Broj: Revr 1481/2016-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. S., OIB: ..., iz K. S., zastupanog po punomoćnici A. R., odvjetnici u S., protiv tuženika H. C. d.o.o., OIB: ..., Z., zastupanog po punomoćniku K. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu S. p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, vraćanja na rad i isplate naknade plaće, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-597/16-2 od 31. svibnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-605/14 od 5. veljače 2016., u sjednici održanoj 21. svibnja 2019.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju u iznosu 575,00 kuna, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju te da radni odnos nije prestao, zahtjev za povratak na rad i zahtjev za naknadu plaće, kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova (točka I. izreke). Nadalje je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna (točka II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda. Ujedno je odlučeno da se tužitelju ne dosuđuje trošak žalbe.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju koja sadržajno predstavlja reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predložio je prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio sve revizijske navode te predložio reviziju odbiti kao neosnovanu. Potražuje trošak odgovora na reviziju u iznosu od 575,00 kn.

Revizija nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Prema odredbi čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

Iako tužitelj ne navodi razloge radi kojih podnosi reviziju iz sadržaja revizije proizlazi da upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Predmet spora revizijskog postupka jest zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti Odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, vraćanje na rad i naknada plaće.

U postupku koji je prethodio reviziji u bitnom je utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlenik tuženika temeljem Ugovora o radu od 8. listopada 2007. na radnom mjestu vlakovođa popisni,

- da je novom sistematizacijom poslova kod tuženika, odnosno Pravilnikom o organizaciji poslodavca, koji je u primjeni od 1. ožujka 2014., smanjen broj izvršitelja na radnom mjestu „vlakovođa popisni“,

- da je u vrijeme donošenja pobijane odluke o otkazu bio na snazi Kolektivni ugovor društva (Službeni vjesnik 5/14, dalje: KU), čijim člankom 73. su određeni kriteriji za utvrđivanje viška radnika,

- da je tuženik 27. kolovoza 2014. donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju, jer je utvrđeno da ne ispunjava uvjete radnog mjesta iz nove sistematizacije, odnosno da nema NSS/SSS tehničkog smjera za razliku od usporednih radnika B., D. i Z., koji nisu proglašeni tehnološkim viškom, a koji kriterij je određen čl. 73. st. 3. KU,

- da tuženik nije bio u mogućnosti rasporediti ga na drugo radno mjesto u smislu odredbe čl. 74. KU,

- da se tuženik prije odluke o otkazu ugovora o radu savjetovao s Radničkim vijećem o namjeri otkazivanja,

- da tužitelj ima status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da su kod tuženika postojali stvarni gospodarski, tehnički i organizacijski razlozi zbog kojih je prestala potreba za radom određenog broja radnika, pa tako i smanjenjem broja izvršitelja radnog mjesta na kojem je radio tužitelj, a kako tužitelj novo uvedenom sistematizacijom nije ispunjavao uvjete radnog mjesta na kojem je radio, ocjenjuju odluku tuženika zakonitom i dopuštenom jer je donesena sukladno odredbi čl. 115. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 - dalje: ZR), a u smislu s odredbom čl. 73. KU.

Tužitelj sadržajno ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 73. KU, navodeći da tuženik pri donošenju pobijane odluke, a pri određivanju viška radnika, nije pravilno primijenio kriterij za određivanje viška radnika iz odredbe čl. 73. KU iz razloga što je tužitelj imao 38 godina staža i imao status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

Odredbom čl. 72. KU propisano je da se razlozi za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu mogu pojaviti, ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga i dođe do ukidanja radnog mjesta odnosno smanjenja broja izvršitelja na radnom mjestu uslijed smanjenja količine posla na radnom mjestu, te se u tom slučaju primjenjuju kriteriji iz čl. 73. KU.

Odredbom čl. 73. KU propisani su kriteriji za utvrđivanje viška radnika i to:

1. ispunjavanje uvjeta za starosnu mirovinu,

2. ispunjavanje uvjeta za prijevremenu starosnu mirovinu,

3. zadovoljavanje radnih obveza i propisanih uvjeta iz sistematizacije,

4. trajanje radnog odnosa,

5. status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata,

6. socijalni status.

Naime, iz odredbe čl. 73. KU proizlazi da se viškom prvenstveno smatraju radnici koji ispunjavaju uvjete za starosnu mirovinu (toč. 1.), uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu (toč. 2.) te radnici koji nisu uredno obavljali poslove iz ugovora o radu, skloni su uživanju alkohola ili opojnih droga i ne ispunjavaju uvjete propisane sistematizacijom (toč. 3.).

Nakon što su radnici na koje se odnose kriteriji iz toč. 1.-3. KU utvrđeni viškom ili ako nema niti jednog takvog, tad se kod radnika koji su višak gleda trajanje radnog odnosa kod tuženika.

Između radnika koji i nakon toga budu u izboru za višak, izbor se vrši na način da prednost imaju radnici koji imaju status hrvatskih branitelja Domovinskog rata, neovisno o trajanju radnog odnosa. To proizlazi iz odredbe čl. 73. toč. 5. KU kojom je propisano da „višak je onaj radnik koji nakon ispunjavanja prethodnog uvjeta pod brojem 1.-3. nema status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.“

Dakle, svi oni radnici koji ispunjavaju uvjete iz čl. 73. toč. 1.-3. KU (oni koji ispunjavaju uvjete za starosnu mirovinu, uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu te radnici koji nisu uredno obavljali poslove iz ugovora o radu, skloni su uživanju alkohola ili opojnih droga i ne ispunjavaju propisane uvjete iz sistematizacije) mogu biti utvrđeni viškom bez obzira na trajanje radnog odnosa i status hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata.

Iz navedenog proizlazi da niti trajanje radnog odnosa, a niti kriterij statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata ne daje prednost jedino onim radnicima koji ispunjavaju kriterije iz čl. 73. toč. 1.-3. KU, a što je slučaj kod tužitelja jer on nema uvjete propisane sistematizacijom za radno mjesto na kojem je radio, pa time ispunjava kriterije iz čl. 73. toč. 3. KU za utvrđivanje viška radnika.

Slijedom navedenog, ovaj sud je ocijenio da je odluka zakonita jer je tuženik kao poslodavac polazeći od odredbe iz čl. 115. st. 2. ZR, pravilno u obzir pri utvrđivanju viška radnika uzeo i dodatne kriterije predviđene odredbom čl. 73. KU.

Stoga, prema ocjeni ovog suda nižestupanjski su sudovi polazeći od utvrđenja da tužitelj nema uvjete nema uvjete propisane sistematizacijom za radno mjesto na kojem je radio, pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim zaključivši da je tuženik zakonito proveo postupak otkazivanja, odnosno da se kod utvrđivanja viška radnika pravilno vodio propisanim kriterijima iz odredbe čl. 73. KU.

Navodi u reviziji da sindikat koji se suglasio s viškom radnika nije bio nadležan za donošenje te odluke nisu od značaja za ocjenu zakonitosti osporene odluke, s obzirom da je tuženik pri donošenju osporene odluke sadržajno potpuno ispunio svoju obvezu obavješćivanja i savjetovanja s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci o otkazu tužitelja, odnosno da je pravilno primijenio odredbu čl. 150. ZR.

Slijedom navedenog, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Iz sadržaja revizije proizlazi da tužitelj u reviziji velikim dijelom navoda zapravo iznosi činjenice, preocjenjuje provedene dokaze i iznosi drukčije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Takvi navodi tužitelja izneseni u reviziji predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u revizijskom stadiju postupka i ovaj sud ih nije mogao uzeti u razmatranje jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Stoga je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, reviziju tužitelja trebalo odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

Odluka o troškovima revizijskog postupka donesena je primjenom odredbe čl. 166. st. 1. i odredbe čl. 155. st. 1. ZPP budući da trošak odgovora na reviziju nije bio potreban za vođenje predmetne parnice.

Zagreb, 21. svibnja 2019.