Pristupanje sadržaju
Broj: Revr 68/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika Hrvatska radiotelevizija, Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku N. S., odvjetniku u Z., radi nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-739/16-2 od 4. listopada 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8724/14-27 od 30. rujna 2016., u sjednici održanoj 9. travnja 2019.,
p r e s u d i o j e
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvoga stupnja u točki 1 izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da nije zakonita i dopuštena Odluka tuženika od 16. srpnja 2014. godine kojom je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu od 10. listopada 2003. godine i za vraćanje na poslove radnog mjesta voditelj pogona vozni park. Ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška. Točkom 2 izreke tužitelju je naloženo nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu u skladu s navodima revizije, podredno pobijanu odluku ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.
U odgovoru na reviziju tuženik je predložio reviziju odbiti kao neosnovanu.
Revizija tužitelja nije osnovana.
U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
U odnosu na istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u reviziji se samo iznosi zakonski opis bez navođenja konkretnog nedostatka pobijane presude zbog kojeg se ona ne bi mogla ispitati, pa je riječ o neobrazloženom revizijskom razlogu kojeg ovaj sud nije dužan, a niti ovlašten ispitivati, jer revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga koji su u reviziji određeno navedeni i obrazloženi (čl. 386. i 392.a. ZPP).
Suprotno tvrdnji tužitelja prvostupanjski sud je proveo postupak i ocijenio izvedene dokaze na kojima je utemeljio presudu u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a takvu ocjenu dokaza je prihvatio i drugostupanjski sud. Takva ocjena dokaza revizijom nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza.
Time je, dakle, drugostupanjski sud u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP i u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu, što revident neosnovano osporava revizijskim navodima.
Također, navodi revizije u kojima podnositelj revizije u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznosi činjenice, drugačije ocjenjuju provedene dokaze i daje drugačije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenog u obrazloženju te odluke, predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.
U revizijskom stupnju postupka je sporno je li Odluka od 16. srpnja 2014. o izvanrednom otkazu ugovora o radu donijeta u roku, s obzirom da tužitelj smatra da je rok za donošenje iste počeo teći danom podnošenja kaznene prijave protiv nepoznatog počinitelja PU Zagrebačkoj. Također je sporno predstavlja li u Odluci opisano postupanje tužitelja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koje opravdava donošenje odluke za izvanredni otkaz ugovora o radu.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na poslovima radnog mjesta voditelja pogona vozni park na temelju ugovora o radu od 10. listopada 2003. godine,
- da je odlukom od 16. srpnja 2014. godine tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa (čl. 108. st. 1. Zakona o radu „Narodne novine“ broj 149/09, 361/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR),
- da je istu odluku 16. srpnja 2014. godine donio ravnatelj tuženika, da se tužitelj tereti za počinjenje osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa propisane odredbama čl. 75. st. 1. al. 4. i 6. tuženikovog Pravilnika o radu jer da je iz službenih vozila tuženika reg. oznaka ZG ..., ZG ..., ZG ..., ZG ... otuđio rezervne automobilske gume i zamijenio svojima, već korištenim automobilskim gumama,
- da je tužitelj 4. srpnja 2014. godine L. M., rukovoditelju Odjela transport, priznao da je otuđio automobilske gume iz vozila tuženika,
- da je L. M. o navedenom priznanju tužitelja dopisom od 7. srpnja 2014. godine izvijestio ravnatelja PJ Poslovanje B. S. koji je potom dopisom od 11. srpnja 2014. godine o počinjenju predmetne povrede obveze iz radnog odnosa obavijestio glavnog ravnatelja tuženika,
- da je L. M. početkom lipnja 2014. godine podnio PU Zagrebačkoj kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja radi otuđenja osam guma.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi u postupku ocijenili su da je navedena odluka donesena u zakonskom roku te da je tuženik dokazao da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje mu je otkazan ugovor o radu, odnosno da je tuženik u konkretnom slučaju kao poslodavac dokazao da je imao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, sve u smislu odredbe čl. 108. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11 - dalje ZR) . Stoga su sudovi odbili tužbeni zahtjev.
Odredbom čl. 108. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć.
Prema st. 2. citirane zakonske odredbe ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.
Tužitelj u reviziji osporava da bi predmetna odluka o otkazu bila pravovremena jer smatra da je rok za donošenje iste počeo teći s danom podnošenja kaznene prijave protiv nepoznatog počinitelja.
U odnosu na te revizijske navode za ukazati je revidentu da rok od 15 dana u kojem se može izvanredno otkazati ugovor o radu počinje teći od saznanja odgovorne osobe poslodavca za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji, a sve u smislu odredbe čl. 108. st. 2. ZR.
Stoga, a kraj utvrđene činjenice da je tužitelj 4. srpnja 2014. godine L. M., rukovoditelju Odjela transport, priznao da je otuđio automobilske gume iz vozila tuženika te da je odluka o otkazu donesena 16. srpnja 2014., pravilan je zaključak sudova u postupku da je ista odluka donijeta u zakonskom roku.
Neosnovani su dakle navodi revizije da bi od dana podnošenja kaznene prijave protiv nepoznatog počinitelja počeo teći rok iz čl. 108. st. 2. ZR to stoga što odgovorna osoba poslodavca tada nije znala za konkretnog počinitelja.
Nadalje, pravilno su sudovi u postupku primijenili materijalno pravo kada su zaključili da sporno postupanje tužitelja predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa.
Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, postupanje tužitelja na način da je tužitelj stvari koje mu je poslodavac povjerio na čuvanje, kontrolu i nadzor uzeo i upotrijebio u svoju korist, i prema ocjeni ovog suda predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
Stoga odbijanjem tužbenog zahtjeva nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Na osnovu svega izloženog, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci ove presude.