Broj: Rev 687/2019-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. G. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. F., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. M. i I. F., Z., protiv tuženika V. I. d.o.o. iz Z., OIB: …, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, sudskog raskida ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1866/15-2 od 19. siječnja 2016., ispravljene rješenjem tog suda broj Gž R-1866/15-3 od 10. lipnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2800/14 od 18. lipnja 2015., u sjednici održanoj 16. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1866/15-2 od 19. siječnja 2016. se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2800/14 od 18. lipnja 2015. utvrđeno je da je nedopuštena i nezakonita Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, koji su tužitelj i tuženik sklopili dana 1. srpnja 2013. godine a koja je donesena 19. ožujka 2014. godine. te Odluka tuženika od 10. travnja 2014. godine kojom je odbijen zahtjev tužitelja na zaštitu prava od 31. ožujka 2014. (stavak 1. izreke). Odlučeno je da se sudski raskida Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. srpnja 2013. godine sklopljen između tužitelja i tuženika s danom 9. rujna 2014. godine (stavak 2. izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade plaće koju bi tužitelj ostvario da nije došlo do nezakonitog otkaza Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. srpnja 2013. godine isplati iznos od 49.869,92 kn uvećan za zakonske zatezne kamate (stavak 3. izreke).

 

Nadalje, naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati tri prosječne plaće u ukupnom iznosu od kn 22.500,00 kn. uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od 8. lipnja 2015. godine do isplate (stavak 4. izreke). Nalaženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 15.192,50 kn (stavak 5. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 7.500,00 kn (stavak 6. izreke).

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž R-1866/15-2 od 19. siječnja 2016. sudio je:

 

„Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2800/14 0d 18.lipnja 2015. godine, u pobijanom dijelu, u stavku I, II, III, IV i V. izreke kao i u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka i sudi:

 

Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

 

I. "1. Utvrđuje se da Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, koji su tužitelj i tuženik sklopili dana 1. srpnja 2013. godine a koja je donesena 19. ožujka 2014. godine., te Odluka tuženika od 10. travnja 2014. godine kojom je odbijen zahtjev tužitelja na zaštitu prava od 31. ožujka 2014., nedopuštene i nezakonite.

 

2. Sudski se raskida Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. srpnja 2013. godine sklopljen između tužitelja i tuženika s danom 9. rujna 2014. godine.

 

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade plaće koju bi tužitelj ostvario da nije došlo do nezakonitog otkaza Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. srpnja 2013. godine isplati iznos od 49.869,92 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od:

 

- kn 11.548,80 od 11. lipnja 2014. do isplate.,

- kn 11.548,80 od 11. srpnja 2014. do isplate.,

- kn 11.548,80 od 11. kolovoza 2014. do isplate.,

- kn 11.548,80 od 11. rujna 2014. do isplate.,

- kn 3.674,72 od 11. listopada 2014. do isplate

 

po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena.

 

4. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati tri prosječne plaće u ukupnom iznosu od kn 22.500,00 uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na isti iznos po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 8. lipnja 2015. godine do isplate.

 

5. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka 15.192,50 kn sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 7.187,50 kn u roku 8 dana.

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka povodom pravnog lijeka u iznosu od 1.562,50 kn u roku 8 dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP te čl. 354. st. 1. ZPP učinjene pred drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. ZPP u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj je u reviziji naveo da pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP te čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i 220. ZPP učinjene pred drugostupanjskim sudom.

 

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koja prema toj odredbi postoji kad presuda ima nedostataka zbog kojih je nije moguće ispitati.

 

Tužitelj je u reviziji naveo da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a oni razlozi koji su izneseni da su proturječni. U obrazloženju tih navoda je sadržajno doveo u pitanje pravilnu ocjenu izvedenih dokaza i činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na postojanje opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz. S tim u vezi je sam tužitelj analizirao pojedine dokaze glede obima poslovanja kod tuženika, neto dobiti tuženika u vrijeme donošenja odluke o otkazu te općepoznate okolnosti stalnog nedostatka informatičara na tržištu rada, uz konačni zaključak da nije bilo razloga za poslovno uvjetovani otkaz.

 

Valja naglasiti da je sudu pridržano pravo odluke o tome koje će dokaze izvesti. O tome koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP).

 

Drugostupanjski sud je postupio po ovlasti iz čl. 373.a. st. 1. toč. 2. ZPP, jer je ocijenio da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio odlučne činjenice, a da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze. Sud je utvrdio koje su činjenice odlučne za rješenje spora, o spornim činjenicama je izveo potrebne dokaze, a presuda je obrazložena kako glede činjeničnog stanja tako i u odnosu na primijenjeno materijalno pravo. Suprotno tvrdnji tužitelja pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a).

 

Nadalje, tuženik je u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude u odnosu na teret dokaza o postojanju opravdanog razloga za otkaz. Međutim eventualni pogrešan pravni pristup u rješenju spora sam po sebi, sve i kada postoji, ne znači postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je presudu moguće ispitati.

 

Drugostupanjski sud je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan provedeni dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, na koju se ukazuje revizijom.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora je utvrđenje nedopuštenim poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu, sudskog raskida ugovora o radu i isplate.

 

Sporna je u revizijskom stupnju postupka pravilna primjena odredaba Zakona o radu (Narodne novine broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, dalje u tekstu: ZR), i to:

 

- čl. 107. st. 1. ZR u odnosu na (ne)postojanje opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu,

 

- čl. 112. st. 1. ZR u odnosu na sadržaj obrazloženja odluke o otkazu,

 

- čl. 115. ZR u odnosu na obvezu poslodavca, kod premještaja radnika na drugo radno mjesto, otkazati postojeći ugovor o radu te ponuditi radniku novo radno mjesto.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

- da je tužitelj radio kod tuženika na poslovima razvoja i održavanja programske podrške na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog s tuženikom dana 1. srpnja 2013.,

 

- da je tuženik Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu od 19. ožujka 2014. godine tužitelju dao poslovno uvjetovani otkaz uz obrazloženje da je prestala potreba tužitelja za radom na poslovima razvoja i održavanja programske podrške zbog smanjenja obima posla,

 

- da je tužitelju ponuđen Ugovor o radu od 14. ožujka 2014. godine kojim je u odnosu na Ugovor o radu od 1. srpnja 2013. godine izmijenjena visina mjesečne plaće, koji je tužitelj odbio,

 

- da tuženik nije dokazao da je smanjen obujam poslova iz razloga što je prije otkazivanja Ugovora o radu zaposlen novi radnik koji obavlja poslove koje je obavljao i tužitelj,

 

- da je natječaj za programera objavljen radi projekta Ministarstva … a koji u konačnici nije realiziran.

 

Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da tuženik nije dokazao prestanak potrebe za radom tužitelja i da je Odluka o prestanku radnog odnosa kao i Odluka tuženika od 10. travnja 2014. nezakonita i nedopuštena u smislu čl. 107 Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR), te je odredio sudski raskid Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. srpnja 2013. godine sa danom 9. rujna 2014. i naložio tuženiku isplatu neisplaćene neto plaće u iznosu od 49.869,92 kn sa zateznim kamatama i naknadu štete u iznosu od 22.500,00 sa zateznim kamatama od 18. lipnja 2015. godine.

 

Drugostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 373.a. ZPP utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

 

- da iz iskaza direktora tuženika I. Ž. ( list 132) proizlazi da nije samo tužitelj radio na projektima V. i V., već je uz tužitelja na projektu V. radio H. B. dok je na projektu V. radio V. K. te da je tužitelju ponuđen Aneks ugovora sa smanjenom plaćom iz razloga smanjena obima posla i da je trebao obavljati jednostavnije poslove,

 

- da tuženik u svom poslovanju ima stalne i povremene ugovore te da je projekt sa V. povremeni ugovor kao i da se tuženik prijavio na projekt Ministarstva … iz kojih razloga je i raspisan bio natječaj za programera te da navedeni projekt nije realiziran,

 

- da je kod tuženika prije otkazivanja predmetnog Ugovora kao i sada zaposleno 5 radnika i da je radnik B. B. koji se javio na nerealizirani projekt zaposlen nakon što tužitelj nije prihvatio navedeni Aneks Ugovora sa smanjenjem plaće te da razlozi otkaza financijske prirode i smanjenja obima posla,

 

- da je tijekom 2013. i 2014. godine došlo do smanjenja obima posla i da je prije otkaza Ugovora o radu tužitelju bilo promjena u poslovanju jer su otkazana 4 Ugovora sa knjižnicom te da je prije zasnivanja radnog odnosa tužitelja priljev i odljev poslova bio izjednačen, dok je za vrijeme trajanja radnog odnosa bio veći odljev neko priljev ugovora i da je tužitelj prema ponuđenom Ugovoru obzirom na smanjenu plaću trebao obavljati lakše poslove,

 

- da drugi programer H. B. radi kod tuženika na poslovima programera u knjižnicama i da je tužitelj radio na poslovima CMR-a koji je napravljen pod programom V. kao i da su neki ugovori propali te da su smanjeni pozivi korisnika radi podrške i da novi radnik B. B. obavlja pored poslova na V. i poslove koje je obavljao tužitelj time da je prije otkaza tužitelju dio poslova koje je radio tužitelj radio zajedno s njim djelomično , a nakon njegovog odlaska je sam obavljao poslove tužitelja 2-3 mjeseca a nakon toga ih je obavljao B. B.,

 

- da B. B. uz druge poslove obavlja i poslove koje je ranije obavljao tužitelj,

 

- da je tužitelj radio kao programer na aplikacijama V., za Ministarstvo …, Vodovod i interni CRM i da je navedene poslove sam obavljao.

 

- da prema Bilanci stanja na dan 31. prosinca 2013. godine (list 23 spisa) pasiva u prethodnoj godini je iznosila 854.904 a u tekućoj godini 1.358.470,00 neto,

 

- da je dobit tužitelja u 2011. godini iznosila 133.992,00 kn te u 2012. godini 372.473, 00 kn a u 2013. godini 290.351,00 kn ( lis 23 i 34 spisa).

 

Slijedom navedenog, ocijenivši da su iskazi svjedoka I. H. te H. B. kao i tuženika suglasni te objektivni, drugostupanjski sud je utvrdio da je kod tuženika došlo do smanjenja obima posla, kao što je i navedeno u Odluci o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu ( lis 12 spisa), da je poslove tužitelja nakon otkaza Ugovora o radu jedno vrijeme obavljao radnik H. B., a nakon toga ih je obavljao B. B. koji obavlja i druge poslove, a ne samo one koje je obavljao tužitelj.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja drugostupanjski sud je našao da je tuženik dokazao postojanje opravdanih razloga za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu po čl. 107. st. 1. ZR, pri čemu je sud napomenuo da je tuženik tvrtka sa 5 zaposlenih radnika, pa se ne primjenjuju odredbe st. 2-4. navedenog članka.

 

Tužitelj je revizijom osporio pravilnu primjenu odredaba ZR i to:

 

- čl. 107. st. 1. ZR u odnosu na (ne)postojanje opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, jer drži da je tuženik poslovao uspješno, nije bilo potrebe za ukidanjem radnog mjesta, odnosno nije bilo smanjenja obima posla, a u vrijeme otkazivanja ugovora tuženik je oglašavao potrebu za novim informatičarem,

 

- čl. 112. st. 1. ZR u odnosu na sadržaj obrazloženja odluke o otkazu, jer drži da u obrazloženju nisu navedene konkretne činjenice koje bi opravdavale otkaz,

 

- čl. 115. ZR u odnosu na obvezu poslodavca, kod premještaja radnika na drugo radno mjesto, otkazati postojeći ugovor o radu te ponuditi radniku drugo odgovarajuće radno mjesto, što u ovom slučaju nije učinjeno jer je tužitelju ponuđeno isto radno mjesto, s istim poslovima, ali uz manju plaću.

 

Prije ostalog valja napomenuti da je ovaj sud ispitao osnovanost revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava imajući na umu činjenična utvrđenja na kojima se temelji obrazloženje pobijane drugostupanjske presude, te da drugostupanjsku presudu nije dopušteno pobijati revizijom zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava.

 

Odredbom čl. 107 stavak 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ( redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog i to u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga ( poslovno uvjetovani otkaz). Pri tome treba poći od toga da je autonomno pravo poslodavca organizirati proces rada ili organizaciju svog poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima te odlučiti ima li potrebe za obavljanjem određenog posla.

 

U okolnostima konkretnog slučaja dopuštenost otkaza valja cijeniti polazeći od podatka da je tuženik trgovačko društvo sa 5 zaposlenih radnika, pa se kod otkaza ne primjenjuju odredbe čl. 107. st. 2. i 3. ZR prema kojima:

 

(2) Poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.

 

(4) Poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.

 

Dovoljno je da poslodavac dokaže da je prestala potreba za obavljanjem posla određenog radnog mjesta zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga.

 

Iz obrazloženja predmetne Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu proizlazi da je prestala potreba za radom tužitelja na poslovima razvoja i održavanja programske podrške zbog smanjenja posla kao i da nije postojala mogućnost njegova obrazovanja ili osposobljavanja za rad na drugim poslovima zbog uske specijalizacije područja djelovanja tvrtke koje je umanjeno smanjenjem obima posla, pri čemu je prilikom davanja otkaza uzeta u obzir činjenica da je tužitelj radio kod tuženika 7 mjeseci i 18 dana te da ima 33 godine i nema zakonsku obvezu uzdržavanja.

 

Takvo obrazloženje sadrži dostatne temeljne informacije o razlozima otkaza, a u ovoj parnici tuženik je navode iz obrazloženja odluke o otkazu precizno dokumentirao, pa je pravilno shvaćanje drugostupanjskog suda prema kojemu je odluka o otkazu i njezino obrazloženje sačinjena u skladu s odredbom čl. 112. st. 1. ZR.

 

Tuženik je dokazao navode iz obrazloženja Odluke o otkazu u ovom parničnom postupku, jer je utvrđeno da je prema tuženikovoj Bilanci stanja na dan 31.prosinca 2013. godine (list 23 spisa) pasiva u prethodnoj godini je iznosila 854.904 a u tekućoj godini 1.358.470,00 neto., te da je dobit tuženika u 2011. godini iznosila 133.992,00 kn, u 2012. godini 372.473, 00 kn, a u 2013. godini 290.351,00 kn ( lis 23 i 34 spisa), a društvo nije uspjelo dobiti posao na projektu Ministarstva …, što je bio razlog zbog kojega je tuženik raspisao natječaj za programera.

 

Pravilna je i ocjena drugostupanjskog suda da je tuženik otkazao tužitelju ugovor radi smanjenja obima posla, a ne zbog toga da bi na njegovo mjesto zaposlio drugog radnika, jer je novi radnik B. B. prema navedenom Ugovoru zasnovao radni odnos za obavljanje drugih poslova mlađeg programera IT aplikacija uz plaću od 3.914,96 kn bruto, dakle radi se o drugom sadržaju posla uz plaću znatno manju od tužiteljeve plaće koju je ostvarivao kao i manju od plaće koja mu je bila i ponuđena prije otkaza Ugovora o radu.

 

Prestanak potrebe za radom tužitelja radi smanjena obima posla predstavlja valjanu pravnu osnovu po kojoj je tuženik mogao otkazati Ugovor o radu tužitelju sukladno čl. 107 ZR-a.

 

Prema utvrđenju drugostupanjskog suda tuženik je ponudio tužitelju Ugovor o radu od 14. ožujka 2014. godine kojim je u odnosu na Ugovor o radu od 1. srpnja 2013. godine izmijenjena složenost i obim poslova te visina mjesečne plaće, dakle sasvim novi ugovor koji tužitelj nije prihvatio. Stoga ne stoji tvrdnja tužitelja da poslodavca nije postupio po čl. 115. ZR, te da u novonastaloj situaciji smanjenja obima poslova nije pokušao kompromisom, sa što manje posljedica za obje ugovorne strane, zadržati tužitelja na radu.

 

Stoga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Zbog navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 16. travnja 2019.