Broj: Revr 712/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ivana Mikšića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća  i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz K. T., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika  C. p. d.o.o. Z., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik T. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B., D. & P. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, vraćanja na posao i  isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj GžR-270/2018-2 od 8. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2544/15-34 od 30. studenoga 2017., u sjednici održanoj 30. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

 

"I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj 30/2009 od 30.11.2009., izjavljen Odlukom o otkazu ugovora o radu od 17.2.2015., te odluka tuženoga o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava radnika od 4.3.2015. nisu dopuštene.

 

II. Nalaže se tuženome da vrati tužitelja za poslove i radne zadatke vatrogasac-evidentičar, a ukoliko takvih poslova više nema, da vrati tužitelja na druge odgovarajuće poslove prema prethodnoj ocjeni doktora specijaliste medicine rada, koji će poslovi što je više moguće odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio sve u roku 8 dana.

 

III. Nalaže se tuženome da tužitelju isplati iznos od 304.099,80 kn sa zakonskim zateznim kamatama i to na iznos od

 

- 10.136,66 kn počev od 16.5.2015. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.6.2015. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.7.2015. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.8.2015. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.9.2015. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.10.2015. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.11.2015. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.12.2015. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.1.2016. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.2.2016. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.3.2016. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.4.2016. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.5.2016. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.6.2016. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.7.2016. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.8.2016. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.9.2016. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.10.2016. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.11.2016. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.12.2016. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.1.2017. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.2.2017. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.3.2017. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.4.2017. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.5.2017. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.6.2017. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.7.2017. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.8.2017. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.9.2017. godine do isplate,

- 10.136,66 kn počev od 16.10.2017. godine do isplate,

 

po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 8 dana.

 

IV. Tuženi je dužan tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka sa zakon.zat.kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, počev od presuđenja do isplate, sve u roku od 8 dana."

 

II Nalaže se tužitelju M. T., iz K. T., ..., OIB-... da tuženiku C. p. d.o.o., Z., ..., OIB-... u roku od 8 dana naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 27.845,68  kuna, dok se dio zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 47.500,00 kuna odbija kao neosnovan."

 

Protiv drugostupanjske presude i odluke o troškovima postupka tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, pobijanu drugostupanjsku ukinuti i predmet vratiti drugom vijeću drugostupanjskog suda na ponovno suđenje ili preinačiti nižestupanjske presude i prihvatiti tužbeni zahtjev, a tužitelju naknaditi parnični trošak i trošak sastava revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio tužiteljeve navode iznesene u reviziji i predložio reviziju odbiti kao neosnovanu, a njemu dosuditi trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija podnesena protiv drugostupanjske presude nije osnovana, a revizija podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a  st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP) pobijana presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji tužitelja iznesenoj u reviziji tijekom postupka pred sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer su u obrazloženju revizijom pobijane drugostupanjske presude, kao u i obrazloženju prvostupanjske presude, navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu u suprotnosti sa sadržajem spisa. Osim toga, izreke nižestupanjskih presuda nisu proturječne sa obrazloženjem tih odluka niti sadržajem isprava koje prileže u spisu.

 

Nije osnovan niti revizijski navod da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP jer se, kako to u ističe, drugostupanjski sud u obrazloženju presude nije očitovao o svim žalbenim navodima koje je tužitelj iznio u podnesenoj žalbi protiv prvostupanjske presude. Kako prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP drugostupanjski sud u obrazloženju presude treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti te da je drugostupanjski sud u obrazloženju revizijom pobijane presude ocijenio sve one žalbene navode koji su bili od odlučnog značenja za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije postojala obveza drugostupanjskog suda da se očituje na tužiteljeve žalbene navode koje je ocijenio bespredmetnima i usmjerenima na odugovlačenje postupka.

 

Na navode tužitelja iznesene u reviziji, kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pritom iznosi vlastitu ocjenu provedenih dokaza treba navesti da revizijski sud takve, po svojoj prirodi činjenične navode, iznesene u reviziji ne može uzeti u razmatranje. Naime, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju od 17. veljače 2015. i tuženikove odluke od 4. ožujka 2015. kojom je kao neosnovan odbijen tužiteljev zahtjev za zaštitu prava, zahtjev da sud naloži tuženiku tužitelja vratiti na poslove i radne zadatke vatrogasac-evidentičar ili druge odgovarajuće poslove prema prethodnoj ocjeni doktora specijaliste medicine rada koji što je to više moguće odgovaraju poslovima na kojima je tužitelj prethodno radio te zahtjev da mu tuženik isplati naknadu plaće s pripadajućom zateznom kamatom.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, kao i tuženikove odluke kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava sudovi su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan pozivom na odredbu čl. 115. st. 1. točka 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - dalje: ZR), kojom je propisano da poslodavac može otkazati Ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni rok (redoviti otkaz) u slučaju - ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Pritom su sudovi ocijenili da je tuženik, donoseći predmetnu odluku o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu zbog gospodarskih i tehničkih razloga, poštivao mjerodavne odredbe ZR. Budući da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu sudovi su posljedično tome odbili tužbeni zahtjev za vraćanje na rad (čl. 124. ZR)  i zahtjev za isplatu plaće (čl. 95. ZR).

 

Tužitelj u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava navodi da je tuženik spornu odluku o otkazu ugovora o radu donio na temelju novog Pravilnika o radu, koji nije bio na snazi u vrijeme donošenja sporne odluke zbog čega tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu ne može pravno egzistirati niti biti utemeljena na takvom, po tužitelju ništetnom aktu. Smatra da je tuženik trebao napraviti ispravak Pravilnika u dijelu koji se odnosi na njegovo stupanje na snagu. Tvrdi da mu je tuženik trebao sukladno odredbi čl. 40. st. 2. ZR ponuditi drugo odgovarajuće radno mjesto što nije učinio. Smatra da je tuženik zbog tužiteljeve invalidnosti prije otkazivanja ugovora o radu trebao konzultirati radničko vijeće ili sindikalnog povjerenika ili zatražiti sudsku ili arbitražnu odluku koja bi zamijenila suglasnost vijeća ili sindikata.

 

U odnosu na tužiteljeve revizijske navode da je tuženik spornu odluku o otkazu ugovora o radu donio na temelju novog Pravilnika o radu, koji nije bio na snazi u vrijeme donošenja te odluke zbog čega tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu ne može pravno egzistirati niti biti utemeljena na takvom ništetnom aktu te da je tuženik trebao napraviti ispravak Pravilnika u dijelu koji se odnosi na njegovo stupanje na snagu ovdje treba navesti da ti navodi revidenta ne utječu na zakonitost i dopuštenost tuženikove odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju s obzirom da iz činjeničnih utvrđenja sudova proizlazi da je tuženik spornu odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju donio u vrijeme kada je Pravilnik o radu već bio na snazi (17. veljače 2015.). Osim toga, na pravilnosti zakonitost tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu, kao i tuženikove odluke donesene povodom tužiteljeva zahtjeva za zaštitu prava, ne utječu niti eventualne nepravilnosti u postupku donošenja Pravilnika o radu s obzirom da postupak izmjene Pravilnika o radu i donošenje odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu ne čine jedinstvenu cjelinu otkazivanja (isto pravno shvaćanje zauzeto je u odluci broj Revr-590/09 od 21. siječnja 2010.).

 

Tužitelj u reviziji neosnovano navodi da mu je tuženik trebao, sukladno odredbi čl. 40. st. 2. ZR, ponuditi drugo odgovarajuće radno mjesto, što nije učinio. Dokazima izvedenim tijekom postupka nisu utvrđene odlučne činjenice na temelju kojih bi sud trebao primijeniti odredbu čl. 40. ZR. Osim toga, upravo je na tužitelju teret dokaza da je u vrijeme donošenja sporne odluke bio nesposoban za rad zbog ozljede ili ozljede na radu, bolesti ili profesionalne bolesti, što tužitelj tijekom postupka nije dokazao.

 

Na zakonitost i pravilnost drugostupanjske presude ne utječe niti revizijski navod da je tuženik zbog tužiteljeve invalidnosti prije otkazivanja ugovora o radu trebao konzultirati radničko vijeće ili sindikalnog povjerenika ili zatražiti sudsku ili arbitražnu odluku koja bi zamijenila suglasnost vijeća ili sindikata. Iz odlučnih činjenica utvrđenih provedenim dokazima ne proizlazi da bi kod tužitelja postojao invaliditet. O postojanju invaliditeta odnosno opasnosti od nastanka invalidnosti radnika, u konkretnom  slučaju tužitelja, kao o prethodnom pitanju, nije ovlašten odlučivati sud u parničnom postupku u kojem se odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu već je za donošenje takve odluke ovlašteno nadležno upravno tijelo koje takvu odluku donosi u posebnom upravnom postupku.

 

Budući da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je osoba s invaliditetom to na pravilnost i zakonitost drugostupanjske presude ne utječu niti revizijski navodi da je tuženik zbog tužiteljeve invalidnosti prije otkazivanja ugovora o radu tužitelju trebao, sukladno odredbi čl. 232. st. 3. ZR u vezi s čl. 150. st. 3. ZR suglasnost na namjeravanu odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju nadomjestiti sudskom ili arbitražnom odlukom.

 

Prema tome, u ovoj pravnoj stvari nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju čl. 393. ZPP tužiteljeva revizija odbijena kao neosnovana.

 

Odlučujući o dopuštenosti revizije podnesene protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak  iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena, pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban  u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 30. travnja 2019.