Broj: Revr 823/2018-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. S. iz Đ., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica L. R., odvjetnica u Odvjetničkom društvu L.&R. u Đ., protiv tuženika H. n. d.d. iz Z., OIB: …, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-924/15-2 od 2. svibnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2570/14-49 od 24. veljače 2015., u sjednici održanoj 3. travnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Utvrđuje se da su odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 26. srpnja 2010. i odgovor na Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa tuženika od 20. kolovoza 2010. nezakoniti i nedopušteni, te se nalaže tuženiku da tužitelja V. S. iz Đ., vrati na rad i to na radno mjesto strojara na kojem je radio prije nezakonito otkazanog Ugovora o radu i da mu isplati dospjele iznose neisplaćenih mjesečnih bruto plaća od dana otkazivanja 26. srpnja 2010. do povratka na rad po pojedinim mjesecima kako slijedi:

- za kolovoz 2010. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. rujna 2010. do isplate,

- za rujan 2010. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2010. do isplate,

- za listopad 2010. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. studenoga 2010. do isplate,

- za studeni 2010. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. prosinca 2010. do isplate,

- za prosinac 2010. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. siječnja 2011. do isplate,

- za siječanj 2011. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. veljače 2011. do isplate,

- za veljače 2011. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. ožujka 2011. do isplate,

- za ožujak 2011. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. travnja 2011. do isplate,

- za travanj 2011. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. svibnja 2011. do isplate,

- za svibanj 2011. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. lipnja 2011. do isplate,

- za lipanj 2011. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. srpnja 2011. do isplate,

- za srpanj 2011. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. kolovoza 2011. do isplate,

- za kolovoz 2011. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. rujna 2011. do isplate,

- za rujan 2011. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2011. do isplate,

- za listopad 2011. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. studenoga 2011. do isplate,

- za studeni 2011. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. prosinca 2011. do isplate,

- za prosinac 2011. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. siječnja 2012. do isplate,

- za siječanj 2012. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. veljače 2012. do isplate,

- za veljaču 2012. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. ožujka 2012. do isplate,

- za ožujak 2012. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. travnja 2012. do isplate,

- za travanj 2012. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. svibnja 2012. do isplate,

- za svibanj 2012. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. lipnja 2012. do isplate,

- za lipnja 2012. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. srpnja 2012. do isplate,

- za srpanj 2012. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. kolovoza 2012. do isplate,

- za kolovoz 2012. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. rujna 2012. do isplate,

- za rujan 2012. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2012. do isplate,

- za listopad 2012. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. studenoga 2012. do isplate,

- za studeni 2012. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. prosinca 2012. do isplate,

- za prosinac 2012. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. siječnja 2013. do isplate,

- za siječanj 2013. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. veljače 2013. do isplate,

- za veljaču 2013. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. ožujka 2013. do isplate,

- za ožujak 2013. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. travnja 2013. do isplate,

- za travanj 2013. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. svibnja 2013. do isplate,

- za svibanj 2013. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. lipnja 2013. do isplate,

- za lipanj 2013. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. srpnja 2013. do isplate,

- za srpanj 2013. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. kolovoza 2013. do isplate,

- za kolovoz 2013. iznos 11.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. rujna 2013. do isplate, sve po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a, kao i da tužitelju na ime plaće isplaćuje mjesečni bruto iznos 11.500,00 kn mjesečno počevši od 1. rujna 2013. pa nadalje, sve do vraćanja tužitelja na rad, s dospijećem svakog mjesečnog obroka plaće najkasnije do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, s time da je dospjele mjesečne obroke neisplaćene plaće zajedno s pripadajućim zakonskom zateznim kamatama po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a, tekućom od odjednom, a buduće najkasnije do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe, kao i da mu nadoknadi parnični trošak, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."“

 

Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

 

„Odbija se privremena mjera koja glasi:

 

"Vraćanje zaposlenika-predlagatelja osiguranja V. S. iz Đ., na rad kod protivnika osiguranja – H. n. d.d., Z. od isteka otkaznog roka do pravomoćnog okončanja parničnog predmeta povodom tužbe radi proglašenja Odluke o otkazu nezakonitom.

 

Žalba protiv ovog rješenja ne odgađa provedbu privremene mjere.

 

Protivnik osiguranja dužan je naknaditi predlagatelju osiguranja troškove ovog postupka."“

 

Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeni su prvostupanjska presuda i rješenje.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji preinače, odnosno da se iste ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija tužitelja nije osnovana.

 

              Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj u reviziji ističe da su prvostupanjski i drugostupanjski sud počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP smatrajući da je utvrđenje sudova u postupku koji je prethodio reviziji, prema kojem je kod tuženika prije otkazivanja provedeno savjetovanje s Radničkim vijećem, protivno provedenim dokazima. Revident u okviru revizijskog razloga iznosi navode kojima osporava činjenična utvrđenja sudova u postupku koji je prethodio reviziji da je provedeno savjetovanja s radničkim vijećem prije donošenja predmetnog otkaza ugovora o radu, te da bi tuženik dostavio radničkom vijeću podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika, te iznosi vlastite zaključke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer utvrđenje sudova u postupku koji je prethodio reviziji, u pogledu odlučnih činjenica da je tuženik proveo savjetovanje s radničkim vijećem prije donošenja predmetnog otkaza ugovora o radu i da je dostavio radničkom vijeću podatke za donošenje odluke važne za položaj radnika, nije proturječno provedenim dokazima niti dokumentaciji u spisu.

 

To stoga što se u obrazloženju prvostupanjski sud, koje razloge obrazloženja je prihvatio drugostupanjski sud, pozvao na prijedlog Programa zbrinjavanja viška radnika (list 79-91 spisa), Program zbrinjavanja viška radnika (list 61-64 spisa), dostavu programa zbrinjavanja (list 70 spisa) na popis radnika (list 35-37, 73 spisa), očitovanje radničkog vijeća (list 22-23 i 88-89), zapisnike sa sjednica radničkog vijeća (list 26-34 spisa), te na iskaz svjedokinje D. Đ., predsjednice radničkog vijeća (list 229 spisa), iz kojih dokaza proizlazi da je tuženik proveo savjetovanje s radničkim vijećem prije donošenja predmetnog otkaza ugovora o radu, s obzirom da je tuženik prije donošenja predmetnog otkaza ugovora o radu tužitelju uz Program zbrinjavanja viška radnika dostavio radničkom vijeću u prilogu i popis radnika kojima se planira otkazati ugovor o radu sa svim podacima o radnom stažu tih radnika kod tuženika, socijalnom statusu, odnosu prema radu i radnom mjestu na kojem su radnici bili zaposleni i pripadnost HV, da je tužitelj bio u sklopu Programa zbrinjavanja viška radnika, da je radničko vijeće sve te podatke analiziralo, da je održalo dvije sjednice na kojima je sudjelovao i tuženik, koji je na traženje radničkog vijeća dostavio potpuno i pravodobno sve podatke važne za donošenje odluke važne za položaj radnika, te da je nakon toga radničko vijeće dalo suglasnost na Program zbrinjavanja viška radnika u čijem sklopu je bio i tužitelj, te da je radničko vijeće posebnu suglasnost izvan tog Programa zbrinjavanja viška radnika davalo samo za osobe starije od 60 godina.

 

Nadalje, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP, na koju revident ukazuje u reviziji, ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra revident da bi trebalo i ako izvodi drugačije zaključke nego što to čini revident. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ona je dana u skladu sa čl. 8. ZPP.

 

Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

Nižestupanjski sudovi su postupajući u skladu s citiranim odredbama proveli dokaze koje su ocijenili važnim za donošenje odluke u ovom konkretnom predmetu, pri čemu su analizirajući provedene dokaze utvrdili sve činjenice odlučne za ovaj spor. Pri tome još valja dodati da je prvostupanjski sud opravdano odbio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka H. P., I. S. i J. S. na okolnost kvalitete rada tužitelja, za što je naveo valjane razloge, pa prihvaćanjem tog zaključka u postupku pred drugostupanjskim sudom nije ostvarena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. i čl. 220. ZPP na koju se ukazuje u reviziji.

 

              Osim toga, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP, koju sadržajno ističe tužitelj, jer je drugostupanjski sud ocijenio one žalbene navode koji su bili odlučni za presuđenje.

 

U odnosu na revizijske navode tužitelja u kojima iznosi činjenice, upušta se u ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja i iznosi zaključke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja treba reći da takvi navodi predstavljaju činjenične navode koje revizijski sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje njihove osnovanosti jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koji revident ukazuje u reviziji.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenim poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju 26. srpnja 2010., zatim zahtjev za vraćanje tužitelja na rad i isplatu naknade plaće.

 

              U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu strojara,

- da je tuženik zbog poslovno uvjetovanih razloga otkazao ugovor o radu tužitelju 26. srpnja 2010. i to zbog prestanka potrebe za obavljanjem posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, a na radnom mjestu strojara,

- da je u obrazloženju otkaza ugovora o radu navedeno da je Uprava tuženika utvrdila višak od najmanje 20 radnika kojima će prestati ugovor o radu u razdoblju od 90 dana, da je donesen Program zbrinjavanja viška radnika, koji je sukladno čl. 122. Zakona o radu dostavljen nadležnoj javnoj službi za zapošljavanje i Radničkom vijeću, da se nadležna javna služba zapošljavanja Hrvatski zavod za zapošljavanje, dana 1. srpnja 2010. pozitivno očitovala o programu zbrinjavanja viška radnika, te da je radnik uvršten u Program,

- da je 18. lipnja 2010. tuženik donio Program zbrinjavanja viška radnika (kojim je otkazano 164 radnika),

- da je 1. srpnja 2010. Hrvatski zavod za zapošljavanje dostavio očitovanje prema kojem je utvrdio da je postupak zbrinjavanja viška radnika proveden sukladno odredbama čl. 120., 121. i 122. Zakona o radu,

- da se kod tuženika više ne obavljaju poslovi strojara u istom opsegu kao što je to bilo prije, da je smanjenje opsega poslova počelo 2009. kada je tuženik dio radnika uputio na čekanje, pa tako i tužitelja, što tužitelj nije osporavao,

- da je tuženik prilikom provedbe zbrinjavanja viška radnika i odluke o tome koji će radnici biti otpušteni, osim zakonskih kriterija, primjenjivao i kriterije rada, stručnosti, poštivanja norme, odnosu prema radu i status hrvatskog branitelja,

- da je tužitelja u procjeni kriterija rada, stručnosti, poštivanja norme i odnosu prema radu ocjenjivao njemu direktno nadređeni, s tim da je po tom kriteriju tužitelj dobio ocjenu 2, koja se odnosila na vještinu i na odnos prema održavanju strojeva, kao i radnu disciplinu,

- da se radnik G. B., na kojeg tužitelj ukazuje u tijeku postupka kao na usporednog radnika, ne može uspoređivati s tužiteljem jer je taj radnik strojar na drugoj grupi strojeva, tj. na asfaltnoj bazi, te da taj radnik i tužitelj ne mogu zamjenjivati jedan drugoga na radnom mjestu,

- da je tuženik razmotrio i primijenio socijalne kriterije prilikom odlučivanja kojem od radnika će dati poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu,

- da je tuženik prilikom donošenja Programa zbrinjavanja viška radnika uzeo u obzir trajanje zakonom propisanih kriterija, trajanje radnog odnosa, starosti i obveze uzdržavanja koje terete radnika, te je primijenio i druge kriterije i to kvaliteta, odgovornost, točnost i urednost u radu,

- da je tuženik u prilogu Programa dostavio radničkom vijeću popis radnika koji su obuhvaćeni Programom (kojima se planira otkazati ugovor o radu), a u kojim su navedeni dob radnika, ukupni staž, te stručna sprema, uz poštivanje zakonom propisanih kriterija koji se kao obvezni trebaju uzimati u pogledu trajanja radnog odnosa, starosti i obveza uzdržavanja koje terete radnika,

- da su u Programu navedeni razlozi zbog kojih nije moguće zaposliti radnike na drugim poslovima, niti kod drugog poslodavca, kao i mogućnosti dokvalifikacije i prekvalifikacije, te rada u nepunom radnom vremenu,

- da su uzrok donošenja Programa zbrinjavanja viška radnika teškoće u poslovanju koje su uvjetovane gospodarskom krizom i smanjenjem investicijske izgradnje,

- da je radničko vijeće za svakog od radnika koji su bili obuhvaćeni Programom dobilo podatke o radnikovom radnom stažu kod tuženika, socijalnom statusu, odnosu prema radu i radnom mjestu na kojem su bili zaposleni i pripadnost HV,

- da je radničko vijeće sve te podatke (za svakog radnika) analiziralo, da je održalo dvije sjednice na kojima je sudjelovao i tuženik, koji je na traženje radničkog vijeća dostavio potpuno i pravodobno sve podatke važne za donošenje odluke važne za položaj radnika, te da je nakon toga radničko vijeće dalo suglasnost na Program zbrinjavanja viška radnika u čijem sklopu je bio i tužitelj, te da je radničko vijeće posebnu suglasnost izvan tog Programa zbrinjavanja viška radnika davalo samo za osobe starije od 60 godina.

 

              Na temelju navedenih utvrđenja sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su zaključili da je tuženik na zakonit način proveo postupak utvrđivanja viška radnika zbog čega su odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev radi utvrđenja nedopuštenim i nezakonitim odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju, vraćanja na rad i isplati mu naknade plaće, čime su i prema ocjeni ovog suda pravilno primijenili materijalno pravo.

 

              Sporno je u revizijskom stupnju postupka je li se tuženik prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem propustio na pravilan način savjetovati s Radničkim vijećem u skladu s odredbom čl. 149. st. 3. t. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 – dalje: ZR) te je li kod otkazivanja ugovora o radu tužitelju tuženik poštivao propisane kriterije iz čl. 107. st. 3. ZR.

 

Prema odredbi čl. 118. ZR namjeru da otkaže određeni ugovor o radu poslodavac je dužan priopćiti radničkom vijeću te je dužan o toj odluci savjetovati se s radničkim vijećem, u slučaju, na način i pod uvjetima propisanim tim Zakonom.

 

              Prema odredbi čl. 107. st. 1. t. 1. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Pri tome za dopuštenost otkaza mora dokazati i ostvarenje dodatnih kriterija odnosno obveza iz st. 2. do 4. tog čl., tj. da nije mogao zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, da je pri odlučivanju o otkazu vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koja terete radnika, te da ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno da postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da poslodavac to učini.

 

              Odredbom čl. 131. st. 3. ZR propisano je da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac.

 

              Prema odredbi čl. 149. st. 1. ZR prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika, a prema st. 3. tog čl. važnom odlukom iz st. 1. tog čl. smatra se između ostalog i odluka o planu te razvoju i politici zapošljavanja, premještaju i otkazu (t. 2.), ali i o donošenju programa zbrinjavanja viška radnika te sve druge odluke za koje je tim Zakonom ili kolektivnim ugovorom propisano sudjelovanje radničkog vijeća u njihovu donošenju (t. 10.). Prema čl. 149. st. 4. ZR podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke, dok prema čl. 149. st. 12. ZR odluka poslodavca donesena protivno odredbama ovoga Zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem ništetna je.

 

              Dakle, u smislu navedenih odredbi proizlazi da poslodavac prilikom odlučivanja o poslovno uvjetovanom otkazu mora voditi računa o navedenim socijalnim kriterijima iz odredbe čl. 107. st. 3. ZR (o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika), kao i o onim kriterijima koji se odnose na osobine radnika koje su u svezi s poslom koji obavlja na temelju ugovora o radu, ali pritom poslodavac ima autonomno pravo odlučiti koju će važnost dati svakom pojedinom od svih tih kriterija, odnosno kojem će kriteriju dati prednost prilikom odlučivanja kojim će radnicima otkazati, a koje će u okolnostima konkretnog slučaja zadržati na radu. Pri tom je bitno također da je kriterije (zakonske i dodatne, tj. one koje je propisao sam poslodavac) tuženik stvarno uzeo u obzir, da ih je stvarno respektirao prilikom donošenja Programa zbrinjavanja viška radnika.

 

              Stoga polazeći od navedenih zakonskih odredbi, te imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja, da je poslodavac proveo savjetovanje s Radničkim vijećem i zatražio suglasnost prilikom izrade i donošenja Programa zbrinjavanja viška radnika, da je poslodavac dostavio Radničkom vijeću za svakog od radnika podatke o datumu rođenja, bračnom stanju, djeci, ukupnom stažu, stažu kod tuženika, socijalnom statusu, odnosu prema radu i radnom mjestu na kojem je radnik bio zaposlen i pripadnost HV, da je Radničko vijeće sve te podatke za svakog radnika analiziralo, da je tuženik na traženje Radničkog vijeća dostavio sve zatražene podatke, te da je Radničko vijeće zahtjev poslodavca u vezi s namjerom otkazivanja ugovora o radu radnicima navedenim u Programu zbrinjavanja viška radnika odnosno na sam Program zbrinjavanja viška radnika dalo suglasnost, to suprotno revizijskim navodima tužitelja, prema shvaćanju ovog suda nije postojala obveza poslodavca s Radničkim vijećem provesti još jedno savjetovanje i tražiti suglasnost o namjeri otkazivanja svakog pojedinačnog ugovora o radu radnika navedenih u Programu (tako i revizijski sud u odluci Revr-1105/16-2 od 12. rujna 2017.)

 

              Nadalje, neosnovano tužitelj navodi da tuženik nije vodio računa o primjeni socijalnih kriterijima iz odredbe čl. 107. st. 3. ZR prilikom odlučivanja kojem od radnika će dati poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je tuženik razmotrio i primijenio socijalne kriterije jer je isti prilikom odlučivanja kojem od radnika će dati poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu procjenjivao dob zaposlenika, bračno stanje, djecu, ukupan staž i staž kod tuženika, status rada, odnosno kvalitetu, odgovornost, točnost i urednost u radu.

 

              Pri tom valja reći da je pravilan zaključak sudova u postupku koji je prethodio reviziji da je glede primjene socijalnih kriterija pravo poslodavca da pored zakonskih kriterija uzme u obzir i dodatne kriterije u smislu odredbe čl. 107. st. 3. ZR, pri čemu su sudovi također pravilno zaključili kako smisao procjene socijalnih kriterija po kojima će poslodavac utvrditi višak radnika i kojim kriterijima će dati prednost nije u tome da ograniči slobodu odlučivanja poslodavca, tako da višak radnika mora utvrditi isključivo prema trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, već odluku može donijeti uzimajući u obzir i druge kriterije, kao što su kvaliteta, odgovornost, točnost i urednost u radu, a koje kriterije je tuženik primjenjivao u konkretnom slučaju prilikom otkazivanja ugovora o radu tužitelju.

 

              Nadalje, tužitelj u reviziji osporava i postupak ocjenjivanja radnika, odnosno kriterij radne ocjene za tužitelja. Prije svega treba reći da je postupak ocjenjivanja uvijek subjektivan i to od strane onoga koji vrši ocjenjivanje, pri čemu tuženik kao poslodavac ima ovlast procijeniti kvalitetu rada svojih radnika. Stoga, s obzirom da je tuženik kao poslodavac ocjenu o tome koje radnike zbog svoje učinkovitosti, kvalitete rada, odgovornosti, točnosti, urednosti u radu, korištenju i održavanju sredstava rada i disciplini rada želi zadržati na poslu, utemeljio na mišljenjima neposredno pretpostavljenih, a koji imaju saznanja o tome kakav je pojedini radnik i kakvu ocjenu zaslužuje, to neosnovano tužitelj osporava postupak ocjenjivanja radnika, odnosno kriterij radne ocjene.

 

              Osim toga neosnovani su navodi koje tužitelj opetovano ističe i u reviziji da je prilikom odlučivanja o višku radnika tuženik trebao zadržati na radu tužitelja, a ne radnika G. B. To stoga što iz utvrđenja sudova u postupku koji je prethodio reviziji proizlazi da tužitelj i G. B. nisu radili iste poslove, da njih dvojica nisu mogli zamjenjivati jedan druga na svojim poslovima, jer G. B. nije radio poslove strojara koje je radio tužitelj, već je isti radio kao strojar ali na drugoj grupi strojeva, tj. na asfaltnoj bazi.

 

              S obzirom da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tuženik postupak proveo u skladu s odredbom čl. 107., čl. 131. i čl. 149. ZR, nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Zbog svega navedenog, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 3. travnja 2019.