za vrijeme za koje nije nastupila zastara
potraživanja, više zatražene kamate od dosuđenih na dosuđenu glavnicu, valjalo je
odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan. Radi se o ukupnom iznosu od 46.881,18 kn sa
zakonskim zateznim kamatama, za koji je valjalo odbiti zahtjev tužitelja kao
neosnovan.

15.U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva sud u cijelosti poklanja vjeru
podatcima dostavljenim od PU za stan iste površine i iste lokacije kao i
gdje se nalazi predmetni stan.

16.Kako je tužitelj uredio tužbeni zahtjev sukladno dostavljenim podacima
PU, to se tužbeni zahtjev ukazuje u cijelosti osnovanim pa je valjalo
odlučiti kao u izreci ove presude.

17.Rješenjem Revd 3554/2020-2 od 31. ožujka 2021. dopušteno je podnošenje
revizije zbog pitanja "1 (…) predstavlja li potraživanje s snova izmakle koristi tužitelja
prema tuženiku u vidu razlike između primjerene vrijednosti najamnine i zaštićene
najamnine nastalu zbog ograni8čenja njegova prava vlasništva na predmetnom stanu
kojemu je ograničenje nametnuto ZNS-om budući da isti ne može raspolagati
slobodno obzirom ds se u tom istom stanu nalazi osoba sa statusom zaštićenog
najmoprimca povremenu tražbinu u smislu čl. 226. ZOO? 2. (…) nastavno na
navedeno pitanje, zastarijeva li samo pravo iz kojeg proistječu privremene tražbine s
obzirom da je od najstarije dospjele, a neispunjene tražbine proteklo više od pet
godina, slijedom čega tužitelj gubi pravo zahtijevati ne samo buduća povremena
davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare sukladno čl. 227.
ZOO?"

18.Tužitiljeica je jedinu i isključivi nasljednik iza smrti svoje majke te je sasvim
time jasno da je na takav način postala vlasnik naslijeđene imovine pa tako i ovog
stana neovisno i o samom ugovoru o darovanju.

19.Takođe rje zaključak ovog suda da tuženik nije osporio na navedeni ugovor o darovanju pa nije osnovan prigovor promašene aktivne legitimacije.

20.Isti predmetni ugovor o darovanju sklopljen je isključivo iz razloga što je
majka tužiteljice bila u starijoj životnoj dobi te nije mogla skrbiti o tekućim obvezama
nekretnina pa je samo iz tog razloga vlasništvo prenijela tužiteljici koja je i svako
jedina njena nasljednica te koja samim time zasigurno nije pristala na zaštićenog
najmoprimca u tom stanu već samo preuzela obveze majke, a nekretnine bi joj
svakako pripalo u vlasništvo.

9

P-1917/2021

21.Iz iskaza svjedoka G. M. bi proizlazilo da su njegov otac i majka
uselili u stan 1968 g. da je prvo stanarsko prvo imao njegov otac a nakon toga
njegova majka koja je stekla položaj zaštićenog najmoprimca. Isti je svjedok je naveo
da je predmetni stan podesan za stanovanje i da u on njemu živi sam te da je
predmetni u više navrata uređivao i održavao ga do dana s tako da je predmetni stan
useljiv i pogodan za stanovanje i može se iznajmiti trećim osobama te da je stan
održavao u održivom stanju. Isto tako je svjedok naveo da je ju stanu vršio
bojadisarske radove neke preinake u kupatilu.

22.Sud u cjelosti poklanja vjeru iskazu svjedoka G. M. iz kojeg iskaza
bi nedvojbeno proizlazilo da je predmetni stan useljiv i da se može iznajmljivati trećim
osobama u vidu tržišne najamnine.

23.Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

24.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.2. i čl. 155.
Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,
84/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP) a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe 500
bodova, pristupa na ročište od 02.04.2019., 22.05.2019., 28.01.2020., 30.06.2020.,

21.09.2020., svako po 500 bodova, sastava podneska od 25.03.2018., 15.01.2020.,

17.06.2020., 21.07.2020., svako po 500 bodova, odnosno ukupno 5000 bodova, što
uz vrijednost boda s paušalom od 10,00 kn daje iznos od 5.000,00 kn koji iznos je
uvećan na ime PDV-a 25%, odnosno 1.250,00 kn, te sudskih pristojbi presude

5.000,00 kn, pa zbrajajući te iznose dolazi se do iznosa od 67.500,00 kn, koji iznos je i
naveden u točki II. izreke ove presude.

U Splitu, 28. ožujka 2022.

S U D A C

Dragan Ramljak v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu.
Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana
dostave ovjerenog prijepisa iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. ZZ tuženika