Pristupanje sadržaju
Broj: Rev 1390/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. A. iz R., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u R., protiv tuženika P. k. d.o.o.o. Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva K., P., S., iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-547/2018-2 od 12. prosinca 2018., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj Pr-135/2015-38 od 23. listopada 2018., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2019.,
p r e s u d i o j e
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati bruto iznos od 236.723,70 kn, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude pa do isplate (toč. I.). Tuženik je isto tako obvezan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 105.812,50 kn, također sa zateznom kamatom tekućom od 23. listopada 2018. do isplate (toč. II.). S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova tužitelj je odbijen (toč. III.).
Presudom suda drugoga stupnja djelomično je odbijena žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. osim za isplatu zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto plaći, te toč. II. i III. Djelomično je prihvaćena žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. za isplatu zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, te je u tom dijelu zahtjev tužitelja odbijen. Ujedno su odbijeni zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.
Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je izjavio pravodobnu reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da se revizija prihvati, te da se pobijana presuda preinači u skladu s revizijskim razlozima, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija tuženika nije osnovana.
U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a st. 1. ZPP).
Ispitujući pobijanu presudu u smislu istaknutog revizijskog razloga počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ovaj se ne nalazi da bi sud drugoga stupnja počinio navedenu povredu.
Suprotno tvrdnji tuženika drugostupanjski sud nije počinio navedenu povredu, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između razloga navedenih u pobijanoj presudi i provedenih dokaza, odnosno sadržaja zapisnika.
Neosnovano se tuženika poziva na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st .1. ZPP u vezi čl. 259. ZPP i Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08, 112/12). Naime, tužitelju nije dosuđen iznos ovisno o spolu, već mu je dosuđena naknada plaće u visini koju je isti stvarno ostvarivao zadnja tri mjeseca prije nezakonito otkazanog ugovora o radu.
Kod toga treba posebno istaći da sud prvoga stupnja nije vezan pravnim shvaćanjem drugostupanjskog suda, pa niti glede pitanja koja bi plaća pripadala tužitelju, a obzirom na utvrđenu nedopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu. Naime, nakon ukidne odluke drugostupanjskog suda, u ponovljenom postupku prvostupanjski sud je dužan provesti sve dokaze na koje mu ukazuje drugostupanjski sud, odnosno utvrditi činjenice koje drugostupanjski sud smatra da su relevantne za donošenje meritorne odluke. To ne znači da nakon nove odluke prvostupanjskog suda drugostupanjski sud ne može promijeniti svoje pravno shvaćanje.
U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno da je revizijskoj odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1610/15-2 od 30. svibnja 2017. odbijena revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-5832/2011 od 25. veljače 2015. kojom je utvrđeno da je nedopušten otkaz ugovora o radu, određen je sudski raskid ugovora o radu s danom 19. travnja 2011., te je dosuđena naknada štete tužitelju zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu u visini od sedam prosječnih neto plaća tužitelja.
U nastavku postupka bilo je potrebno odlučiti o dijelu zahtjeva za isplatu plaće odnosno naknade plaće koja bi tužitelju pripadala od trenutka donošenja nedopuštenog otkaza ugovora o radu do sudskog raskida ugovora o radu.
Prvostupanjski sud visinu plaće je odredio u skladu s činjenicom da je utvrđena nedopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu. Naime, da tuženik nije donio nezakonitu odluku otkazu ugovora o radu, ne bi došlo do posljedica u radnom statusu tužitelja, pa niti glede plaće koju je isti ostvarivao, neovisno od činjenice da je tužitelj opozvan s radnog mjesta člana uprave – direktora, te što tužitelj odluku o opozivu nije osporavao.
Nižestupanjski sudovi smatraju da tužitelju pripada plaća odnosno naknada plaće u skladu s odredbom čl. 87. st. 3. i 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 – dalje: ZR) i to za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, time da prema st. 5. istog članka radnik u tom slučaju ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca.
S navedenim shvaćanjem u cijelosti je suglasan i revizijski sud. Naime, neovisno od činjenice da je tužitelj opozvan s mjesta člana uprave, tužitelj od strane tuženika nije bio raspoređen na drugo radno mjesto, već mu je tuženik dao otkaz ugovora o radu koji je utvrđen nedopušten. U takvoj konkretnoj situaciji da nije bilo nezakonitog otkaza ugovora o radu tužitelj bi glede iznosa plaće i nadalje primao plaću u iznosu koji mu je bio isplaćivao zadnja tri mjeseca prije nezakonitog otkaza. Pravilno prvostupanjski sud ističe da je tuženik propustio pravilno regulirati radnopravni status tužitelja i kad je isti prestao biti direktor, da tuženik tužitelju nije ponudio neko drugo radno mjesto ili aneks ugovora o radu, pa je time tuženik onemogućio obračun naknade plaće za neko drugo radno mjesto na koje bi tužitelj bio raspoređen. U tom smislu nižestupanjski sudovi su dali jasne i razumljive razloge, te isti ne predstavljaju odstupanje od sudske prakse, a kako to pogrešno smatra tuženik.
Stoga nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.