Broj: Revr 632/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice E. G. iz Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici M. S. i drugi odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. i partneri d.o.o., Z., protiv tuženika H., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. S., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanju na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-389/2016-6 od 20. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1323/15-19 od 5. siječnja 2016. ispravljena rješenjem poslovnog broja Pr-1323/15-21 od 12. siječnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2019.

p r e s u d i o   j e

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-389/2016-6 od 20. ožujka 2018. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-1323/15-19 od 5. siječnja 2016. ispravljenom rješenjem od 12. siječnja 2016. sudio je:

"I. Utvrđuje se da je nezakonita i nedopuštena Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 20. ožujka 2015. kojim se tužiteljici otkazuje Ugovor o radu sklopljen 12. listopada 2004. i utvrđuje se da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku vratiti tužiteljicu na rad na radno mjesto "komentator" u roku 8 dana.

III. Odbija se prijedlog tužiteljice da sud odredi da žalba ne zadržava ovrhu presude."

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž R-389/2016-6 od 20. ožujka 2018. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu ispravljenu rješenjem istog suda od 12. siječnja 2016. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke presude.

Tako su sudovi odlučili u sporu za utvrđenje nezakonitom odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika i zahtjevu za vraćanje tužiteljice na posao.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da ukine drugostupanjsku odnosno prvostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom odnosno prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Tužiteljica je u odgovoru na reviziju osporila navode tuženika iz revizije i predložila reviziju odbiti kao neosnovanu.

Revizija je neosnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje opisno ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

U dijelu revizijskih navoda kojima tuženik osporava utvrđeno činjenično stanje (je li tužiteljica komentirala program tuženika) te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ovaj sud ovakve revizijske navode tuženika nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nezakonitosti otkaza ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika te vraćanje tužiteljice na posao.

Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužiteljica od 12. listopada 2004. bila u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu komentator,

- da je tužiteljici Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 20. ožujka 2015. otkazan ugovor o radu,

- da je razlog otkaza ugovora o radu to što je svojim medijskim istupima u J. (17. veljače 2015.), S. D. (17. veljače 2015.), V. (18. veljače 2015.) i H.-i (23. veljače 2015.) povrijedila čl. 3.7. Općih pravila o radu i ponašanju i čl. 48. st. 2. Etičkog kodeksa za novinare i kreativno osoblje jer nije pravodobno, a najmanje jedan dan unaprijed obavijestila svojeg rukovoditelja, odnosno mjerodavnog ravnatelja, o namjeri i općem sadržaju javnog nastupa te što prilikom javnog nastupa nije bila pažljiva i što je narušila ugled svojih kolega te ugled i vjerodostojnost poslodavca,

- da se medijski istupi tužiteljice odnose na peticiju koja je kod tuženika pokrenuta protiv nje i okolnost da je tuženik nije zaštitio zbog čega je tužiteljica najavila da će zbog toga tražiti zaštitu na sudu,

- da je tužiteljica u odnosu na prvi medijski istup obavijestila sebi nadređenu L. A.,

- da tužiteljica u medijskim istupima nije komentirala program tuženika te da izjavama da će tužiti tuženika i pojedine zaposlenike tuženika nije vrijeđala ugled i čast tuženika i njegovih radnika,

- da je izjavama u medijima tužiteljica štitila svoje osobno dostojanstvo te da pravo na zaštitu dostojanstva tuženik ne može ograničiti internim aktima,

- da tuženik nije dokazao da je tužiteljica medijskim istupima povrijedila čl. 3.7. Općih pravila o radu i ponašanju i čl. 48. st. 2. Etičkog kodeksa za novinare i kreativno osoblje,

- da je tuženik izrekao tužiteljici tri upozorenja (31. siječnja 2012., 3. svibnja 2012. i 9. prosinca 2013.) pred otkaz zbog kršenja obveza iz radnog odnosa,

- da su upozorenja od 31. siječnja 2012. i 3. svibnja 2012. brisana odlukom v.d. glavnog ravnatelja H. D. N.,

- da je odlukom glavnog ravnatelja H. G. R. od 30. rujna 2013. stavljena izvan snage prethodna odluka v.d. glavnog ravnatelja H. D. N. o brisanju upozorenja zbog kršenja obveza iz radnog odnosa,

- da je tužiteljici dana mogućnost obrane,

- da je tuženik prije otkazivanja tužiteljici proveo savjetovanje s Koordinacijom sindikata HRT u funkciji radničkog vijeća i Sindikatom novinara Hrvatske.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev budući da tužiteljica svojim medijskim istupima nije povrijedila čl. 3.7. Općih pravila o radu i ponašanju i čl. 48. st. 2. Etičkog kodeksa za novinare i kreativno osoblje pa tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu iz čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14 – dalje: ZR) zbog čega je sud utvrdio nezakonitim i nedopuštenim odluku o otkazu ugovora o radu te naložio tuženiku sukladno odredbi čl. 124. st. 1. ZR vraćanje tužiteljice na posao.

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što je tužiteljica prema shvaćanju revidenta povrijedila odredbe čl. 3.7. Općih pravila o radu i ponašanju i čl. 48. st. 2. Etičkog kodeksa za novinare i kreativno osoblje jer nije najmanje jedan dan unaprijed obavijestila rukovoditelja o namjeri i sadržaju javnog istupa i jer je vrijeđala ugled i čast tuženika navodima o mahnitanjima drugih radnika koji su predvodili napade na nju i skupljali potpise za peticiju te time što je poimenično navodila te radnike i najavila tužbe protiv njih i poslodavca. Nadalje, tuženik navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada nije utvrđivao valjanost upozorenja tužiteljici i je li glavni ravnatelj tuženika G. R. imao ovlasti staviti izvan snage odluku v.d. ravnatelja kojom se ukidaju dana upozorenja tužiteljici.

Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da otkaz ugovora o radu nije dopušten jer tuženik nije imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu prema odredbi čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR, a ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude.

Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude suda ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda.

Na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP u slučaju iz st. 1. istog članka revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluke na koju se poziva.

S obzirom da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju prvostupanjske presude glede primjene materijalnog prava, revident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, koja će se na temelju odredbe st. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

Stoga je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

Zagreb, 2. travnja 2019.