Baza je ažurirana 14.04.2026. zaključno sa NN 20/26  EU 2024/2679

 

Pristupanje sadržaju

Broj: Revr 1513/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. P., OIB ..., iz Z., zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika V. s. S. d.o.o., OIB ..., S., zastupanog po punomoćniku D. C., odvjetniku u S., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku, broj Gž-2025/2014-3 od 18. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku, broj P-178/2013 od 3. srpnja 2014., u sjednici održanoj 4. lipnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu od 23. siječnja 2013. te da istim nije prestao radni odnos tužitelja zaposlenog kod tuženika na radnom mjestu dr. vet. med. temeljem ugovora o radu br. ... od 1. kolovoza 2011. te tužbeni zahtjev za vraćanje na rad i zahtjev za naknadu parničnih troškova (točka I. izreke). Nadalje je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna (toč. II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 2., Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), navodeći da je podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je prihvatiti reviziju, preinačiti pobijanu presudu na način da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Iz sadržaja revizije proizlazi da tužitelj u reviziji velikim dijelom navoda zapravo iznosi činjenice, preocjenjuje provedene dokaze i iznosi drukčije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Takvi navodi tužitelja izneseni u reviziji predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u revizijskom stadiju postupka i ovaj sud ih nije mogao uzeti u razmatranje jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije dopuštena te zahtjev za vraćanje na rad.

 

U revizijskom postupku ostalo je sporno predstavlja li povreda koja se tužitelju stavlja na teret u osporenoj odluci predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosna nije moguć, odnosno sporna je pravilnost primjene odredbe čl. 108. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje: ZR) odnosno je li tuženik prilikom donošenja osporene odluke povrijedio odredbu čl. 111. st. 2. ZR neosnovanim onemogućavanjem tužitelju iznošenja obrane.

 

U postupku koji je prethodio reviziji u bitnom je utvrđeno:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. kolovoza 2011. na radnom mjestu dr. vet. u ambulanti Ž.,

 

- da je tuženik izvanredno otkazao tužitelju ugovor o radu odlukom o izvanrednom otkazu od 23. siječnja 2013. iz razloga jer tužitelj i nakon tri pisana i zadnjeg usmenog upozorenja i dalje nije redovito polagao gotovi novac na žiro račun tuženika, odnosno nije ga položio 19. siječnja 2013. i 22. siječnja 2013.,

 

- da je praksa tuženika bila da djelatnici tuženika u dislociranim ambulantama od sjedišta tuženika, novac od naplaćenih usluga polažu tuženiku dva puta tjedno na račun banke ili Fine ili neposredno na blagajnu tuženika, a iznimno i češće ukoliko je naplaćen iznos veći,

 

- da tužitelj nije polagao gotov novac dinamikom kojom je to trebao činiti po uputama tuženika (2 puta tjedno) pa je iz tih razloga više puta usmeno pa i pisano upozoravan,

 

- da tužitelj zadnji put nije položio novac 19. siječnja 2013. i 22. siječnja 2013.

 

- da je tužitelju prije otkazivanja ugovora o radu omogućeno iznošenje obrane od strane tuženika.

 

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su odluku tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu ocijenili dopuštenom, u bitnom zaključivši da sustavno nepolaganje novca od strane tužitelja, i to jedino njega od svih zaposlenika tuženika koji su imali takvu obvezu, unatoč opetovanim upozorenjima, predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosna nije moguć. Stoga su ocijenili da je tuženik pravilno primijenio odredbe čl. 108. st. 1. ZR pri donošenju pobijane odluke.

 

Tužitelj u reviziji ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava i to odredbe čl. 108. st. 1. ZR, smatrajući da povrede koje mu se stavljaju na teret ne predstavljaju osobito teške povrede obveze radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosna nije moguć.

 

Nadalje tužitelj u reviziji ukazuje na povredu odredbe čl. 111. st. 2. ZR iz razloga što smatra da mu je tuženik neosnovano onemogućio iznošenje obrane.

 

Člankom 108. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Po mišljenju ovog suda utvrđeno postupanje tužitelja kao radnika predstavlja samovoljno ponašanje koje se ogleda u neizvršavanju uputa tuženika kao poslodavca, unatoč jasnim pravilima i brojnim upozorenjima. Takvo ponašanje tužitelja ukazivalo je na sustavni neposluh i nepoštivanje tuženika kao poslodavca. Stoga, sagledavajući takvo postupanje kroz duži period i kroz brojna upozorenja i opomene zbog takvog postupanja od strane tuženika kao poslodavca, nepolaganje novca od utrška na račun tuženika 19. siječnja 2013. i 22. siječnja 2013., i prema ocjeni ovog suda, predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa više nije moguć. Slijedom navedenog, nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 108. st. 1. ZR, kada su ocijenili odluku dopuštenom i zakonitom.

 

Odredbom čl. 111. st. 2. ZR propisano je da prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

Glede navoda u reviziji da je pogrešno primijenjena odredba čl. 111. st. 2 ZR jer da tuženik tužitelju neosnovano nije omogućio iznošenje obrane, valja odgovoriti da su isti neosnovani jer upravo iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tuženik tužitelju omogućio iznošenje obrane, iako su po mišljenju nižestupanjskih sudova postojale okolnosti zbog kojih nije bilo ni opravdano očekivati od tuženika da tužitelju omogući obranu. Stoga je pravilno primijenjena i odredba čl. 111. st. 2. ZR.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena to je na temelju čl. 393. ZPP, valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 4. lipnja 2019.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu