Pristupanje sadržaju
Broj: Revr 86/2018-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. H. iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku G. A., diplomiranom pravniku iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Z., protiv tuženika H. d.o.o. iz K. S., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici N. S., odvjetnici iz J., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu, sudskog raskida ugovora te isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-2339/16-2 od 31. listopada 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Novom Zagrebu posl. br. Pr-55/15-31 od 30. rujna 2016., u sjednici održanoj 16. travnja 2019.,
p r e s u d i o j e
I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
II. Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni zahtjevi kako glase:
"1. Utvrđuje se nedopuštenim otkaz Ugovora o radu tužitelja od 20.07.2011. te se utvrđuje da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika sa danom 30.9.2011.
2. Raskida se Ugovor o radu između tužitelja i tuženika, te se dan 20.12.2013. određuje kao dan prestanka radnog odnosa tužitelja.
3. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade štete iznos od 62.750,00 kn sa kamatom od 1.10.2011. do isplate, po stopi iz čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.
4. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 326.300,00 kn na ime bruto plaća, sa kamatom po stopi iz čl. 29. ZOO na pojedine mjesečne iznose i dospjećem, kako slijedi:
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.11.2011.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.12.2011.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.01.2012.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.02.2012.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.03.2012.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.04.2012.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.05.2012.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.06.2012.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.07.2012.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.08.2012.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.09.2012.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.10.2012.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.11.2012.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.12.2012.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.01.2013.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.02.2013.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.03.2013.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.04.2013.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.05.2013.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.06.2013.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.07.2013.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.08.2013.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.09.2013.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.10.2013.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.11.2013.g. do isplate
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.12.2013.g. do isplate i
- na iznos 12.550,00 kn počevši od 21.01.2014.g.
sve u roku 8 dana, pod prijetnjom ovrhe",
dok je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 28.125,00 kn.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju "iz razloga predviđenih člankom 382. Zakona o parničnom postupku, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno članka 115. Zakona o radu o poslovno uvjetovanom otkazu". Predlaže da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjevi usvoje.
Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbije kao neosnovana.
Revizija nije osnovana.
Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno (i to samo uopćenim) tvrdnjama revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju revident samo opisno ukazuje.
Nije ostvaren niti jedini određeno u reviziji naveden revizijski razlog: pogrešne primjene materijalnog prava.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
Predmetom spora zahtjev je na utvrđenje nedopuštenim otkaza Ugovora o radu tužitelja od 20. srpnja 2011. te da radni odnos tužitelju "nije prestao kod tuženika sa danom 30.9.2011.", kumuliran sa zahtjevom da se raskine Ugovor o radu sklopljen između tužitelja i tuženika - s time da se "kao dan prestanka radnog odnosa tužitelja odredi 20. prosinca 2013.", te zahtjevom na obvezivanje tuženika naknaditi tužitelju štetu od 62.750,00 kn sa kamatom od 1. listopada 2011. do isplate - kao i isplatiti mu 326.300,00 kn na ime bruto plaća sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama "na pojedine mjesečne iznose".
U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):
- da je tužitelj "bio zaposlen kod tuženika na radnim zadacima programera",
- da je kod tuženika "došlo do reorganizacije poslovanja i preraspodjele određenih poslova": "započet je proces nabave visokotehnoloških strojeva za čiji rad je potreban kvalificirani radnik iz područja strojarstva i tehnologije a što tužitelj nije bio", "poslovi koje je tužitelj obavljao, a odnosili su se na posao programiranja strojeva, bili su u sve manjem i manjem obimu",
- da je zbog toga u tome procesu tuženik zaposlio novog radnika, i to kao tehnologa (T. M.) - a tužitelj je ovoga uvodio i u djelokrug svoga posla programera,
- da sa time u svezi u novim, po tuženiku donesenim Pravilnicima o radu iz 2010. i 2011., "uopće nije predviđeno mjesto koje bi zahtijevalo smjer elektrotehnike, a što je bilo obrazovanje tužitelja - već su kao stručna sprema navedeni uvijek strojarsko/tehnički smjer": "dok je radio, tužitelj je bio programer i programirao je strojeve od kojih je jedan bio za izradu pločica, a drugi za pripremu za proizvodnju pločica" (dužnost mu je bila "da programira te strojeve pa za ovaj prvi stroj za izradu pločica on nakon što bi isti programirao više ne bi radio već bi sam rad na stroju obavljali operateri, a na ovom drugom stroju je radio i kao programer i kao operater"), a T. M. "je obavljao poslove koji su bili različiti od tužiteljevih - on je strojar i bio je zadužen za kompliciranije poslove, pa je on radio i programiranje i tehnologiju strojeva za okrugle alate" ("poslove koje je obavljao M. ne bi mogao obavljati neki drugi radnik koji nije strojar i koji nije educiran za to": tužitelj je "bio ing. elektrotehnike, a T. M. ing. strojarstva"),
- da se kod tuženika "poklopila nekako i kriza u poslovanju pa su imali vrlo malo posla tako da nije falilo radne snage na mjestu tužitelja...a i M. je po potrebi mogao pokriti taj dio" ("svaki stroj na kojima je radio tužitelj mogao je primiti više programa i operater bi po potrebi mijenjao programe ovisno kakve je trebao izrađivati proizvode, dakle nakon što se neki stroj isprogramira više na njemu nema daljnjeg posla za programera"),
- da je tužitelju u tim uvjetima "Odlukom od 20.7.2011. otkazan ugovor o radu zbog gospodarskih i organizacijskih razloga sa pripadajućim otkaznim rokom od mjesec dana i dva tjedna",
- da je tu Odluku tuženik obrazložio činjeničnim tvrdnjama: "da je izvršio analizu poslovanja za razdoblje od 01.01. do 31.12.2010." i utvrdio da mu je obim poslovanja u padu, da su uvjeti poslovanja sve teži (da su naročito prisutni problemi u naplati potraživanja, pa je i dobit sve manja, a tendencija pada prometa je dalje prisutna), da se nužnim ukazuje "smanjiti i troškove poslovanja...i izvršiti reorganizaciju i racionalizaciju", da je u skladu sa time "i postavljena nova organizaciona šema, time da su poslovi pojedinih radnih mjesta spajani, za neka radna mjesta više poslodavac nema potrebe pa se pojavio višak radnika", da je "novom reorganizacijom ukinuto radno mjesto programera jer poslodavac nema potrebe za radom radnika tog obrazovnog profila i zanimanja" - i da je sve to (i kako "se situacija na tržištu neće u kratkom roku popraviti...i ne postoje niti prirodni niti tehnički niti bilo koji drugi uvjeti da se stanje u dogledno vrijeme poboljša") "rezultiralo prestankom potrebe rada" tužitelja na naprijed navedenom radnom mjestu,
- da "nakon odlaska tužitelja sve poslove programera preuzeo je M., a osim toga obavljao je i tehnologiju, a što se tiče poslova na strojevima na kojima je radio tužitelj oni su manje-više bili svi isprogramirani pa M. nije imao puno posla na njima već samo ponekad po potrebi": nije bilo potrebe "da u firmi budu 2 programera...M. je uspijevao sve obaviti...",
- da je tužitelj pravodobno podnio zahtjev za zaštitu prava protiv Odluke o otkazu, a nakon toga i tužbu u ovoj pravnoj stvari.
Sporno je (prema revizijskim razlozima, a kojima je revizijski sud vezan u odlučivanju: revizijski sud osporenu presudu može preispitivati samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji): je li tuženik zaista imao razloga otkazati ugovor o radu sklopljen s tužiteljem - a sve obzirom da i dalje obavlja poslove koje je ranije obavljao tužitelj.
Drugostupanjski sud je polazeći od čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR-a), i to:
- odredbe st. 1. podstavak 1., prema kojoj: "Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju: 1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz)",
- odredbe st. 2., prema kojoj: "Poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.",
- odredbe st. 3., prema kojoj: "Pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.",
tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopuštenim poslovno uvjetovanog otkaza s tužiteljem sklopljenog ugovora o radu ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio - i time je pravilno primijenio materijalno pravo.
U konkretnom slučaju teret dokazivanja da je prestala potreba za radom tužitelja (za obavljanjem njegovih poslova, onih koje je do otkazivanja ugovora o radu obavljao), ležao je (u smislu odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a) na tuženiku (poslodavcu) - a ovaj je to, prema navedenim činjeničnim utvrđenjima - koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), i dokazao.
Prema shvaćanju ovog suda, opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 107. st. 1. podstavak 1. ZR-a postoji i u slučaju kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede izvrši reorganizaciju rada tako da (kao u ovome slučaju) smanji broj radnika ili ukine određena radna mjesta - i da poslove tih (ukinutih) radnih mjesta objedini i njihovo obavljanje preuzme drugi već zaposleni radnik poslodavca, a sve budući da je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta, da organizira proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima.
U ovome predmetu, a polazeći od toga da dopuštenost otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, utvrđene okolnosti opravdavaju shvaćanje tuženika (na koje se pozvao i u osporenoj Odluci o otkazu, a ispravnost kojeg shvaćanja ničime određenim tužitelj nije doveo u sumnju) da je samo korištenjem navedenog autonomnog prava otkazao ugovor o radu sklopljen s tužiteljem - i to upravo u cilju ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede, te da je u smislu odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a dokazao da je u postojećim (pa i općepoznato) složenim uvjetima u gospodarstvu imao opravdani razlog za redoviti, poslovno uvjetovani otkaz, odnosno da otkaz ugovora o radu tužitelju nije dan suprotno odredbi čl. 107. st. 1. podstavak prvi ZR-a.
To što tuženik i dalje obavlja dio poslova koje je ranije obavljao tužitelj, programer - ali sada po tehnologu koji ujedno ima znanja i za programiranje, i to u opsegu i kvaliteti koja je tuženiku potrebna i svrhovita, sve u situaciji kada je poslove oba navedena radna mjesta (programera i tehnologa) preuzeo tehnolog (uz prihvaćeni zaključak da poslove tih radnih mjesta može obavljati i samo jedna osoba) - sve i da pritom za njihovo obavljanje nije zaposlen niti jedan "novi" radnik, ne dokazuje, kako revident u reviziji sugerira prihvatiti, da nije prestala potreba za radnim mjestom na kojemu je prije otkazivanja ugovora radio - i da ukidanje radnog mjesta tužitelja uz prijeporno objedinjavanje poslova dva radna mjesta nije poduzeto samo u cilju racionalizacije poslovanja i planirane uštede te postizanja boljih poslovnih rezultata tuženika: dakle razloga koji opravdavaju prijeporni otkaz.
U takvim je prilikama (kada je ukinuto jedino radno mjesto programera i sa ovime nije bilo usporednih radnika) pravilno prihvatiti da tuženik nije imao mogućnosti i razloga tužitelju ponuditi rad na nekom drugom radnom mjestu.
Stoga, a budući da su nižestupanjske presude donesene u skladu s takvim pravnim shvaćanjem i (time) uz pravilnu primjenu materijalnog prava - pa nije utvrđena osnovanost revizijskih razloga, o reviziji tužitelja valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude (prema odredbi čl. 393. ZPP-a).
Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).