Broj: Revr 648/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća. Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz P., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika K. d. Č. d.o.o. iz P., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u R., radi utvrđenja nezakonitosti i nedopuštenosti prestanka ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1490/16-7 od 16. siječnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-156/15-6 od 9. svibnja 2016. ispravljena pravomoćnim rješenjem istog suda poslovni broj Pr-156/15-11 od 30. studenog 2016., u sjednici održanoj 10. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da je nezakonit i nedopušten prestanak Ugovora o radu tužitelja, da je nedopuštena odluka tuženika o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava od 11. lipnja 2015., te se traži vraćanje tužitelja na radno mjesto koje je obavljao prije nezakonitog prestanka ugovora o radu. Istom presudom naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv navedene drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se usvoji tužbeni zahtjev.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

              - da su stranke 1. travnja 2011. sklopile Ugovor o radu za obavljanje poslova Direktora na određeno vrijeme za razdoblje od četiri godine, tzv. menadžerski ugovor koji ima i sadržaj ugovora o radu u smislu čl. 10. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 – dalje: ZR),

- da su stranke 31. ožujka 2015. sklopile Dodatak Ugovora prema kojem će tužitelj obavljati poslove v.d. direktora sa svim pravima i obvezama određenih Ugovorom do izbora novog direktora jer je isteklo vrijeme za koje je tužitelj izabran na mjesto direktora,

- da je tuženik 11. svibnja 2015. donio Odluku o opozivu jedinog člana uprave, te odjavio tužitelja kao korisnika mirovinskog i zdravstvenog osiguranja,

- da je tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava protiv te odluke,

- da je tuženik svojom odlukom taj zahtjev odbio.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nižestupanjski sudovi su na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja ocijenili da je prestanak Ugovora o radu zakonit i dopušten. Ocijenili su da se radi o ugovoru koji ima značaj i ugovora o radu i značaj tzv. menadžerskog ugovora kojeg ima u vidu odredba čl. 247. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93 – dalje: ZTD). Zaključuju da, nakon što je protekom vremena ugovorenog Ugovorom i onog određenog Dodatkom, Skupština tuženika 11. svibnja 2015. donijela Odluku o opozivu jedinog člana uprave - direktora tuženika (tužitelja). S obzirom da ugovor nije predviđao da će stranke nakon isteka roka na koji je sklopljen sklopiti novi Ugovor, drugostupanjski sud zaključuje da se ne može otkazivati prema odredbama Zakona o radu.

 

              Dakle, ocijenjeno je da postoje opravdani razlozi za prestanak ugovora o radu sukladno Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO).

 

Tužitelj u reviziji neosnovano ističe da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da je odluka o otkazu dopuštena i zakonita navodeći da su se sudovi pri ocjeni tužbenog zahtjeva bazirali na pogrešnoj činjenici da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme sukladno odredbi čl. 10. st. 2. ZR. Ističe da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ugovor o radu tužitelja prestao istekom vremena na koje je sklopljen jer se smatra da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

 

              Treba primijetiti da tužbenim zahtjevom tužitelj traži da se utvrdi da je „nezakonit i nedopušten prestanak ugovora o radu tužitelja“, međutim, prestanak ugovora o radu ne može biti „nezakonit, a time i nedopušten“ već je prestanak ugovora o radu, odnosno radnog odnosa, pravni učinak dispozicije poslodavca (otkaz ugovora o radu, opoziv sa mjesta direktora), pa u ovakvim i sličnim slučajevima pravilno postavljenim tužbenim zahtjevom treba tražiti da se utvrdi da je nedopušten otkaz ugovora o radu, odnosno opoziv („razrješenje“).

 

              Prema tome, tužbeni zahtjev u navedenom dijelu nema sadržaj kakav treba imati u smislu odredaba ZR-a ( u onom dijelu u kojem navedeni ugovor ima sadržaj ugovora o radu prema odredbama ZR-a).

 

              Tužitelj prije svega tvrdi da iz odredbe čl. 10. st. 5. ZR proizlazi da se smatra da je ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme za mjesto direktora, pa tužbenim zahtjevom traži da ga se vrati „na radno mjesto koje je obavljao prije nezakonitog prestanka ugovora o radu“, dakle na radno mjesto direktora, a takav zahtjev se ne može prihvatiti jer za ugovor o radu za mjesto direktora nisu mjerodavne odredbe čl. 10. ZR, pa je istekom vremena za koje je tužitelj izabran za direktora prestalo i njegovo pravo na taj položaj.

 

              Što se tiče navoda tužitelja da je on na temelju čl. 10. st. 3. Ugovora o radu trebao biti raspoređen na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, treba reći da tužitelj tužbenim zahtjevom ne traži raspoređivanje na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, već kao što je obrazloženo, traži vraćanje na radno mjesto na kojem je bio „prije nezakonitog prestanka ugovora o radu“, dakle na radno mjesto direktora, pa ovi razlozi nisu od utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu.

 

              Osim toga, treba istaknuti da obveza tuženika da rasporedi tuženika na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu nastaje samo onda kada se direktora opoziva zbog povrede ugovora, a ne i onda kada dužnost direktora prestaje istekom vremena za koje je direktor izabran. To proizlazi iz odredaba čl. 10. st. 1. i 3. Ugovora o radu i u tom smislu, a zbog toga je tuženik pravilno odbio tužiteljev zahtjev za zaštitu prava.

 

              Prema tome, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP, potvrđena drugostupanjska presuda.

 

Zagreb, 10. travnja 2019.