Pristupanje sadržaju
Broj: Revr 1631/2016-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. J. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku M. O., odvjetniku u Z., protiv tuženice C. b. d.d. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici S. P. M., odvjetnici u Odvjetničkom društvu B. & P. u Z., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv dijela presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-312/2016-2 od 1. rujna 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-8636/14-29 od 1. lipnja 2016., u sjednici održanoj 2. travnja 2019.,
p r e s u d i o j e
Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.
Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila utvrđenje da je nedopuštena odluka o redovnom otkazu ugovora o radu uslijed skrivljenog ponašanja broj UZ-338/14 od 27. lipnja 2014., a odbijen je i zahtjev tužiteljice za vraćanje na prijašnje radno mjesto kod tuženice. U točki II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužiteljici da tuženici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, a u točki III. izreke prvostupanjske presude odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka za sudske pristojbe u iznosu od 1.275,00 kn.
Drugostupanjskom presudom u točki 1. izreke odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice (točka I. izreke) i u odluci o trošku, kojom je naloženo tužiteljici da tuženici naknadi trošak parničnog postupka (točka II. izreke). U točki 2. izreke drugostupanjske presude određeno je da u preostalom dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka (točka III. izreke) prvostupanjska presuda kao nepobijana ostaje neizmijenjena, a u točki 3. izreke drugostupanjske presude odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbe kao i zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na žalbu.
Protiv drugostupanjske presude u odnosu na dio kojim je odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda, reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te ukine pobijanu drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Tuženica je dostavila odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.
Revizija nije osnovana.
Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je nedopuštena odluka o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja, a slijedom toga predmet spora je i zahtjev tužiteljice za vraćanje na rad i prijašnje radno mjesto.
Tužiteljica u reviziji između ostalog navodi i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka pri čemu opisno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP navodeći da pobijana drugostupanjska presuda predstavlja u biti unaprijed tiskani obrazac na kojem su samo promijenjeni nazivi stranaka, opis drugostupanjske presude i datumi, dok cjelokupno obrazloženje ne odgovara niti na jedan žalbeni navod tužiteljice i zapravo uopće ne predstavlja obrazloženje presude već upućuje tužiteljicu na obrazloženje prvostupanjske presude.
Suprotno takvim navodima revidentice drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP. Naime, drugostupanjski sud se u obrazloženju svoje odluke u smislu odredbe čl. 375. st. 5. ZPP pozvao na obrazloženje prvostupanjske presude, a koja ovlast mu proizlazi iz navedene odredbe ZPP i na taj način se ne radi o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka. Drugostupanjski sud neće posebno obrazlagati svoju presudu u slučaju da prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava, a jedino je dužan obrazložiti razloge u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje stranka u svojoj žalbi, odnosno na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. U ovoj pravnoj stvari drugostupanjski sud je u žalbi odgovorio na žalbene navode koji se odnose na bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a nakon toga se je u skladu sa svojim ovlaštenjima pozvao na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP. Stoga navodi revidentice u reviziji da pobijana drugostupanjska odluka uopće nije odgovorila na žalbene navode i da ne sadrži obrazloženje nisu osnovani te ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
U postupku je utvrđeno:
- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženice temeljem ugovora o radu od 29. ožujka 2013. na radnom mjestu blagajnik u organizacijskoj jedinici tuženice, poslovnica ...,
- da je tužiteljici otkazan navedeni ugovor o radu temeljem odluke o otkazu tuženice od 27. lipnja 2014. uslijed skrivljenog ponašanja,
- da je odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici donesena nakon provedene izvanredne revizije poslovanja djelatnika poslovnice ..., odnosno S. O., a koja unutarnja revizija je provedena u trećem mjesecu 2014. godine,
- da je u postupku navedene izvanredne revizije utvrđeno da postoje propusti tužiteljice, a koji se odnose na njeno postupanje kao blagajnice,
- u postupku izvanredne revizije utvrđeno je da JE tužiteljica kao blagajnica provela uplatne transakcije bez nazočnosti klijenta i bez potpisa od strane klijenta (klijentica J. G.), a isto tako provela transakcije koje nije potpisao klijent i prilikom kojih tužiteljica kao blagajnica nije identificirala klijenta (klijent M. M.),
- da je pored navedenih propusta u više navrata 22. prosinca 2011. supotpisala potvrde o obavljenim transakcijama koje je potpisala radnica D. P. kao likvidator transakcije, a tužiteljica je svoj supotpis stavila kao blagajnik iako transakciju nije potpisao klijent i prilikom kojih nije identificiran klijent od strane blagajnice,
- da iz procedure blagajničkog i trezorskog poslovanja i poslovanja s ostavama od 30. rujna 2013., a isto tako i od 22. srpnja 2010. proizlazi da je točkom 3. utvrđen način isplate gotovine na teret računa u banci, te je propisano da blagajnik isplaćuje gotovinu temeljem uredno popunjenih i potpisanih potvrda o obavljenim transakcijama i novčanim ispravama, bilo da ih je sam generirao i primio radi isplate od drugog likvidatorskog radnog mjesta, uz obveznu identifikaciju klijenta temeljem važećeg dokumenta za identifikaciju.
Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan, odnosno da je odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici u cijelosti dopuštena i zakonita. Pri tome nižestupanjski sudovi smatraju da je postupanje tužiteljice bilo u suprotnosti sa propisanom procedurom blagajničkog i trezorskog poslovanja i poslovanja s ostavama slijedom čega se radi o pretpostavkama iz čl. 107. st. 1. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 73/13 – dalje: ZR).
Tužiteljica u reviziji u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u bitnom ističe da je odluka tuženice nezakonita iz razloga jer tužiteljica kao blagajnica nije ništa radila samoinicijativno već po nalogu voditeljice, a isto tako i da su drugi djelatnici koji su obavljali poslove blagajnika radili na isti način. Pored navedenog, tužiteljica u reviziji ističe da zbog postupanja tužiteljice tuženici nije nastupila nikakva materijalna šteta te da je propust same tuženice što nije vršila odgovarajuću dnevnu kontrolu po ovlaštenim kontrolorima te da nije prihvatljivo da samo tužiteljica odgovara iako su svi blagajnici postupali jednako.
Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
U postupku je utvrđeno da je tužiteljica u više navrata postupala suprotno internim aktima tuženice, odnosno suprotno proceduri blagajničkog i trezorskog poslovanja i poslovanja s ostavama na način da je isplaćivala gotovine klijentu iako ga nije identificirala te i ovaj sud prihvaća da su na taj način ispunjene sve pretpostavke iz čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR. Ovaj sud pri tome također prihvaća da nije od značaja što je tužiteljica postupala po nalogu svoje voditeljice i na njeno traženje obavljala transakcije i isplaćivala gotovinu bez identifikacije klijenata jer je tužiteljica znala ili je morala znati interne akte koji propisuju na koji način se obavljaju takve transakcije i na koji način je blagajnik dužan postupati. Nadalje, nije od značaja što bi eventualno neki drugi djelatnik tuženice postupio na isti način jer to ne može osloboditi odgovornosti tužiteljicu kao niti činjenica da tuženica nije češće provodila kontrole poslovanja i postupanja svojih djelatnika. Tužiteljica je jednostavno postupala suprotno propisanim internim aktima tuženice na koji način se radi o propustima koji čine povredu radne obveze i gdje ovaj sud također prihvaća da nije bilo mjesta da se tužiteljica pisano upozori da ubuduće ne čini takve povrede. To iz razloga što se od strane poslodavca ne očekuje da upozorava svoje djelatnike na poštivanje internih akata jer se to podrazumijeva. Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a u dijelu revizije gdje tužiteljica na drugi način ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje, radi se o revizijskom razlogu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz kojeg razloga se revizija temeljem čl. 385. st. 1. ZPP ne može izjaviti.
Obzirom na navedeno, valjalo je presuditi kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP i odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu.
Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP te tuženici nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice.