1          Poslovni broj: 3 Us I-510/2021-10

   REPUBLIKA HRVATSKA

  UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: 3 Us I-510/2021-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja L. K. iz D., V. Š. 121, OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik K. G., odvjetnik u Ž., V. k. 50, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik D. Š., službena osoba, radi invalidske mirovine, 23. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

              I              Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-03/20-01/03364889528, URBROJ: 341-99-05/3-20-5062 od 16. veljače 2021.

II              Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Vukovaru, KLASA: UP/I 140-03/20-01/03364889528, URBROJ: 341-22-05/3-20-10894 od 1. srpnja 2020. te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

III              Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju L. K. iz D., V. Š. 121 trošak upravnog spora u iznosu od 3.125,00 kn (tri tisuće sto dvadeset i pet kuna) u roku od 60 dana.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 140-03/20-01/03364889528, URBROJ: 341-99-05/3-20-5062 od 16. veljače 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Vukovaru, KLASA: UP/I 140-03/20-01/03364889528, URBROJ: 341-22-05/3-20-10894 od 1. srpnja 2020. kojim je odbijen zahtjev L. K., ovdje tužitelja i V. K. za priznanje prava na obiteljsku mirovinu.
2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja navodeći da je riječ o postupku, odnosno zahtjevu za priznanjem prava na obiteljsku mirovinu kojeg je podnio zajedno sa sada već pokojnom suprugom 27. kolovoza 1988. Poziva se na sadržaj presuda Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Us-3080/1999-4 od 31. siječnja 2002., Us-11631/2001 od 9. svibnja 2002., Us-4999/2004 od 6. prosinca 2007., presude Upravnog suda u Osijeku poslovni broj: UsI-792/17-9 od 14. veljače 2018. i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4339/2011 od 30. listopada 2014. te smatra da je tuženik postupio suprotno uputama iz navedenih odluka. Stajališta je da nedostatak osnovice za izračun mirovine ne može biti formalni, dostatni i relevantni razlog ili osnova da tužitelj ostane bez prava koja se priznaju poginulim hrvatskim braniteljima, koje pravo neprijeporno pripada njegovoj kćerki i pravnoj prednici, pa se određivanje osnovice za izračun mirovine mora odrediti analogijom i drugim komparativnim podacima, i to usporedbom osnovica plaća pripadnika gardijskih postrojbi i pripadnika civilne zaštite, a po činu i ustrojbenim mjestima koji su ostvarivani i odgovarajući u vrijeme njihove pogibelji. Naime, Sud o zahtjevu koji je podnesen 27. kolovoza 1998. mora odlučivati u skladu s člankom 90. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske, i to prema odredbama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihove obitelji, kao i svih drugih zakona i propisa koji su važili na dan podnošenja zahtjeva. S obzirom da je pokojna N. K. stekla status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao poginuli branitelj, o zahtjevu se ima odlučiti prema zakonima i propisima koji su važili na dan 27. kolovoza 1998. Predlaže Sudu provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje te izvršiti uvid u naprijed navedene predmete Upravnog suda u Osijeku i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (tadašnjeg Upravnog suda Republike Hrvatske), a nakon provedenih dokaznih prijedloga, poništiti osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, naložiti tuženiku da tužitelju isplati od dana podnošenja zahtjeva 27. kolovoza 1998. pa sve do dana donošenja rješenja kojim će se tužitelju priznati pravo na obiteljsku mirovinu, sve neisplaćene iznose obiteljske mirovine, a koji tužitelju pripadaju kao pravnom slijedniku pokojne kćerke N. K., uz naknadu troška upravnog spora na ime sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 625,00 kn, dakle sveukupno 3.125,00 kn.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je osporavano rješenje doneseno u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa svim važećim zakonskim propisima, a što je u skladu s odredbama članka 5. i 8. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09., 110/21. – dalje: ZUP). Ističe da je osporavano rješenje obrazloženo i sadrži sve obvezne sastavne dijelove rješenja propisane člankom  98. ZUP-a, a pritom pridržavajući se pravnog shvaćanja Upravnog suda u Osijeku iznesenog u presudi poslovni broj: UsI-792/17-9 od 14. veljače 2018. te stajalištima iznesenim u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4339/2011 od 30. listopada 2014. Slijedom navedenog, predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
4. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka Ustavnog suda RH, 29/17. i 110/21., nastavno: ZUS) Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.
5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, Sud je izvršio uvid u sudski spis te spis tuženika dostavljenog u odgovoru na tužbu. Dana 16. ožujka 2022. održana je rasprava na koju je pristupila službena osoba tuženika koja je cijelosti ostala kod navoda iz odgovora na tužbu te obrazloženja osporavanog rješenja, dok se protivila izvođenju predloženih dokaznih prijedloga. Na raspravu nije pristupio uredno pozvani opunomoćenik tužitelja te je ista održana u njegovoj odsutnosti sukladno odredbi članka 39. stavka 2. ZUS-a.
6. Iz podataka spisa proizlazi da su osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela donesena u izvršenju presude ovoga Suda poslovni broj: 1 UsI-792/17-9 od 14. veljače 2018. kojom su poništena (ranija) rješenja tuženika, KLASA: 140-03/16-02/OB, URBROJ: 341-99-05/3-16/2276 od 7. ožujka 2017.  i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Vukovaru, KLASA: 140-03/15-01, URBROJ: 341-22-05/3-15-032708 od 5. veljače 2016. te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
7. Naime, Sud je ocijenio da je tuženik odbio žalbu, uz obrazloženje da pokojna N. K. nije imala status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata ili dragovoljca sukladno odredbama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihove obitelji (''Narodne novine'', broj: 74/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10., 55/11., 140/12., 33/13., 148/13. i 92/14. – dalje: ZOPHBDR/04). Pri tome tuženik, iako ih citira, ne cijeni potvrde iz kojih proizlazi da je pokojna N. K., kao mobilizirana pripadnica Civilne zaštite Vukovar, stradala 13. rujna 1991. prilikom zbrinjavanja i spašavanja na području Grada Vukovara, pri čemu je zadobila smrtonosne ozljede od direktnog udara granate. Stoga proizlazi da tuženik nije postupio u skladu sa obvezatnim uputama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iz presuda poslovni broj: Uss-117/14-8 od 15. siječnja 2015. i Us-3080/1999-4 od 31. siječnja 2002. te odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4339/2011 od 30. listopada 2014.
8. Pri tome je ovaj Sud u navedenoj presudi od 14. veljače 2018. detaljno opisao tijek upravnih postupaka od dana podnošenja zahtjeva tužitelja i njegove pokojne supruge V. K. 28. srpnja 1998. za priznanje prava na obiteljsku mirovinu nakon smrti pokojne kćerke N. K., odluke upravnih tijela, kao i presude (tadašnjeg) Upravnog suda Republike Hrvatske te Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, na koje se poziva tužitelj u tužbi.
9. Bitno je za naglasiti da je zahtjevu priložena preslika potvrde o stradavanju Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave vukovarsko-srijemske, Odjela zaštite od požara i civilne zaštite broj: 511-15-09/824/98 od 11. lipnja 1998. iz koje proizlazi da je N. K. (mobilizirana pripadnica Civilne zaštite Vukovar), prilikom obavljanja službenog zadatka zbrinjavanja i spašavanja 21. rujna 1991. u Vukovaru smrtno stradala od direktnog udara granate u sklonište.
10. Nadalje, tužitelju i sada pokojnoj V. K., rješenjem Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Županije vukovarsko-srijemske, Područne jedinice Županja, KLASA: UP-I-562-02/93-01/207, URBROJ: 519-100-98-1 od 26. lipnja 1998. priznato je, počevši od 1. listopada 1991., pravo na obiteljsku invalidninu kao roditeljima pokojne N. K., poginulog pripadnika civilne zaštite Vukovar temeljem odredbe članka 26. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata („Narodne novine“, broj: 86/92., 2/94., 79/94.) i članka 52. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata u članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj: 108/96., u daljnjem tekstu: ZOPHBR/96).
11. Prvostupanjsko tijelo tijekom upravnog postupka zatražilo je od nadležnih tijela dostavu podataka o činu, odnosno ustrojbenom mjestu pokojne N. K. u kojima su ih nadležna tijela obavijestila ili da se pripadnicima civilne zaštite ne priznaje status hrvatskog branitelja ili da ne raspolažu traženim podacima (obavijest Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave vukovarsko-srijemske, broj: 511-15-09-1607/98 od 2. prosinca 1998.; Ministarstva obrane, Uprave za obranu Vukovar, KLASA: 140-01/02-02/38, URBROJ: 512M2-15203-02-02 od 5. prosinca 2002.; Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave vukovarsko-srijemske, Odjela upravnih, inspekcijskih i poslova zaštite i spašavanja, broj: 511-15-06/4-54/1-03 od 8. rujna 2003.; Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave vukovarsko-srijemske, odjela pravnih, financijskih i tehničkih poslova, broj: 511-15-05/3-2138/2009 od 7. travnja 2009. i Državne uprave za zaštitu i spašavanje, Područnog ureda za zaštitu i spašavanje Vukovar, KLASA: 034-04/09-01/49, URBROJ: 543-19-01-09-2 od 17. kolovoza 2009.).
12. Stoga je prvostupanjsko tijelo rješenjem od 1. srpnja 2020. odbilo zahtjev tužitelja i V. K. za priznanje prava na obiteljsku mirovinu, dok je tuženik osporavanim rješenjem odbio žalbu tužitelja, pozivajući se na odredbe članka 2. i članka 16. ZOPHBDR/96 te članka 3. stavka 2. i članka 16. ZOPHBDR/04 te zaključujući da prilikom određivanja pripadajuće svote mirovine, prvostupanjsko tijelo ne može samovoljno određivati podatke o osnovici niti je moguće istu utvrditi analogijom ili komparativnim podacima te budući da od nadležnih tijela nisu dostavljeni potvrda o činu i ustrojbenom mjestu pokojne N. K., nije moglo utvrditi osnovni podatak za određivanje mirovine.
13. Sud smatra da u ponovljenom upravnom postupku (ponovno) nije postupljeno po pravnom shvaćanju Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, ovoga Suda i Ustavnog suda Republike Hrvatske.
14. Naime, intencija svih dosada donesenih odluka tijekom upravnog spora, kao i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske jest da nije odlučno da se radi o osobi koja je poginula kao pripadnik Civilne zaštite, već da je potrebno ocijeniti okolnosti pod kojima je došlo do stradavanja i značenje obavljanja zadatka te je li postojao nalog nadležnog državnog tijela budući da iz podataka spisa proizlazi da je pokojna N. K. bila mobilizirana, da je poginula prilikom zbrinjavanja i spašavanja od udara granate u sklonište te stoga u konkretnom slučaju nije isključeno pravo sudionika Civilne zaštite koji je stradao pod okolnostima iz članka 2. stavka 5. ZOPHBDR/96, odnosno članova obitelji sudionika Civilne zaštite stradalog u tim okolnostima da ostvare pripadajuća im prava, tim više jer je tijekom upravnog postupka dostavljena citirana potvrda od 11. lipnja 1998. iz koje proizlazi da je N. K. (mobilizirana pripadnica Civilne zaštite Vukovar), prilikom obavljanja službenog zadatka zbrinjavanja i spašavanja 21. rujna 1991. u Vukovaru smrtno stradala od direktnog udara granate u sklonište, kao i rješenje od 26. lipnja 1998. kojim je tužitelju i njegovoj pokojnoj supruzi priznato pravo na obiteljsku invalidninu kao roditeljima poginulog pripadnika Civilne zaštite.
15. Obzirom na iznesena pravna stajališta iz ranijih odluka Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, Sud smatra da je tijekom upravnog postupka dokazano da je pokojna N. K. smrtno stradala po nalogu nadležnih tijela državnih vlasti Republike Hrvatske u obavljanju drugih dužnosti u obrani suvereniteta Republike Hrvatske (članak 3. stavak 2. ZOPHBDR/04) sukladno dostavljenim dokazima tijekom upravnog postupka, kao i da se tužitelj i njegova pokojna supruga V. K. (roditelji poginule N. K.) smatraju članovima obitelji smrtno stradale N. K..
16. Što se tiče određivanja mirovine, člankom 16. stavkom 1. ZOPHBR/96 propisano je da članovi obitelji poginuloga hrvatskog branitelja ili hrvatskoga branitelja čija je smrt prouzročena ranjavanjem, ozljedom ili bolešću zadobivenom u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, imaju pravo na obiteljsku mirovinu prema propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika (stavak 1.). Ukoliko je hrvatski branitelj poginuo u obrani suvereniteta Republike Hrvatske ili umro od posljedica rane, odnosno ozljede zadobivene u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, osnovicu za mirovinu iz stavka 1. ovoga članka čini plaća pripadnika gardijske postrojbe istog čina i ustrojbenog mjesta (stavak 2.).
17. Nadalje, sukladno odredbi članka 16. ZOPHBDR/04, vrijednosni bod radi određivanja invalidske mirovine hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata za invalidnost (opća ili profesionalna nesposobnost za rad) koja je u cijelosti ili u dijelu nastala kao posljedica ranjavanja, ozljede, zatočeništva u logoru, bolesti, pogoršanja bolesti, odnosno pojavom bolesti zadobivene u obrani suvereniteta Republike Hrvatske utvrđuje se na temelju pripadajuće osnovice za čin i ustrojbeno mjesto hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata iz članka 20. ovoga Zakona, tako da se osnovica utvrđena za godinu koja prethodi godini u kojoj se ostvaruje pravo na mirovinu podijeli s prosječnom godišnjom plaćom svih zaposlenih u Republici Hrvatskoj za tu kalendarsku godinu (stavak 1.).
18. Prema članku 20. stavku 1. ZOPHBR/04, utvrđivanje vrijednosnog boda za određivanje invalidske mirovine iz članka 16. ovoga Zakona određuje se prema osobnom činu, ustrojbenom mjestu i zvanju hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za godinu koja prethodi godini ostvarivanja prava na mirovinu te su nadalje propisane osnovice za činove i ustrojbena mjesta.
19. Sud smatra da je u konkretnom slučaju, obzirom na nedostatak, odnosno nemogućnost pribavljanja podataka o ustrojbenom mjestu i činu pokojne N. K., tuženik kao osnovni podatak za određivanje mirovine trebao uzeti osnovicu za najniži čin i ustrojbeno mjesto vojnika sukladno odredbi članka 20. stavku 1. ZOPHBR/04.
20. Prema odredbi članka 33. stavka 3. ZUS-a, stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima. Polazeći od navedene odredbe i činjenica utvrđenih u upravnom postupku, Sud je sukladno odredbi članka 33. stavka 5. ZUS-a u svezi članka 292. stavka 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 70/19.), na raspravi održanoj dana 16. ožujka 2022. odbio dokazne prijedloge tužitelja za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te vršenja uvida u predmete Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Us-3080/1999, Us-11631/2001, Us-4999/04., predmet Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-4339/2011 te predmet ovoga Suda poslovni broj: UsI-792/2017.
21. Naime, Sud smatra da okolnosti konkretnog slučaja nisu zahtijevale provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, obzirom da je način izračuna vrijednosnih bodova te drugih elemenata relevantnih za izračun mirovine izričito propisan zakonskim odredbama te se svota mirovine izračunava na temelju osobnih podataka relevantnih za izračun mirovine. Što se tiče pribave spisa, Sud je izvršio uvid u konačne odluke iz tih predmeta te stoga nije smatrao potrebnim pribavljati cjelokupne spise.
22. Dakle, iz navedenog proizlazi da tuženik nije postupio u skladu sa obvezatnim uputama ovoga Suda iz presude poslovni broj: UsI-792/17-9 od 14. veljače 2018., Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iz presuda poslovni broj: Us-3080/1999-4 od 31. siječnja 2002., Us-4999/2001-4 od 6. prosinca 2007. i Uss-117/14-8 od 15. siječnja 2015. te odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. listopada 2014. pa stoga ovaj Sud nije mogao otkloniti prigovore tužitelja te je usvojio tužbeni zahtjev temeljem odredbe članka 58. stavka 1. ZUS-a, kako je i odlučeno u izreci presude (točke I i II izreke).
23. U postupku nakon ove presude prvostupanjsko će tijelo otkloniti navedene propuste te će donijeti novu, zakonitu odluku koju će valjano obrazložiti, pridržavajući se pritom, u svemu pravnih shvaćanja i primjedaba Suda (članak 81. stavak 2. ZUS-a).
24. Odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora, Sud je odluku utemeljio na odredbi članka 79. stavku 4. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.
25. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio spor, Sud je odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova upravnoga spora odluku utemeljio na citiranoj odredbi ZUS-a, a sama visina troškova određena je u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., u daljnjem tekstu: Tarifa). Tako je tužitelju priznat trošak za sastav tužbe (Tbr. 23/1. Tarife) u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 625,00 kn (Tbr. 42. Tarife) te je stoga tuženik obvezan nadoknaditi tužitelju trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 3.125,00 kuna u roku od 60 dana. Stoga je odlučeno kao pod točkom III izreke presude.
26. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Osijeku 23. ožujka 2022.

                                                                                                                     Sutkinja

                                                                                                                                 Jasenka Beker v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).