Pristupanje sadržaju
Broj: Revr 528/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice O. M. iz N., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik P. J., odvjetnik u L., protiv tuženika M. d.o.o. R., kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici iz Odvjetničkog društva K.1 - K.2 i p. u R., radi utvrđenja sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž R-60/2015-3 od 7. ožujka 2016., kojom je potvrđena presuda i rješenje (u dijelu kojim je odlučeno o parničnom trošku) Općinskog suda u Labinu (sada Općinski sud u Puli - Stalna služba u Labinu) poslovni broj P-294/2010 od 2. prosinca 2010., u sjednici održanoj 25. travnja 2019.,
p r e s u d i o j e
Revizija tuženika protiv dijela drugostupanjske presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da su tužiteljica i tuženik 28. lipnja 2010. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova pralje-glačalke (toč. I. izreke) – odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e
I. Prihvaća se revizija tuženika protiv dijela drugostupanjske presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženiku naloženo vraćanje tužiteljice na posao i priznanje svih prava iz radnog odnosa (toč. II. izreke), kao i u odluci o troškovima postupka (toč. II. izreke prvostupanjskog rješenja), te se u tom dijelu ukidaju obje nižestupanjske odluke i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje da su tužiteljica i tuženik 28. lipnja 2010. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova pralje-glačalke, te da joj je tuženik dužan priznati sva prava iz radnog odnosa, posebno vratiti je na rad, sukladno Ugovoru u radu na neodređeno vrijeme od 28. lipnja 2010., te joj naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.460,00 kn, a prvostupanjskim rješenjem je odbačena tužba tužiteljice u dijelu kojim je zahtijevala isplatu zaostatka plaća, sukladno navedenom ugovoru o radu (toč. I. izreke), te je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.460,00 kn (toč. II. izreke).
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz svih razloga predviđenih čl. 385. Zakona o parničnom postupku, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, te tužiteljicu obveže na naknadu parničnog troška uključivo i trošak revizije.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija je djelomično osnovana.
Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), u svezi s čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13), ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno revizijskim navodima obje nižestupanjske presude sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju uporište u činjeničnom supstratu provedenog postupka (ocijenjenom u skladu s čl. 8. ZPP-a), time da u tom pogledu ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, a kako se to neutemeljeno sugerira u reviziji. Drugostupanjski sud je pritom u obrazloženju svoje presude odgovorio na relevantne žalbene navode (čl. 375. st. 1. ZPP-a), pa u kontekstu svega rečenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje postojanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme - u smislu odredbe čl. 10. st. 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 – dalje: ZR), te slijedom toga za vraćanje na rad i priznavanje svih prava iz radnog odnosa.
Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:
- da je tužiteljica sa tuženikom kao poslodavcem zasnovala radni odnos temeljem Ugovora o radu od 28. lipnja 2010. sa trajanjem do 27. kolovoza 2010. i to radi privremenog povećanja opsega (sezonskih) poslova i to na poslovima pralje-glačalke,
- da je nakon isteka ugovora o radu, tj. nakon 27. kolovoza 2010. tužiteljica nastavila raditi na istim poslovima premda nije potpisan novi ugovor o radu ili aneks tom ugovoru, već je tužiteljici rečeno „neka dođe na posao i nakon isteka ugovora“,
- da je tužiteljici 13. rujna 2010. saopćeno da će raditi do 15. rujna 2010. nakon čega da će koristiti godišnji odmor u trajanju od četiri dana, odnosno da joj radni odnos prestaje sa 20. rujnom 2010.,
- da je 15. rujna 2010. tužiteljici ponuđeno da potpiše Aneks ugovora o radu od 28. lipnja 2010. s trajanjem do 20. rujna 2010., što je tužiteljica odbila smatrajući da je prethodno već po samom zakonu sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme,
- da je tužiteljica 15. rujna 2010. podnijela zahtjev za zaštitu prava,
- da je 1. listopada 2010. tužiteljica sa tuženikom sklopila „novi“ ugovor o radu na određeno vrijeme kojim joj je zasnovan radni odnos do 15. studenoga 2010., te aneks tom ugovoru kojim joj je produžen radni odnos do 28. studenoga 2010.,
- da je tužiteljica kod prvostupanjskog suda pokrenula parnični postupak radi pobijanja tog ugovora, koji se vodi pod posl. brojem P-309/10,
Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice uz obrazloženje da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz čl. 10. st. 5. ZR-a za prerastanje sklopljenog ugovora o radu od 28. lipnja 2008. na neodređeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a pritom su ocijenili da je tužiteljica pravovremeno, tj. u roku iz čl. 129. st. 1. ZR-a podnijela zahtjev za zaštitu prava poslodavcu (tuženiku).
Tuženik u reviziji prvenstveno osporava zaključak nižestupanjskih sudova o pravovremenosti tužiteljičina zahtjeva za zaštitu prava, slijedom čega smatra da je tužiteljica izgubila pravo na sudsku zaštitu u smislu odredbe čl. 129. st. 1. i 2. ZR-a.
Suprotno navodima revidenta, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo prihvativši tužbeni zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje da su tužiteljica i tuženik 28. lipnja 2010. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
Naime, odredbom čl. 10. st. 1. ZR-a propisano je da se ugovor o radu iznimno može sklopiti na određeno vrijeme, čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja. Prema pak st. 5. istog članka, ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovog Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je isti sklopljen na neodređeno vrijeme.
Polazeći od utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja: da je 28. lipnja 2010. sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme za razdoblje od 28. lipnja 2010. do 27. kolovoza 2010. za rad na poslovima pralje-glačalke, te - da je tužiteljica i nakon isteka roka iz tog ugovora (nakon 27. kolovoza 2010.) nastavila raditi kod tuženika na istim poslovima bez da je tuženik s tužiteljicom sklopio novi ugovor o radu, ocjena je (i) ovog suda da su u predmetnom slučaju ostvarene pretpostavke iz čl. 10. st. 5. ZR-a za prerastanje ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o naprijed iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoje stavove o ocjeni provedenih dokaza – koji su različiti od ocjene na kojima je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati zbog pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati.
Dakle, tuženik svojim navodima u reviziji nije doveo u sumnju pravilnost pobijane presude i izloženi zaključak o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva (za utvrđenje sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme).
Slijedom izloženog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a u tom dijelu odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.
Međutim, u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužiteljice za vraćanje na rad i priznavanje svih prava iz radnog odnosa ostvario se revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Naime, tuženik i u reviziji ponavlja svoju tvrdnju da, sve i da je došlo do „prerastanja“ ugovora o radu sklopljenog na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme (a što se revizijom neosnovano osporava), da je sklapanjem novog ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. listopada 2010. ugovor o radu na neodređeno vrijeme prestao.
Nižestupanjski sudovi ocjenjuju da ta okolnost (sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. listopada 2010.) ne utječe na odluku u ovom predmetu s obzirom da je u odnosu na taj ugovor tužiteljica pokrenula poseban sudski postupak.
Suprotno takvom shvaćanju, ovaj sud smatra da je ta okolnost od značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke odluku o tom tužbenom zahtjevu (vraćanje na rad uz priznavanje svih prava iz radnog odnosa).
Radnik i poslodavac sporazumno uređuju svoje radne odnose (na to upućuje i odredba čl. 104. st. 1. ZR-a prema kojoj ugovor o radu, među ostalim, prestaje sporazumom radnika i poslodavca - toč. 2.) te stoga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nema nikakve zapreke da suglasnom izjavom volje izmijene ugovor o radu tako da umjesto ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklope ugovor o radu na određeno vrijeme (tako npr. i u odluci broj Revr-520/04, Revr-204/09 i Revr- 1919/09), što bi u konkretnom slučaju značilo da je, suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, činjenica sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. listopada 2010. od značaja za odluku u ovom sporu.
Naime, ako je taj ugovor valjan (kao što se to obrazlaže u reviziji) njime je izmijenjen ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen na temelju odredbe čl. 10. st. 5. ZR-a, tada bi, sklapanjem ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. listopada 2010., bio neosnovan zahtjev tužiteljice za vraćanje na posao i priznavanje prava iz radnog odnosa na temelju tog ugovora - i to za razdoblje nakon njegove izmjene. Drugim riječima, ako je taj ugovor valjan i zakonit, u tom slučaju navedeni zahtjev tužiteljice bio bi osnovan samo za razdoblje od 28. kolovoza pa do 1. listopada 2010.
Kako se nižestupanjski sudovi zbog rečenog pogrešnog pravnog pristupa nisu bavili pitanjem valjanosti sklopljenog ugovora na određeno vrijeme od 1. listopada 2010., to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno pa nema uvjeta za preinaku pobijane presude.
Stoga je, temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a, u tom dijelu valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude, kao i odluku o troškovima postupka (toč. I. izreke prvostupanjskog rješenja) obzirom da je za sada neizvjestan konačni uspjeh stranaka u sporu i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (toč. I. izreke ovog rješenja).
U ponovnom postupku prvostupanjski sud će raspraviti pitanje valjanosti ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenog 1. listopada 2010. (razmotrivši ga kao prethodno pitanje - čl. 12. st. 1. ZPP-a, ili pak eventualnim prekidom postupka u smislu čl. 213. st. 1 toč. 1. ZPP-a do pravomoćnog okončanja parnice pod brojem P-238/11 u kojoj je tužiteljica ustala tužbom radi utvrđenja nedopuštenost tog ugovora o radu) jer će tek potom (i ovisno o tome), a vodeći računa o naprijed izloženome, biti u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku o tom tužbenom zahtjevu (vraćanje na rad i priznavanje prava iz radnog odnosa).
Temeljem odredbe čl. 166. st. 4. ZPP-a, odluka o troškovima postupka nastalih u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku.