Broj: Revr 390/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. C. iz O., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici M. D. P., odvjetnici iz O., protiv tuženika „O. - K.“ d.d. iz O., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku M. O., odvjetniku u Odvjetničkom društvu O. i P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž R-42/2017-2 od 28. rujna 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. Pr-1100/2015-11 od 16. prosinca 2016., u sjednici održanoj 30. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda tako da su odbijeni zahtjevi tužitelja:

 

- na utvrđenje da je Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 30. travnja 2012. nezakonita i nedopuštena, te da "prema tome radni odnos tužitelja" kod tuženika nije prestao,

 

- na obvezivanje tuženika naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak od 14.375,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

 

dok je tužitelj obvezan na ime parničnog troška isplatiti tuženiku 3.250,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a počinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači pobijanu presudu i prihvati njegove zahtjeve. Traži trošak revizije.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta da se osporena presuda ne može ispitati - budući da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama (a dani razlozi su "nejasni i proturiječni"), ta presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svemu što je za odluku o zahtjevima tužitelja od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud nakon ocjene svakog za odluku o predmetu spora odlučnog dokaza - kao i svih dokaza zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, odgovorio i na sve ovdje (za odluku o predmetu spora) relevantne žalbene navode, nisu ostvarene bitne povrede (na koje revident upućuje) iz odredaba čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Navodi revidenta:

 

- da je ovdje valjalo zaključiti "da je tuženik na radu na istom radnom mjestu ostavio lošije radnike" (iako tuženik tvrdi suprotno), pa i one koji sa njime nisu niti uspoređivani,

 

- da iz provedenih dokaza "ustvari proizlazi" da tuženik nije proveo postupak ocjenjivanja radnika i vodio računa o zakonskim i dodatnim kriterijima pri sastavljanju popisa radnika koji bi mogli dobiti otkaz,

 

- da je ovdje "evidentno da tuženik nije dokazao da je postupao na jednak način prema svim radnicima" - ali i da je postupak otkazivanja provodio "temeljem subjektivnih simpatija prema određenim radnicima i to zbog prijateljskih, obiteljskih kao i poslovnih veza",

 

u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka.

 

Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (u odnosu na kriterije primjenjene po tuženiku i one koje je trebao, bar prema njemu - primijeniti), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje da je Odluka tuženika o otkazu sa njime sklopljenog ugovora o radu od 30. travnja 2012. nezakonita i nedopuštena, kumuliran sa zahtjevom tužitelja i na utvrđenje da "prema tome" njegov radni odnos kod tuženika nije prestao.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (kako je to dijelom već navedeno u prethodno donesenoj odluci revizijskog suda posl. br. Revr-1100/14-2 od 14. srpnja 2015.):

 

- da je tužitelj radio kod tuženika prema Ugovoru o radu sklopljenom 28. veljače 2006. na neodređeno vrijeme, i to na radnom mjestu metalac II grupe,

 

- da je tijekom radnog odnosa s tužiteljem došlo do smanjenja opsega poslova kod tuženika i gubitaka u njegovom poslovanju, pa su u cilju reorganizacije i optimalizacije poslovanja tuženika određeni njegovi radnici postali višak - i tuženik ih je uvrstio "na listu viška radnika“,

 

- da je 27. ožujka 2012. tuženik donio Program zbrinjavanja viška zaposlenika s popisom (navedenom "listom viška") radnika (njih 181) utvrđenih kod njega kao "višak" - i podacima (iz priloga 2. Programa) za svakog od tih radnika s popisa pojedinačno: o dobi, spolu, zvanju, radnom mjestu, trajanju radnog odnosa za svakog, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje ih terete,

 

- da su nadležni Zavod za zapošljavanje i Radničko vijeće formirano kod tuženika bili upoznati s sadržajem Programa (budući da im je dostavljen) i suglasili se da se radnicima s liste "viška radnika" iz Programa (dakle: polazeći i od podataka za svakog radnika iz navedenog priloga 2. Programa) otkažu ugovori o radu,

 

- da su u dopisu tuženika od 20. travnja 2012., upućenom u vidu "Zamolbe za očitovanje" Radničkom vijeću - s izričitim pozivom Radničkom vijeću da se u zakonskom roku očituje o namjeri tuženika da otkaže ugovore o radu pojedinačno navedene u Zamolbi, istaknuti opći razlozi koji su doveli do otkazivanja 181 ugovora o radu, ali (za razliku od sadržaja Programa, na koji se sadržaj Zamolba poziva) u Zamolbi nisu sadržani svi osobni podaci o svakom radniku važni za donošenje odluke o otkazu: u Zamolbi (koja sadrži popis radnika utvrđenih kao višak s podacima za svakog od tih radnika s popisa pojedinačno: o vrsti radnog odnosa, spolu, radnom mjestu, datumu rođenja, datumu zaposlenja kod tuženika - a posebno i podatke o radnicima koji ostvaruju prava prema odredbama čl. 71. i 74. ZR-a, za koje postoji zabrana otkazivanja) nisu „u odnosu na svakog pojedinog radnika navedeni razlozi zbog kojih je radnik ocijenjen kao lošiji radnik od ostalih“, niti je „navedeno o kojim socijalnim kriterijima iz čl. 107. st. 3. ZR, u odnosu na svakog pojedinog radnika, je poslodavac vodio računa“ i „kakovu je ocjenu primjenjivajući kriterije o dužini radnog odnosa, spolu, invalidnosti, datumu rođenja, radnom mjestu, datumu zaposlenja, koji su doduše navedeni u zamolbi, dobio koji od radnika“,

 

- da tuženik nije zatražio (niti dobio) suglasnost Radničkog vijeća i za svaku pojedinačnu odluku o otkazu ugovora o radu (za svakog radnika pojedinačno),

 

- da je Odlukom od 30. travnja 2012. tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem - poslovno uvjetovanim otkazom ugovora, i to (prema obrazloženju Odluke) "zbog izrazito loše financijske situacije koja je u posljednje dvije godine obilježila" njegovo poslovanje i jer (da) je prestala potreba za radom tužitelja na poslovima metalac II grupe - a ne može mu se ponuditi drugo radno mjesto niti ga dodatno obrazovati, s konstatacijom (u istoj Odluci) da je društvo „provelo zakonom propisani postupak izrade i donošenja Programa zbrinjavanja viška radnika“ kao i postupak „otkazivanja ugovora o radu radnika“ - te da su Radničkom vijeću dostavljeni "poimenično podaci i o otkazivanju ugovora o radu radnika“,

 

- da je tužitelj protiv Odluke o otkazu pravovremeno izjavio zahtjev za zaštitu prava - o kojem tuženik nije odlučio, i potom pravovremeno u odnosu na osporenu Odluku zatražio sudsku zaštitu,

 

- da tužitelj nije dokazao (obzirom na pravilo o teretu dokazivanja: prema kojemu se tuženik ne može teretiti da dokazuje i negativne činjenice) da je tuženik postupao suprotno odredbi čl. 107. st. 3. ZR-a: da nije primijenio zakonske kriterije kao i dopunske kriterije za sve radnike, odnosno da su postojali radnici koji su ostali raditi kod tuženika, a manje su kvalificirani ili kompetentni u odnosu na tužitelja,

 

- da je tuženik dokazao ono što je on trebao dokazati: opravdanost tužitelju danog otkaza - dakle i razloge zbog kojih je na radu zadržan radnik sa kojim se tužitelj uspoređuje (konkretno: jer je radio "na različitom radnom mjestu od tužitelja, odnosno na radnom mjestu strojara II. grupe" i jer "ima bolje socijalne kriterije...").

 

Na temelju utvrđenih činjenica, koje sada ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio, uz osnovno i odlučno shvaćanje da su ostvareni razlozi koji opravdavaju donesenu (osporenu) Odluku tuženika - i da je ta Odluka valjana i zakonita (dopuštena), tako da su (slijedom toga) zahtjevi tužitelja (temeljeni na suprotnom shvaćanju) neosnovani: da su u konkretnom slučaju ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužitelju iz čl. 107. st. 1. toč. 1. st. 2., 3. i 4., članaka 120., 121., 122. i 149. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 82/12 – dalje: ZR).

 

Takvo pravno shvaćanje revizijski sud nalazi pravilnim.

 

Pritom revizijski sud primjećuje da je u bitnome isto takvo shvaćanje već izrazio u više svojih odluka - koje se odnose na isti postupak otkazivanja većem broju radnika tuženika po istome Programu i odlukama tuženika od 30. travnja 2012., pa tako primjerice i u odlukama: Revr 1410/15-2 od 15. lipnja 2016., Revr 605/16-2 od 5. rujna 2017., Revr 1095/15-2 od 8. lipnja 2016., Revr 1518/15-2 od 25. siječnja 2017., Revr 2160/15-2 od 21. ožujka 2017., Revr 1105/16-2 od 12. rujna 2017., Revr-133/17-2 od 17. listopada 2017., Revr-56/18-2 od 13. veljače 2018., Revr 1009/16-2 od 27. ožujka 2018., Revr 436/15-2 od 16. veljače 2016., Revr 1030/17-2 od 3. listopada 2018., slijedom čega postupanje po takvome shvaćanju predstavlja suđenje u skladu s stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

 

Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U odnosu na razloge revizije koji se odnose na takvu odluku te (time) odluku o prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž R-42/2017-2 od 28. rujna 2017.

 

Zagreb, 30. travnja 2019.