Broj: Revr 1561/2016-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. D., OIB ..., iz M., zastupane po punomoćnici L. D., odvjetnici iz R. protiv tuženika E. ..., OIB: ..., R., zastupanog po punomoćniku L. R., odvjetniku iz R., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-206/2016-2 od 2. lipnja 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1578/14-20 od 5. travnja 2016., u sjednici održanoj 14. svibnja 2019.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se revizija tuženika, kao neosnovana.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti Odluke o otkazu ugovora o radu od 20. svibnja 2014. kojom je tuženik otkazao ugovor o radu tužiteljici, zahtjev za vraćanje na rad te zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu 3.375,00 kn (točka I. izreke). Ujedno je naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.375,00 kn (točka II. izreke).

              Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužiteljice kao osnovana te je prvostupanjska presuda preinačena i utvrđena je nedopuštenom Odluka o otkazu ugovora o radu od 20. svibnja 2014. kojom je tuženik otkazao ugovor o radu tužiteljici te je utvrđeno da radni odnos tužiteljici kod tuženika nije prestao, pa je naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na poslove i zadatke referenta propagande koje je obavljala prije donošenja poništene odluke, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće njenoj stručnoj spremi (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn sa zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci presude (točka II. izreke).

              Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju koja sadržajno predstavlja reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je revizijskom sudu prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu uz naknadu parničnih troškova tuženiku. Potražuje trošak revizije.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju tuženik u reviziji ukazuje.

Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze glede ocjene postojanja potrebe za radom tužiteljice kod tuženika, a posljedično tome i dopuštenosti tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu, drugostupanjski sud nije tumačio u skladu sa stavom tuženika, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju revident ukazuje.

Tuženik u reviziji ukazujući na bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 220. ZPP, iz razloga što smatra da drugostupanjski sud nije utvrdio relevantno činjenično stanje, odnosno da je odstupio od činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, zapravo sadržajno ukazuje na bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 8. ZPP učinjenu po drugostupanjskom sudu.

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjski sud je imao pravo koristiti ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1. i st. 2. ZPP i drukčije odlučiti o dokaznoj vrijednosti dokaznih sredstava od prvostupanjskog suda, primjenjujući odredbu čl. 8. ZPP.

Odredbom čl. 373.a ZPP propisano je da će drugostupanjski sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: da bitne činjenice među strankama nisu sporne ili ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze (st. 1.). Prigodom donošenja odluke iz. stavka 1. toga članka, drugostupanjski sud je ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio (st. 2).

Navedenom zakonskom odredbom odstupljeno je od načela neposrednosti koje traži da između suda i izvora informacija ne bude posrednika i da sud koji zapaža procesni materijal bude onaj isti sud koji odlučuje o dokaznoj vrijednosti dokaznih sredstava.

U situaciji kad drugostupanjski sud koristi ovlaštenje iz čl. 373.a ZPP, dakle ovlaštenje da odlučuje o dokaznoj vrijednosti dokaznih sredstava iako nije sud koji neposredno zapaža procesni materijal, drugostupanjski sud izvedene dokaze mora, jednako kao i prvostupanjski sud, ocjenjivati na način propisan odredbom čl. 8. ZPP.

Prema odredbi čl. 8. ZPP, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Prema ocjeni ovog suda ocjena dokaza i način na koji su utvrđene odlučne činjenice rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 8. ZPP, stoga revizijskim navodima ocjena dokaza izvedena po drugostupanjskom sudu nije dovedena u sumnju i nema proturječnosti između obrazloženja presude i izvedenih dokaza.

Slijedom svega navedenog neosnovani su navodi o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 8. ZPP i čl. 373.a ZPP iz razloga kako to opisuje revident.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici te zahtjev za povratak na rad. U revizijskom stupnju postupka sporna je zakonitost tuženikove Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici, odnosno pravilna primjeni odredbe čl. 107. st. 1. t. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR).

U postupku koji je prethodio reviziji u bitnom je utvrđeno:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. veljače 2014. na radnom mjestu referent propagande,

- da je tužitelj Odlukom od 20. svibnja 2014. otkazao tužiteljici Ugovor o radu temeljem odredbe čl. 107. st. 1. t. 1. ZR, iz razloga što više ne postoji potreba za njezinim radom jer poslove radnog mjesta na kojem je zaposlena mogu uspješno obavljati preostali radnici zaposleni na poslovima propagande i marketinga.

Prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka ocjenjuje da je tuženik kao poslodavac dokazao da je prestala potreba za radom tužiteljice, odnosno postojanje opravdanog razloga za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu propisanog odredbom čl. 107. st. 1. ZR, kao i da je tuženik pri odlučivanju poštivao kriterije propisane odredbom čl. 107. st. 3. ZR pa je prilikom donošenja odluke uzeo u obzir trajanje radnog odnosa tužiteljice, njezinu životnu dob i obveze uzdržavanja kao i stručnu spremu i kvalitetu njenog rada te zalaganje na poslu. Slijedom navedenog odbija tužbeni zahtjev usmjeren na poništenje navedenog otkaza, a samim time i dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži povratak na rad.

Drugostupanjski sud koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1. i st. 2. ZPP uvažava žalbu tužiteljice i preinačuje prvostupanjsku presudu na način da usvaja tužbeni zahtjev, utvrdivši da iz izvedenih dokaza proizlazi da nije prestala potreba za radom tužiteljice kod tuženika, pa stoga osporena odluka o otkazu nije dopuštena jer nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom čl. 107. st. 1. t. 1. ZR.

Predmet revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava svodi se na ocjenu je li drugostupanjski sud, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom postupku pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 107. st. 1. t. 1. ZR.

Naime, odredbom čl. 107. st. 1. t. 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

Polazeći od navedenog činjeničnog utvrđenja drugostupanjskog suda da nije prestala potreba za radom tužiteljice kod tuženika, a koja u revizijskom dijelu postupka ne može biti predmetom preispitivanja (argument iz odredbe čl. 385. ZPP), tuženik nije imao opravdan razlog tužiteljici otkazati ugovor o radu sukladno odredbi čl. 107. st. 1. t. 1. ZR (poslovno uvjetovan), kako to pravilno zaključuje i drugostupanjski sud.

Pritom u odnosu na navode tuženika u reviziji u kojima on u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ističe da sud ni druga državna tijela ne mogu prosuđivati opravdanost poslovnih odluka poslodavca, za odgovoriti je da drugostupanjski sud pri ocjeni zakonitosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu nije prosuđivao opravdanost poslovnih odluka tuženika kao poslodavca, već poštivanje zakonom propisanih pravila pri donošenju osporene odluke.

Nije stoga osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Iz sadržaja revizije proizlazi da tuženik u reviziji velikim dijelom navoda zapravo iznosi činjenice, preocjenjuje provedene dokaze i iznosi drukčije činjenične zaključke od drugostupanjskog suda. Takvi navodi tuženika izneseni u reviziji predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u revizijskom stadiju postupka i ovaj sud ih nije mogao uzeti u razmatranje jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 14. svibnja 2019.