Broj: Revr 1662/2015-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. B. iz Z., OIB ..., koju zastupa punomoćnica M. G., odvjetnica u Odvjetničkom društvom G., G., P., S. i p. u Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Z., OIB ..., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1243/14-2 od 3. ožujka 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-47/12-24 od 9. svibnja 2014., u sjednici održanoj 3. travnja 2019.,

p r e s u d i o   j e

              Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja utvrđena je nedopuštenost odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme tužiteljici, naloženo je tuženiku vratiti tužiteljicu na rad na poslove utvrđene ugovorom odnosno na drugo radno mjesto adekvatno stručnoj spremi i radnom iskustvu tužiteljice (točka I/1. i I/2. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužiteljici razliku plaće u iznosima navedenim u izreci (točka I/3. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka (točka II/ izreke).

              Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice.

              Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku, s prijedlogom ovom sudu, prihvatiti reviziju, preinačiti pobijanu presudu na način kako to predlaže tužiteljica, odnosno potvrditi prvostupanjsku presudu ili. podredno, prihvatiti reviziju i ukinuti drugostupanjsku presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje.

              U svom odgovoru na reviziju tužiteljice tuženik predlaže odbiti reviziju tužiteljice.

              Revizija nije osnovana.

              Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 96/08 - odluka Ustavnog suda RH, 123/08-ispr., 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona ispituje revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenim odluka tuženika kojom joj je izvanredno otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme, zahtjev da je tuženik vrati na radno mjesto člana stručnog povjerenstva ili drugo radno mjesto adekvatno stručnoj spremi i radnom iskustvu tužiteljice, kao i zahtjev da joj tuženik isplati naknadu plaće.

              Suprotno navodima iz revizije presuda suda drugog stupnja može se ispitati te nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se pozva tužiteljica.

              Prvenstveno, o odlučnim činjenicama (kao radno mjesto tužiteljice izričito i jedino je ugovoreno radno mjesto na poziciji člana stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti, što proizlazi iz ugovora o radu i njegovih aneksa), ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava (aneksa ugovora) i samih tih isprava.

              Naime, utvrđenje da je tužiteljica ugovorila rad jedino na poslovima člana stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti, proizlazi iz čl. 1. i 2. Aneksa broj II. od 30. listopada 2009. (list 12 spisa).

              Također, za razliku od suda prvog stupnja, sud drugog stupnja pravilno je ocijenio isprave i utvrdio da su stranke sklapanjem Aneksa ugovora o radu od 30. listopada 2009. sporazumno izmijenile radno mjesto tužiteljice određeno Aneksom I. od 16. studenog 2007. te da je ugovoreno da će tužiteljica na temelju odluke Vlade Republike Hrvatske i u skladu s tom odlukom, obavljati poslove člana stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti (čl. 1. i 2. Aneksa II.). Time se sud drugog stupnja pravilno poslužio svojom ovlasti iz čl. 373. toč. 1. ZPP, jer je navedena činjenica utvrđena isključivo na tom dokazu.

              U svojoj reviziji, tužiteljica po prvi put iznosi činjenice da postoji opravdana sumnja da je izložena izravnoj diskriminaciji zbog činjenice što je pripadnica talijanske nacionalnosti o čemu uz reviziju prilaže i dostavlja „odgovarajuću dokumentaciju“.

              Na temelju odredbe iz čl. 387. ZPP stranke mogu u reviziji iz čl. 382. st. 1. Zakona iznijeti nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti. Iz tog razloga primjenom argumenta a contrario, navedene činjenice, koje se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava nisu uzete u obzir prilikom odluke o reviziji.

              Na temelju utvrđenja:

- da je tužiteljica rješenjem Vlade Republike Hrvatske Klasa: 080-02/09-01/262, Ur. broj: 50304/2-09-01 od 15. listopada 2009. imenovana članicom stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti, kao i da je rješenjem Vlade Republike Hrvatske Klasa: 080-02/11-02/147, Ur. broj: 50301115/1-11-01 od 20. listopada 2011. tužiteljica razriješena te dužnosti,

              - da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu donesena 15. studenog 2011. kojom je izvanredno otkazan ugovor o radu tužiteljici na neodređeno vrijeme Klasa: 140-13/01-22/5, Ur. broj: 341-99-02/3-01/3062 od 20. lipnja 2001. sklopljen 27. lipnja 2001. i Aneks tog ugovora o radu Klasa: 112-02/09-01/252 od 30. listopada 2009. koji je sklopljen 4. studenog 2009. (čl. 108. Zakona o radu - „Narodne novine“, broj 149/09 - dalje: ZR) kojim je određeno da tužiteljici radni odnos prestaje bez prava na otkazni rok, sud prvog stupnja zaključio je da tuženik nije dokazao da je tužiteljica imala jedinu obvezu iz radnog odnosa biti članicom stručnog povjerenstva niti da je tuženik dokazao da je prestala potreba za njenim radom, sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev.

              Nasuprot tome, kao što je već ranije navedeno, među strankama je sporazumno izmijenjen opis poslova za radno mjesto tužiteljice, na način da je za njeno radno mjesto izričito i jedino ugovoreno obavljanje poslova na poziciji člana stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti, te je sukladno tome, nakon donošenja rješenja Vlade Republike Hrvatske kojim je tužiteljica razriješena te dužnosti, prestala potreba za njenim radom. Dakle, nepravilno je tužiteljičino shvaćanje da tuženik nije dokazao da je tužiteljica imala jedinu obvezu iz radnog odnosa vezanu uz radno mjesto članice povjerenstva. Nasuprot tome, tužiteljica nije dokazala da ju je tuženik mogao rasporediti na neke druge poslove, primjerice poslove vještaka.

              Pritom, sud drugog stupnja poziva se na odredbu čl. 116. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10, 139/10, 61/11 i 114/11 - dalje: ZMO) i odredbu čl. 20. Uredbe o medicinskom vještačenju i mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 73/09 - dalje: Uredba) koja propisuje da donošenje rješenja o pravu osiguranika obavlja stručno povjerenstvo sastavljeno od istaknutih stručnjaka na području ocjene radne sposobnosti koje imenuje Vlada Republike Hrvatske. Nadalje, sud drugog stupnja zaključio je da je primjenom odredbe čl. 2. st. 3. ZR kojom je propisano da fizička osoba koja je u nekom svojstvu prema posebnom zakonu pojedinačno i samostalno ili zajedno i skupno, ovlaštena voditi poslove poslodavca, može kao radnik u radnom odnosu obavljati određene poslove poslodavca i na tu se osobu primjenjuje odredba tog zakona o prestanku ugovora o radu (čl. 2. st. 4. ZR), odnosno na tu se osobu ne primjenjuju odredbe tog zakona o prestanku ugovora o radu, već se primjenjuju opći propisi obveznog prava, a pozivom na odredbu čl. 6. st. 4. ZR, pravilno otkazan ugovor o radu. Zbog toga, prema shvaćanju suda drugog stupnja, u konkretnim okolnostima, činjenica da tuženik svoju odluku temelji na odredbi čl. 108. ZR-a, ne na općim odredbama obveznog prava ne utječe na zakonitost i dopuštenost te odluke.

              Znači, prema pravnom shvaćanju suda drugog stupnja pozivom na odredbu čl. 212. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 - dalje: ZOO) tužbeni zahtjev nije osnovan.

              U pravu je revident da je sud drugog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, ali ta pogrešna primjena nije dovela do nezakonite odluke. Tužiteljica, naime nije osoba na koju se odnosi odredba čl. 2. st. 3. ZR, već radnica iz čl. 2. st. 1. ZR.

              Ali, nesporno je da je svojom odlukom od 15. studenog 2011. (list 13 spisa) tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici, a u razlozima je navedeno da se tužiteljici otkazuje zbog postojanja osobito važne činjenice, a ta je razrješenje dužnosti člana stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja invalidnosti od strane Vlade Republike Hrvatske, zbog čega tužiteljica više ne može obavljati poslove za koje je sklopila ugovore o radu.

              Odredbom čl. 108. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog i ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastanak radnog odnosa nije moguć.

              Obzirom na činjenicu da sukladno odredbi čl. 116. st. 2. ZMO i odredbi čl. 20. st. 5. Uredbe, poslove za koje je tužiteljica sklopila ugovor o radu sa tuženikom, može obavljati samo osoba koja je rješenjem Vlade Republike Hrvatske imenovana članom stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti, razrješenjem tužiteljice s te dužnosti, tužiteljica više nije mogla obavljati poslove iz njenog ugovora o radu, a to po shvaćanju ovog suda predstavlja osobito važnu činjenicu koja uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa čini nemogućim.

              Slijedom navedenog protivno navodima iz revizije tuženik je imao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici.

              Slijedom navedenog valjalo je pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP presuditi kao u izreci.

Zagreb, 3. travnja 2019.