Pristupanje sadržaju
Broj: Revr 255/2016-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. R., M. R., H. K. i K. K. u Z., protiv tuženika H. c. d.o.o. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku E. H., odvjetniku u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, sudskog raskida ugovora o radu i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-2270/13-2 od 27. listopada 2015., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2660/12-21 od 22. listopada 2013., u sjednici održanoj 7. svibnja 2019.,
p r e s u d i o j e
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom u toč. I/ izreke utvrđeno je da je nedopuštena Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu od 21. lipnja 2012. kojom je tuženik kao poslodavac dao tužitelju kao radniku redoviti otkaz ugovora o radu na neodređeno vrijeme koji je zaključen 17. svibnja 2007. za radno mjesto voditelja grupe I, Grupa za podršku korisnicama autocesta, Sektor za naplatu cestarine, kao i Odluka-odgovor tuženika na zahtjev za zaštitu prava od 1. kolovoza 2012. U toč. II/ prvostupanjske presude raskinut je ugovor o radu od 21. lipnja 2012. s danom 17. travnja 2013., a u toč. III/ izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 89.370,30 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. travnja 2013. pa do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, a koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. U toč. IV/ izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.642,50 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. listopada 2013. pa do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, a koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. U toč. V/ izreke prvostupanjske presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu štete u iznosu od 53.622,18 kn, a u toč. VI/ prvostupanjske presude naloženo je tužitelju da tuženiku na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 2.232,50 kn.
Drugostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. V/ i VI/ izreke, kao i u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka. U toč. II. izreke drugostupanjske presude preinačena je prvostupanjska presuda u toč. I/, II/, III/ i IV/ izreke na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. U toč. III. izreke drugostupanjske presude naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 6.267,50 kn, u toč. IV. drugostupanjske presude naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn, a u toč. V. izreke drugostupanjske presude odbijen je tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju i u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati nižestupanjskom sudu na ponovno postupanje.
Tuženik nije dostavio odgovor na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Predmet spora između stranaka je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, a predmet spora je također zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu, kao i zahtjev za naknadu štete.
Tužitelj u reviziji između ostalog ističe i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kao i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 221.a ZPP. Pritom revident navodi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer drugostupanjska odluka ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te postoji proturječnost između sadržaja spisa i obrazloženja pobijane presude čije je obrazloženje manjkavo i proturječno. To se odnosi na činjenicu da je drugostupanjski sud analizirajući iskaz svjedoka V. V. pogrešno zaključio da je tuženik prestao obavljati poslove održavanja i naplate cestarine, te nije više pružao podršku korisnicima autoceste već je te poslove obavljalo društvo kćer H. O. d.o.o., a koje uopće nije bilo osnovano u vrijeme kada je tuženik donio pobijanu odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju. Tužitelj smatra da je time počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, jer drugostupanjski sud nije iskaz svjedokinje V. V. cijenio brižljivo i savjesno već vrlo nemarno. Revident ukupno smatra da je drugostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 221.a ZPP, jer tuženik kao poslodavac nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu tužitelju te je trebalo primijeniti odredbe o teretu dokazivanja.
Suprotno navodima revidenta u reviziji drugostupanjski sud nije počinio navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka. Tako drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP iz razloga jer drugostupanjska odluka sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu proturječni stanju spisa, niti postoji proturječnost između obrazloženja i izreke drugostupanjske presude. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te se iz drugostupanjske odluke u potpunosti može utvrditi na temelju čega zaključuje drugostupanjski sud da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 8. i čl. 221.a ZPP iz razloga što iskaz svjedoka V. V. sam po sebi nije odlučan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, a posebno njen dio u vezi navođenja da je poslove održavanja i naplate cestarine te pružanja podrške korisnicima autoceste preuzelo društvo kćer H. O. d.o.o. Naime, iz svih ostalih provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja može se valjano zaključiti o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
U postupku je utvrđeno:
- da je tuženik donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju s ponudom izmijenjenog ugovora o radu 21. lipnja 2012.,
- da je prema obrazloženju Uprave tuženika na sjednici od 21. lipnja 2012. donesena odluka o izmjenama i dopunama Odluke o radnim mjestima i planiranom broju radnika za 2009., te je ukinuto radno mjesto voditelj grupe I,
- da je provedeno savjetovanje sa Radničkim vijećem koje je tuženiku 20. lipnja 2012. dalo suglasnost za namjeravanu odluku o otkazu ugovora o radu,
- da je tužitelj prihvatio ponuđeni ugovor o radu za višeg suradnika II u Grupi za upravljanje i nadzor sustava za naplatu cestarina, ali je ugovor o radu sklopljen 21. lipnja 2012. raskinut s danom 17. travnja 2013.,
- da tuženik nije promijenio svoje opće akte vezano uz naziv organizacijske jedinice i radna mjesta te je i dalje postojala Grupa za podršku korisnicima autocesta sa voditeljem grupe I (jedan radnik), te viši suradnik I (jedan radnik), kao i viši samostalni referent (pet radnika).
Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud zaključio je da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u odnosu na zahtjev za utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, a slijedom toga prvostupanjski sud zaključio je da je osnovan i zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete. Sve to zbog razloga što po pravnom shvaćanju i zaključku prvostupanjskog suda odluka o otkazu ugovora o radu nije sadržavala valjano obrazloženje, da je i dalje u sistematizaciji radnih mjesta postojalo navedeno radno mjesto tužitelja, te da se radilo o Grupi za podršku korisnicima autoceste koja je imala rast obima posla. Pritom prvostupanjski sud zaključuje da niti Radničko vijeće nije pravilno provelo postupak u vezi savjetovanja prije otkaza ugovora o radu jer su članovi Radničkog vijeća glasali o odluci elektroničkim putem, a ne na održanoj sjednici Radničkog vijeća.
Drugostupanjski sud na temelju istog utvrđenog činjeničnog stanja zaključio je da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan iz razloga što je tuženik svojom odlukom ukinuo radno mjesto tužitelja slijedom čega je postojala valjana osnova za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu sukladno odredbi čl. 107. st. 1. toč. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR). Kod toga drugostupanjski sud zaključuje da je autonomno pravo poslodavca organizirati proces rada pa je tako i autonomno pravo poslodavca da u sklopu reorganizacije i racionalizacije poslovanja ukine pojedino radno mjesto.
Tužitelj u reviziji u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava navodi da je takav zaključak drugostupanjskog suda pogrešan iz razloga što je u sistematizaciji radnih mjesta kod tuženika i nakon otkaza ugovora o radu tužitelju postojalo radno mjesto voditelj grupe, da u vrijeme donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju uopće nije bilo osnovano trgovačko društvo kćer H. O. d.o.o. koje bi preuzelo poslove održavanja i naplate cestarine odnosno podrške korisnicima autoceste, a ujedno da je u vrijeme otkaza ugovora o radu tužitelju te nakon toga i dalje postojala potreba za obavljanjem poslova voditelja grupe i to čak u povećanom opsegu obzirom na stalni rast upita korisnika autoceste.
Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak drugostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju zakonita i da je ista donesena u skladu s odredbom čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR. Naime, uopće nije sporno da je tuženik ukinuo radno mjesto tužitelja i da je isto kao takvo nakon Odluke tuženika od 21. lipnja 2012. više nije postojalo. Pritom je nebitno da li je i dalje u internim aktima tuženik imao staru sistematizaciju radnih mjesta, već je bitno da je tuženik donio odluku o racionalizaciji poslovanja i ukidanju određenog radnog mjesta jer je, kako to pravilno navodi drugostupanjski sud, autonomno pravo poslodavca da organizira proces rada pa tako i da ukida pojedina radna mjesta. Također nije od značaja da li je u trenutku otkaza ugovora o radu tužitelja tuženik i dalje zadržao poslove održavanja i naplate cestarine pa tako i podršku korisnicima autoceste, odnosno da te poslove još nije eventualno preuzelo društvo – kćer H. O. d.o.o., jer kao što je navedeno bitno je da je tuženik svojom odlukom u postupku racionalizacije i organizacije poslovanja ukinuo radno mjesto tužitelja, a to je voditelj grupe I, Grupa za podršku korisnicima autocesta, Sektor za naplatu cestarine. Način odlučivanja radničkog vijeća, odnosno je li ono odlučivalo i dalo mišljenje na sjednici ili na drugi način o namjeravanom otkazu ugovora o radu tužitelju, također nije od značaja i ne može ići na štetu poslodavca. Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.