Broj: Revr 511/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. T. iz P., OIB ..., koju zastupa punomoćnik D. O., odvjetnik u S., protiv tuženika M. J., vlasnika ugostiteljskog obrta S., S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u S., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-979/2017-2 od 6. veljače 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-37/2017 od 4. svibnja 2017., u sjednici održanoj 2. travnja 2019.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjski sud presudio je:

„Utvrđuje se da nije dopušten izvanredan otkaz ugovora o radu tužiteljice I. T. te se odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od dana 6. listopada 2014. godine poništava i utvrđuje nedopuštenom te se utvrđuje da je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od dana 1. rujna 2014. godine na snazi.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 8 dana naknadi parnični trošak od 2.500,00 kn.”

Drugostupanjski sud je odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st 2. točka 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je ovom sudu da prihvati reviziju u smislu revizijskih navoda.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud je u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno navodima revidenta  pobijana presuda sadrži pravilno obrazloženje sačinjeno sukladno čl. 375. st. 1. ZPP s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja.

Proturječnosti pobijane presude revident pronalazi u zaključku suda da je radni odnos prestao donošenjem odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu kao i u razlozima presude da tužiteljica nije morala dolaziti na posao za vrijeme otkaznog roka po odluci o otkazu od 1. rujna 2014. jer da iz sadržaja spisa proizlazi drugačije.

Nema proturječnosti na koju upućuje revident.

Drugostupanjski sud je zaključio da je tužiteljici radni odnos prestao odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, koju odluku tužiteljica nije pobijala, a ne na temelju nove (i pobijane) odluke o izvanrednom otkazu od 6. listopada 2014. donesene za vrijeme trajanja otkaznog roka jer tuženik nije dokazao da je tužiteljica neopravdano izostala s posla od primitka odluke o otkazu ugovora o rada (23. rujna 2014.) pa do donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu 6. listopada 2014.

Pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, već su izneseni iscrpni, jasni i neproturječni razlozi, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Suprotno ocjeni dokaza koju iznosi revident, prvostupanjski sud je ocjenu izvedenih dokaza izveo na način predviđen čl. 8. ZPP, koju ocjenu dokaza je prihvatio i drugostupanjski sud.

Slijedom iznesenog nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da nije dopuštena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu, te da se utvrdi da je odluka o otkazu ugovora o radu od 1. rujna 2014. na snazi.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužiteljica radila kod tuženika deset godina na radnom mjestu konobarice na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme,

- da je tuženik odlukom o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu od 1. rujna 2014. otkazao tužiteljici ugovor o radu radi viška radne snage,

- da je tuženik zaposlio dvije nove mlade konobarice,

- da je tužiteljica protiv odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu podnijela zahtjev za zaštitu prava 5. rujna 2014. te je zatražila da joj se isplati otpremnina i odredi otkazni rok od dva mjeseca i dva tjedna, te isplati naknada za neiskorišten godišnji odmor,

- da je tuženik prihvatio zahtjev za zaštitu prava i izmijenio odluku o otkazu ugovora o radu od 1. rujna 2014. u dijelu koji se odnosi na otkazni rok i to u trajanju od dva mjeseca koji počinje teći od dana dostave otkaza,

- da je navedenu odluku tužiteljica primila 23. rujna 2014. i protiv iste nije uložila zahtjev za zaštitu prava,

- da je tuženik 6. listopada 2014. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog osobito teške povrede radne obveze, odnosno neopravdanog izostanka s posla,

- da je tužiteljica protiv odluke o izvanrednom otkazu podnijela zahtjev za zaštitu prava 13. listopada 2014.,

- da je poslodavac 24. listopada 2014. odbio zahtjev za zaštitu prava, a tužiteljica je tužbu podnijela 4. studenog 2014.

U postupku je bilo sporno je li tužiteljica neopravdano izostala s posla za vrijeme otkaznog roka ili je bila oslobođena obveze rada odnosno je li postojao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa prema čl. 116. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine” broj 93/14 - dalje ZR).

Prvostupanjski sud je prihvatio iskaz tužiteljice da je odmah po odluci o redovitom otkazu ugovora o radu, po usmenom nalogu tuženika da više ne mora dolaziti na posao, uzela osobne stvari i vratila ključ lokala te zaključio da je tuženik oslobodio tužiteljicu rada tijekom otkaznog roka, jer tuženik nakon zapošljavanja dviju novih, mlađih radnica, nije htio da mu tužiteljica uopće više dolazi u lokal.

Stoga je prvostupanjski sud uz utvrđenje da tuženik nije dokazao da je tužiteljica počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa (neopravdan izostanak s posla) zaključio da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 116. st. 1. ZR zbog kojih bi poslodavac imao opravdani razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu.

Drugostupanjski sud potvrdio je prvostupanjsku presudu u cijelosti.

Sporno je u revizijskom stadiju postupka postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu, a s tim u vezi sporna je pravilna primjena odredbe čl. 116. st. 1. ZR.

Prema ocjeni ovog suda pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tuženik nije imao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu jer nije dokazao postojanje osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa zbog koje bi izvanredni otkaz ugovora o radu bio dopušten sukladno čl. 116. st. 1. ZR.

Revident pogrešnu primjenu materijalnog prava pronalazi u utvrđenju nižestupanjskih sudova da je među strankama postojala suglasnost da tužiteljica ne mora dolaziti na posao nakon što joj je otkazan ugovor o radu odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu te posljedično osporava i zaključak drugostupanjskog suda da tužiteljica nije počinila osobito tešku povredu radne obveze.

Iznoseći ovakve revizijske razloge revident zapravo osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova i daje svoju ocjenu dokaza, međutim revizijski navodi kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje ne mogu biti predmet revizijskog ispitivanja sukladno čl. 385. st. 1. ZPP.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

Zagreb, 2. travnja 2019.