Broj: Revr 532/2017-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. V. iz O., OIB: ... , koju zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u R., protiv tuženika A. S. d.o.o. R., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u R., radi neopuštenosti odluke o otkazu, sudskog raskida i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-304/17-2 od 7. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci P-1743/14-14 od 5. prosinca 2016., u sjednici održanoj 25. travnja 2019.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se nedopuštenim otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik A. S. d.o.o. R., OIB: .... , kao poslodavac, dao tužiteljici V. S., OIB: ... , kao radnici, te se utvrđuje nedopuštenom i ništetnom (niištavnom) kao nezakonita: Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 23. 05. 2014., koju je donio tuženik kao poslodavac u odnosu na tužiteljicu kao radniku; utvrđuje se da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao sa danom 23. 05. 2014. godine.

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„2. Određuje se sudski raskid ugovora o radu na određeno vrijeme od 11. 10. 2013.g. sklopljenog između tužiteljice V. S., OIB: ... kao radnice i tuženika A. S. d.o.o. R., OIB: ... kao poslodavca za radno mjesto i poslove Voditeljice prodaje-marketinga i to sa danom 13. 10. 2014.g.

3. Nalaže se tuženiku A. S. d.o.o. R. da tužiteljici V. S., OIB: ... na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, isplati iznos od 22.774,20 kn skupa sa zakonskom zateznom kamatom propisanom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) (dalje: ZOO) koja na taj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude do konačne isplate, sve u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

III. Nalaže se tuženiku A. S. d.o.o. R., OIB: ... , da tužiteljici V. S., OIB: ... , naknadi parniči trošak u iznosu od 2.500,00 kn, sve u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za nadoknadom troška postupka.“

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. i III. izreke (točka I. izreke drugostupanjske presude), odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom II. i IV. izreke (točka II. izreke drugostupanjske presude), te su odbijeni kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troška sastava žalbi i odgovora na žalbu. (točka III. izreke drugostupanjske presude).

Protiv drugostupanjske presude u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na sudski raskid ugovora o radu (u kojem dijelu tužiteljica nije uspjela u sporu) tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava u vezi s pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, a podredno podnosi i reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev i u navedenom dijelu, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet u dijelu u kojem je odbijena s tužbenim zahtjev vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Također, traži i naknadu troškova revizijskog postupka.

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

U konkretnom slučaju, u revizijskom stupnju postupka, riječ je o sporu o prestanku radnog odnosa, pa je dopuštena je revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP (čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP). Zbog navedenog i podnesena revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP ocjenjivana je kao revizija podnesena prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP.

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. pobijana drugostupanjska presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima tužiteljice u postupku pred nižestpanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, ni prvostupanjska, niti drugostupanjska presuda nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati, izreke tih presuda su razumljive i nisu proturječne razlozima o odlučnim činjenicama sadržanim u obrazloženju presude.

Tužiteljica u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i ocjenu provedenih dokaza dajući pritom vlastitu ocjenu provedenih dokaza. Međutim, takvi prigovori su činjenični prigovori koje revizijski sud nije ovlašten ocjenjivati s obzirom na to da prema odredbi čl. 385.st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Predmet spora revizijskog postupka jest zahtjev tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu na određeno vrijeme te naknadu štete zbog sudskog raskida.

U postupku koji je prethodio revizijskom utvrđeno je:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na temelju Ugovora o radu na određeno vrijeme od 11. listopada 2013. radi povećanja opsega posla za vrijeme od 14. listopada 2013. do 14. listopada 2014. na radnom mjestu voditeljice prodaje – marketinga,

- da joj je tuženik Odlukom od 23. svibnja 2014. izvanredno otkazao ugovor o radu,

- da je navedeni otkaz nezakonit,

- da je 9. svibnja 2016. tužiteljica podnijela zahtjev za sudski raskid ugovora o radu sa danom 13. listopada 2014. te naknadu štete zbog sudskog raskida.

Nižestupanjski sudovi su, nakon što su zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao 23. svibnja 2014. ocijenili osnovanim, zahtjev tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete zbog sudskog raskida ocijenili neosnovanim. Prema razlozima sadržanim u obrazloženju prvostupanjske odluke, koje je prihvatio i drugostupanjski sud, tužiteljica je imala sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme od 14. listopada 2013. do 14. listopada 2014., pa kako je zahtjev za sudski raskid tog ugovora podnijela tijekom postupka, 9. svibnja 2016., zaključeno je kako tužiteljica ne može tražiti raskid ugovora o radu, nakon isteka vremena na koje je sklopljen ugovor o radu jer je takav ugovor prestao istekom vremena na koje je sklopljen pa ne može ponovno prestati sudskim raskidom.

Prema ocjeni revizijskog suda pravilno su nižestupanjski sudovi zahtjev tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu sklopljenog na određeno vrijeme i naknadu štete u konkretnom slučaju ocijenili neosnovanim.

Naime, prema odredbi čl. 117. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 49/09, 61/11 i 73/03, dalje ZR), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

U skladu s odredbom st. 3. istoga članka takav zahtjev za prestanak ugovora o radu radnik može podnijeti do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja.

Tužiteljica je u konkretnom slučaju zahtjev za sudski raskid radnog odnosa podnijela 9. svibnja 2016., dakle nakon što joj istekao ugovor o radu na određeno vrijeme koji je imala sklopljen s tuženikom za vrijeme od 14. listopada 2013. do 14. listopada 2014.

Imajući na umu navedeno, revizijski sud prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova prema kojem u takvoj situaciji, nakon što je ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme prestao istekom vremena, više ne postoji ugovor o radu kojeg bi sud svojom odlukom mogao raskinuti, odnosno nakon što je ugovor o radu prestao istekom vremena na koje je sklopljen takav ugovor ne može ponovno prestati sudskim raskidom.

Slijedom navedenog, suprotno revizijskim navodima, u konkretnom slučaju odbijanjem tužbenog zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojeg je revizija podnesena.

Zbog navedenog, trebalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 25. travnja 2019.