Broj: Revr 664/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz V., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatska radiotelevizija, Z., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik N. S., odvjetnik u Z., radi nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-108/2018-2 od 22. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-497/17-44 od 24. studenoga 2017., u sjednici održanoj 29. svibnja 2019.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske presude odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o   j e

Revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

"Utvrđuje se da nije dopušten redoviti otkaz Ugovora o radu od 21.02.2014. godine kojim je tuženik Hrvatska radiotelevizija iz Z. otkazao ugovor o radu tužitelju M. M. iz S. N. te da radni odnos tužitelja nije prestao pa se tuženiku nalaže vratiti tužitelja na poslove direktora fotografije ili drugo odgovarajuće radno mjesto i nadoknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, a sve to u roku od 8 dana."

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev ili ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode tuženika iznesene u reviziji. Ujedno je predložio reviziju odbiti kao neosnovanu.

Revizija je djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena.

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) pobijana presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tuženik u reviziji navodi da je prvostupanjskom i drugostupanjskom presudom prekoračen tužbeni zahtjev kad su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika, a koji tužbeni zahtjev tužitelj nije postavio u tužbi niti tijekom prvostupanjskog postupka, već ga je prvostupanjski sud samostalno i po svojoj volji dosudio u pobijanoj prvostupanjskoj presudi koja je potvrđena drugostupanjskom presudom, čime su sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 12. ZPP. Osim tuga tuženik u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznosi opširne navode kojima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Suprotno tvrdnji revidenta tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 12. ZPP jer je tužitelj, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 9. studenoga 2016. (list 130 spisa) zahtijevao utvrđenje da nije dopušten redoviti otkaz ugovora o radu od 21. veljače 2014. kojim je tuženik tužitelju otkazao ugovor o radu, utvrđenje da radni odnos tužitelja nije prestao te da sud naloži tuženiku tužitelja vratiti na rad na poslove direktora fotografije ili drugo odgovarajuće radno mjesto.

U odnosu na revizijske navode tuženika kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka u biti iznosi činjenične prigovore osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zaključke drugostupanjskog i prvostupanjskog suda o izvedenim dokazima i osnovanosti tužbenog zahtjeva treba reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Tužitelj tužbenim zahtjevom u ovoj pravnoj stvari zahtijeva utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o redovitom otkazu ugovora o radu od 21. veljače 2014. kojim mu je tuženik otkazao ugovor o radu, utvrđenje da radni odnos tužitelja nije prestao te da sud tuženiku naloži vratiti tužitelja na poslove direktora fotografije ili drugo odgovarajuće radno mjesto.

Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev ocijenivši da tuženik, kao poslodavac nije postupao sukladno odredbi čl. 107. st. 2. i st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR) jer tijekom postupka otkazivanja ugovora o radu tužitelju nije izvršio uspoređivanje tužitelja prema zakonskim kriterijima u odnosu na sve radnike tuženika koji su zaposleni na istom radnom mjestu bez obzira na njihovo mjesto rada te da tuženik nije dokazao da nije bilo moguće zapošljavanje tužitelja na drugom radnom mjestu kod tuženika.

Predmet revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava svodi se na ocjenu jesu li sudovi, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju od 21. veljače 2014. pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbi čl. 107. st. 2. i st. 3. ZR.

Odlučujući o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud je ocijenio da su sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 107. st. 2. i st. 3. ZR kada su prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu. Stoga ovaj sud prihvaća zauzeto pravno shvaćanje drugostupanjskog suda, kao i razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude.

Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP u slučaju iz stavka 1. tog članka, revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva.

S obzirom da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude glede primjene materijalnog prava, revident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koje će se na temelju odredbe članka 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

Pritom treba dodati da je isto pravno shvaćanje ovaj sud već zauzeo u više odluka (primjerice: odluka broj Revr-530/17-2 od 19. prosinca 2017., odluka broj Revr-638/17-2 od 2. svibnja 2018. i dr.).

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

Revizija tuženika podnesena protiv dijela drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

Odlučujući o dopuštenosti revizije tuženika podnesene protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena, pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 29. svibnja 2019.