Pristupanje sadržaju
Broj: Revr 22/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. R. iz V., (OIB: ...), zastupane po punomoćnici B. V., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu B. V. i Z. L. M. iz Š., protiv tuženika Centra za socijalnu inkluziju iz Š., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku B. B., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu „B.“ iz Š., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž R-2/2016-2 od 18. rujna 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku posl. br. Pr-65/2015 od 29. siječnja 2016., u sjednici održanoj 2. travnja 2019.,
p r e s u d i o j e
Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi kako glase:
„1. Utvrđuje se da otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključen između stranaka dana 27.12.2012.g., koji je tuženik dao tužiteljici Odlukom o otkazu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem od 3.3.2014.g. nije dopušten, sukladno čemu tužiteljici nije prestao radni odnos, pa se nalaže tuženiku da tužiteljicu vrati na rad, kao i da joj, u roku od 15 dana, nadoknadi prouzročene parnične troškove, sa zakonskom zateznom kamatom koja na dosuđeni iznos parničnog troška teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.",
dok je tužiteljica obvezana naknaditi tuženiku parnični trošak od 2.500,00 kn sa pripadajućom i u izreci presude određenom zateznom kamatom.
Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog (kako drži) u postupku počinjene bitne postupovne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužiteljice je da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjevi usvoje, podredno da se ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.
Tuženik nije odgovorio na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno tvrdnjama revidentice, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužiteljica poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revidentica ukazuje.
Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
Predmetom spora zahtjev je na utvrđenje nedopuštenim otkaza Ugovora o radu sklopljenog 27. prosinca 2012. na neodređeno vrijeme, a kojeg je tuženik dao tužiteljici Odlukom o otkazu uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika od 3. ožujka 2014., te da "sukladno" tome "tužiteljici nije prestao radni odnos", kumuliran sa zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužiteljicu na rad.
U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):
- da je tužiteljica radila kod tuženika na poslovima osobne asistentice u organiziranom stanovanju - uključivo na poslovima skrbi za odrasle osobe sa intelektualnim oštećenjem u stanu i izvan stana, i to na temelju Ugovora o radu kojeg je sa ovime sklopila 27. prosinca 2012. na neodređeno vrijeme,
- da je pisanim upozorenjem pred otkaz Ugovora o radu od 7. siječnja 2014. tuženik "upozorio tužiteljicu na kršenje obveza iz radnog odnosa" jer (da) "nije zadovoljila u procjeni obavljanja poslova svog radnog mjesta provedenoj u okviru unutarnjeg nadzora" ("nije ostvarila zadovoljavajuće rezultate rada jer je od 100% ostvarila 32,5% učinka u radu%) - a upozorena je i "na iznijeto nezadovoljstvo korisnika njezinim radom, odnosno, načinom pružanja podrške i na međusobno narušene odnose sa ostalim radnicima poslodavca, kao i da je već usmeno upozorena na propuste", pa joj je ukazano na mogućnost otkaza ugovora o radu u slučaju nastavka povrede ugovorne obveze,
- da je drugim pisanim upozorenjem pred otkaz Ugovora o radu od 20. siječnja 2014. tuženik "upozorio tužiteljicu na radnje koje se odnose na neprimjeren odnos prema korisnicima (psihičko i fizičko zlostavljanje) te nemar prema korisnicima, te ukazao na ponašanje koje je neprihvatljivo" - i ponovno joj ukazao na mogućnost otkazivanja ugovora o radu u slučaju da nastavi kršiti ugovorne obveze,
- da tužiteljica nije pružala adekvatnu podršku korisnicima o kojima se trebala brinuti, pa ih je psihički i fizički zlostavljala - nije adekvatno koristila sredstva namijenjena korisnicama: "uštipnula je korisnicu P. za podlakticu, ignorirala je i nije poštivala želje koje imaju korisnici u vezi prehrane, te nije adekvatno koristila financijska sredstva namijenjena korisnicima, zabranila im je da se potuže drugim djelatnicima tuženika te je neopravdano kasnila na zamjenu sa drugom asistenticom i u nekoliko navrata ostavila korisnike bez potrebne i dogovorene podrške",
- da je Odlukom od 3. ožujka 2014. tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen sa tužiteljicom, otkazom uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika - zbog kršenja obveza iz radnog odnosa, uz obvezu poštivanja propisanog otkaznog roka od tri tjedna, a tu je Odluku obrazložio prethodno navedenim utvrđenjima i shvaćanjem da "je ponašanje radnice ozbiljno narušilo međusobne odnose između nje i korisnika kojima se pruža podrška, da ista ima negativan odnos prema radu s korisnicima" - jer (da) se neprimjereno i nemarno odnosila prema ovima (radnjama "koje se mogu ubrojiti u psihičko i fizičko zlostavljanje - primjeri koji to potkrepljuju - štipanje korisnica koje je u dnevniku rada zabilježila druga asistentica iz stambene zajednice, ignoriranje i nepoštivanje želja koje imaju korisnici u vezi prehrane i zabranjivanje korisnicama da se potuže drugim djelatnicima Inkluzije, neopravdano kašnjenje na zamjenu s drugom asistenticom"),
- da se tužiteljica pravodobno, u zakonom propisanom roku, "obratila tuženiku sa zahtjevom za zaštitu povrijeđenih joj prava iz radnog odnosa", kojemu tuženik nije udovoljio - pa je pravodobno zatražila (u ovome postupku) i sudsku zaštitu.
Na temelju istaknutih činjeničnih utvrđenja, koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbene zahtjeve ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, uz osnovno i odlučno shvaćanje (jasnije dijelom izraženo i u prvostupanjskoj presudi):
- da ponašanje tužiteljice (radnice - osobnog asistenta), "one koja treba pružati podršku korisnicima tuženika, gdje je posebno uzeto u obzir da se poslodavac upravo bavi djelatnošću pružanja podrške, kada ista neadekvatno pruža podršku korisnicima, psihički ih i fizički zlostavlja, ne koristi adekvatno sredstva namijenjena korisnicama, što proizlazi mahom iz iskaza svih saslušanih svjedoka kojima ovaj sud nije imao razloga ne pokloniti vjeru, sud njezino ponašanje nalazi nedopuštenim, a suviše, kada odbija promijeniti svoj odnos prema radu i nakon izričitih upozorenja poslodavca, takovo njezino ponašanje predstavlja razlog za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem, pa su ostvarene pretpostavke za otkazivanje ugovora o radu".
Shvaćanje na kojemu je drugostupanjski sud temeljio svoju odluku je pravilno.
Predmet spora valja razmotriti u smislu odredaba Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 82/12 - dalje: ZR-a), i to:
- odredbe čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR-a, prema kojoj: „Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju: 3) ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika)“,
- odredaba čl. 111. ZR-a prema kojima: (stavak 1.) „Prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini“, (stavak 2.) „Prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini“.
Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a mora dokazati poslodavac.
Pritom kod ocjene postoje li razlozi za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika valja imati na umu ukupno ponašanje radnika za vrijeme trajanja ugovorenog radnog odnosa, i to ponašanje u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati.
Kako je u situaciji kada se otkaz ugovora o radu temelji (kao ovdje) na više povreda radnih obveza - koje čine pravni standard "kršenja radnih obveza" - za opravdanost takvog otkaza dovoljno da i samo jedna od tih povreda daje osnovu za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu, tuženik je u smislu navedene odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a i da bi uspio u sporu, a imajući na umu da svaki otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika valja individualizirati - i da odluka o dopuštenosti takvog otkaza ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, morao dokazati:
- da je tužiteljica počinila bar jednu od povreda radnih obveza koje joj je u osporenoj Odluci stavio na teret - a koja bi predstavljala opravdani razlog za dani joj otkaz Ugovora o radu,
- te (ovdje u ničemu manje bitno) da postoje okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od njega da još i pisano upozori tužiteljicu na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkazivanja ugovora ako te obveze i dalje ne bude poštovala.
U ovome slučaju izložena činjenična utvrđenja opravdavaju pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da su ispunjene pretpostavke za otkaz ugovora o radu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, i to uz primjenu odredbe čl. 107. st. 1. podstavak 3. ZR-a, a sve obzirom da je tuženik ovo prethodno navedeno i dokazao: upravo polazeći od već navedenog - da svaki slučaj valja individualizirati i da odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, u ovome slučaju upravo konkretne (utvrđene) okolnosti opravdavaju takvo shvaćanje - ali i shvaćanje da tuženik prijeporni otkaz nije dao (kako tužiteljica tvrdi) samo da se tužiteljici "osveti".
Priroda radnog mjesta tužiteljice - asistentice u programu za promicanje inkluzije, zbog specifičnosti i posebne osjetljivosti te značaja posla kojeg je u sklopu toga radnog mjesta obavljala ili trebala obavljati, počev od pružanja psihološke podrške korisnicima, uspostavljanja komunikacije kako bi se ovi u svakodnevici mogli uključiti u društveni život, rješavanja njihovih stresnih i (uopće) kriznih situacija i konflikata, davanja podrške osobama s intelektualnim poteškoćama u kućanstvu, osobnoj higijeni, slobodnim aktivnostima, čak i specifičnim vrstama zapošljavanja, pružanja prve pomoći i pomoći pri uzimanju lijekova, dakle u svemu što podrazumijeva život tih osoba - korisnika (djece i mladih s teškoćama u razvoju, osoba s intelektualnim teškoćama, osoba s drugim vrstama invaliditeta i osoba s psiho-socijalnim teškoćama) u cilju njihova uključivanja u prirodnu društvenu sredinu, koju bi prirodu trebao karakterizirati pouzdan i uzoran rad onog koji obavlja poslove toga radnog mjesta - sa empatijom prema korisnicima, smirenošću, strpljenjem - i uopće ponašanjem kojim će se u svakom slučaju poštivati organizirani i razuman proces obavljanja toga osljetljivog posla, u kojemu je postojanje povjerenja između radnika i poslodavca nužno za normalnu egzistenciju radnog odnosa, zahtijeva korektnog i discipliniranog radnika koji će savjesno ispunjavati propisano i odobreno mu ponašanje i voditi brigu o poslovima tuženika i njegovom ugledu, pa je tuženik imao pravo očekivati i zahtijevati i od tužiteljice (kao uostalom i od svih svojih radnika) da savjesno i korektno te disciplinirano, odgovorno i profesionalno ispunjava svoje ugovorene radne obveze, uz dosljedno poštivanje propisanog procesa rada i radnih obveza i prethodno naznačenih vrijednosti, a sve u smislu odredaba čl. 4. (prema kojoj: „U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.“), čl. 5. (prema kojoj: „Sudionici obveznih odnosa dužni su surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima.“), čl. 6. (prema kojoj: „Zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato“) i čl. 8. (prema kojoj: „Svatko je dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta“) Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005. i 41/2008.) i odredbe čl. 6. st. 1. ZR-a, prema kojoj: "U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu."
Tužiteljica se, prema prosudbi i revizijskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nije ponašala u skladu s takvim standardom ponašanja - jer je svojim pristupom poslu i pružanju podrške korisnicima uzrokovala upravo ono što nije trebala, nezadovoljstvo ili nesigurnost korisnika o kojima se trebala brinuti - i narušila je odnose sa ostalim radnicima poslodavca, dakle - stvorila ono sa čime je nespojiva priroda njezina (posebno osjetljiva) posla (koji se, to je razumnim za zaključiti, u takvoj situaciji ne može obavljati u pravilnom ili kvalitetnom sadržaju), slijedom čega su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili (u smislu citirane odredbe čl. 107. st. 1. podstavak 3. ZR-a) da utvrđeno ponašanje tužiteljice ipak ima značaj kršenja obveza iz radnog odnosa, takvog kršenja - da po svojoj težini i karakteru, a uz uvažavanje svih okolnosti i interesa tužiteljice i tuženika, ukazuje da nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika više nije moguć i (time) opravdava tužiteljici dani otkaz ugovora o radu.
Konkretno, ono što je tužiteljica činila i što joj je tuženik stavio na teret ne može se okarakterizirati primjerenim i profesionalnim postupanjem, poželjnim za ono čime se bavila.
Sukladno tome tužiteljica pogrešno smatra da se pozivom na njezino ponašanje, zbog kojeg je (to je pravilno za zaključiti) izgubila povjerenje tuženika, njoj nije mogao otkazati ugovor o radu.
Konačno, pravilnost osporene odluke tuženika nije dovedena u pitanje niti pozivom tužiteljice na navedenu odredbu čl. 111. st. 1. ZR-a.
Pravilnim se, naime, pokazuje i zaključak da su u konkretnom slučaju, nakon što je više puta upozoravana na potrebu promjene odnosa prema poslu i korisnicima, postojale okolnosti zbog kojih tužiteljica opravdano nije i neposredno prije otkazivanja ugovora (a nakon što je tuženik saznao za ono za što ju je u konačnom teretio) pismeno upozorena na obveze iz radnog odnosa - s ukazivanjem na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza, a sve budući da zbog opisanog ponašanja tužiteljice i (time) kršenja radnih obveza - te zbog posljedica takvog ponašanja, nije niti bilo osnovano očekivati da poslodavac to učini.
Isto se odnosi i na primjenu odredbe čl. 111. st. 2. ZR-a: iz istih razloga u okolnostima konkretnog slučaja pravilnim je i razumnim zaključiti da nije opravdano bilo očekivati od tuženika omogućiti tužiteljici da (i nakon upozorenja koje joj je davao i razgovora o njezinom ponašanju, a zbog težine kršenja obveza) iznese svoju obranu još i neposredno prije nego je donio osporenu Odluku.
Stoga, a budući da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom osporene Odluke tuženika o otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom, a s time u svezi niti zahtjev (kojeg tužiteljica temelji na pogrešnom shvaćanju da je otkaz ugovora nedopušten) za vraćanje tužiteljice na rad, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena - pa je reviziju tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).