Broj: Revr 519/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik R. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika F., iz Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1596/14 od 5. prosinca 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-8303/13 od 4. srpnja 2014., u sjednici održanoj 12. lipnja 2019.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužitelja D. V. kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-8303/13 od 4. srpnja 2014. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu od 01. siječnja 2010., Klasa: 150-02/10-03/1, Ur.broj: 08-2022-10-356, kojeg je tuženik učinio tužitelju Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu Klasa: 150-07/13-05/10, Ur.broj: 08-2021-13 od 04. lipnja 2012.g., kao i odluka tuženika kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava Klasa: 150-07/12-0571, Ur.broj: 08-2021-12-31 od 26. ožujka 2013.g., te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na njegovo radno mjesto samostalni referent za poslove platnog prometa, kao i naknadi troškove postupka u roku od 8 dana."

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1596/14 od 5. prosinca 2017. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-8303/13 od 4. srpnja 2014.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivajući se na odredbu čl. 385. ZPP-a. Predlaže revizijskom sudu prihvatiti reviziju i preinačiti nižestupanjske presude i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Odredbom čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radno odnosa, dakle, u tom sporu revizija je uvijek dopuštena pa i protiv odluke o sudskom raskidu ugovora o radu.

U ovom konkretnom predmetu radi se o sporu radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu i o vraćanju na rad pa je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP revizija uvijek dopuštena.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

Tužitelj postojanje bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP nalazi u tome kako je drugostupanjska odluka nejasna te nije pravilno obrazložena. Suprotno ovim tvrdnjama tužitelja, pobijana drugostupanjska presuda sadrži valjano obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP), s jasnim razlozima iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o osnovanosti tužiteljeve žalbe protiv prvostupanjske presude. Kako je drugostupanjski sud pri tome odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora i valjano obrazložio primjenu materijalnog prava, to u revidiranoj odluci nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Navodi revizije koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, zapravo su sadržajno činjenični prigovori. U reviziji tužitelj iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i iznosi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova.

S druge strane, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra tužitelj da bi trebalo, i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego što to čini tužitelj.

Nadalje, neosnovano smatra tužitelj da su sudovi počinili bitnu povredu parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2 toč.12 ZPP jer su "(...) odlukama prekoračili tužbeni zahtjev raspravljajući i odlučujući i o činjenicama koje nisu istaknute u tužbi i naznačene u samoj odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu (...)" obzirom da do prekoračenja tužbenog zahtjeva dolazi kad sud odlukom pruži stranci određenu zaštitu iako stranka tu zaštitu nije tražila. Presudama je odlučeno u granicama tužbenog zahtjeva (čl. 2. st. 1 ZPP) a kako je postavljen u tužbi.

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu od 4. lipnja 2012. kao i odluka tuženika kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava od 26. ožujka 2013. te povrat na radno mjesto samostalnog referenta za poslove platnog prometa.

Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika- na radnom mjestu samostalnog referenta za poslove platnog prometa temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2010.,

- da je tužitelj 3. svibnja 2012. lišen slobode te je protiv njega podnesena kaznena prijava zbog osnovane sumnje u počinjenje kaznenog djela-Primanje mita-opisano u čl. 341. st. 1 Kaznenog zakona,

- da je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 4. lipnja 2012. zbog osobito teške povrede radne obveze,

- da je tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava a koji je odbijen odlukom tuženika od 26. ožujka 2013.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su ocijenili neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u ovoj pravnoj stvari te pozivom na odredbu čl. 108. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/2009, 61/2011, 82/2012 i 73/2013 - dalje: ZR) tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Pritom su sudovi ocijenili da tužitelj nije ispunjavao ugovorne obveze iz ugovora o radu, da je neopravdano izostao sa mjesta rada dulje od tri dana uzastopno, da je narušeno povjerenje poslodavca u radnika koje je neophodno za obavljanje poslova u direktnom kontaktu s klijentima F., klijentima banaka i samim bankama, da je narušen ugled poslodavca a što može utjecati na poziciju poslodavca u daljem poslovanju te da je tužitelj nalazio u istražnom zatvoru zbog osnovane sumnje u počinjenje kaznenog djela primanja mita iz čl. 347. st. 1 Kaznenog zakona pa obzirom na sve izneseno, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranka nastavak radnog odnosa nije moguć slijedom čega je tužitelju otkazan ugovor o radu.

Tužitelj u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tvrdi da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 108. ZR. Pritom u reviziji iznosi niz činjenica kojima pokušava osporiti zakonitost i pravilnost tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu. Tvrdi da mu tuženik nije mogao otkazati ugovor o radu jer nije neopravdano izostao sa mjesta rada duže od tri dana te se na navedenoj navodnoj povredi niti ne može temeljiti otkaz ugovor o radu.

Uzimajući u obzir činjenično stanje utvrđeno tijekom prvostupanjskog postupka s jedne strane te citirane odredbe ZR ovaj revizijski sud je ocijenio da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 108. ZR (a ne temeljem Kolektivnog ugovora kako to misli tužitelj) kada su ocijenili zakonitom i dopuštenom tuženikovu odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju te pravovremenost odluke otkazu. Tužitelj u reviziji ustraje na navodima navedenim u tužbi i žalbi protiv presude a koji se uglavnom svode na osporavanje dijela obrazloženja Odluke o otkazu da je tužitelj neopravdano izostao s posla dulje od 3 dana uzastopce a da o razlogu izostanka nije obavijestio tuženika. Ta okolnost naime sama po sebi nije odlučna, kraj činjenice da ostali naprijed navedeni razlozi predstavljaju osnov za izvanredno otkazivanje ugovora o radu a te okolnosti tužitelj niti ne osporava konkretnim revizijskim navodima.

Prema odredbi čl. 108. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, ako zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Prema utvrđenjima suda proizlazi da su razlozi odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 1. siječnja 2010. ne samo dugotrajni izostanak radnika s posla, saznanje da se tužitelju produžuje istražni zatvor za daljnja 2 mjeseca tako da isti može trajati do 3. kolovoza 2012., već i okolnost da radnik dulje vrijeme ne ispunjava i neće biti u mogućnosti ispunjavati obveze na koje se obvezao ugovorom o radu, okolnost da mu je pritvor određen zbog kaznenog djela mita vezan uz radno mjesto samostalnog referenta za poslove platnog prometa, a u okviru kojeg radnog mjesta tužitelj obavlja poslove platnog prometa i u izravnom je kontaktu s klijentima F., klijentima banaka i samih banaka u obavljanju kojih povjerenje poslovnih subjekata i klijenata predstavlja osobito važnu činjenicu s obzirom da banke dio svog poslovanja prema svojim klijentima povjeravaju F., zbog čega poslodavac smatra da uz uvažavanje svih okolnosti interesa obiju strana nastavak radnog odnosa nije moguć. Dakle, u provedenom postupku utvrđeno da je tužitelj dulje vrijeme ne ispunjava i neće biti u mogućnosti ispunjavati obveze na koje se obvezao ugovorom o radu, što je dovoljno za ocjenu postojanja opravdanog razloga za otkazivanje ugovora o radu. Za postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu dovoljno je da je poslodavac dokazao postojanje jedne od više teških povreda radnih obveza za koje tereti radnika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Revr 467/08-2 od 18. ožujka 2009.).

Dakle, suprotno revizijskim navodima, nižestupanjski sudovi su odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 108 ZR.

S obzirom na to da nisu ostvareni revizijski razlozi na koje je ukazao tužitelj u predmetnoj reviziji valjalo je njegovu reviziju odbiti kao neosnovanu primjenjujući odredbu čl. 393. ZPP pa je odlučeno kao izreci presude.

Zagreb, 12. lipnja 2019.