Broj: Rev 960/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. V. iz K., OIB ..., koga zastupa punomoćnik Z. Š., odvjetnik u K., protiv tuženika J. o. d.d., Podružnica K., K., OIB ..., koga zastupaju punomoćnici – odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & p. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž R 6/17-2 od 28. kolovoza 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr-149/15-33 od 27. siječnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 18. lipnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom usvojen je tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je nedopuštena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu i da radni odnos nije prestao (toč. I. izreke) te je sudski raskinut radni odnos tužitelja kod tuženika sa 31. prosinca 2011. (toč. II. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju na ime naknade štete plati iznos 17.303,10 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate (toč. III. izreke), dok je odbijen dio zahtjeva s osnova naknade štete preko dosuđenog iznosa do zatraženog 50.470,08 kn (toč. IV. izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 8.746,53 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate (toč. V. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak od 26.303,75 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu i usvojiti u cijelosti  tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5. prosinca 2011. te zahtjev za sudskim raskidom i naknadom štete.

 

Sudovi su utvrdili da je tužitelj s tuženikom imao sklopljen ugovor o radu od 31. kolovoza 2011., na neodređeno vrijeme za radno mjesto „preuzimatelj rizika – koordinator“ te da je taj ugovor otkazan navedenom odlukom o izvanrednom otkazu uz obrazloženje da je tužitelj počinio tešku povredu obveze iz radnog odnosa time što je klijente A. B. i Đ. I. doveo u zabludu i izvršio kazneno djelo prijevare kad im je rekao da zbog pada informatičkog sustava nije mogao izdati policu tuženika nego im rekao da je još jedan ured u blizini i da može tamo izraditi policu te im je izradio policu tuženikova konkurenta B. o. Nadalje, utvrdili su da je pisane izjave tih klijenata o tom događaju, poslodavac zaprimio 30. studenoga 2011.

 

Prvostupanjski sud je zaključio da je izvanredni otkaz dan izvan roka od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se otkaz temelji. Zaključuje da je tuženik za počinjene povrede obveze iz radnog odnosa saznao 20. rujna 2011., a ne tek 30. studenoga 2011. kad je K. M. donijela potpisane izjave klijenata direktorici Poslovnice tuženika Ž. B.

 

Sud drugog stupnja navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda jer je tužitelj istovrsnu povredu počinio dva puta, pri čemu je drugi put kao radnik tuženika sklopio policu osiguranja za Đ. I. u drugom konkurentnom osiguravajućem društvu, a za što je tuženik po odgovornoj osobi saznao 30. studenoga 2011.

 

Čl. 108. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR) propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. St. 2. istog članka propisano je da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

Rok od petnaest dana računa se od dana kad je za činjenicu na kojoj se temelji izvanredni otkaz, saznala osoba koja je kod poslodavca ovlaštena odlučivati o pravima i obvezama iz radnoga odnosa ili osoba koja je zbog voditeljskih ovlasti obvezna izvijestiti nadležnu osobu o činjenicama koje su razlog za otkaz.

 

Budući da je odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju stavljeno na teret da je 10. studenoga 2011. za Đ. I. sklopio policu s drugim osiguravajućim društvom, a ne sa tuženikom, o čemu je svjedok dao izjavu 22. studenoga 2011. – to je prema ocjeni ovog revizijskog suda pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je za obje povrede koje je tužitelj počinio tuženik saznao 20. rujna 2011., što nije nikako moguće jer u tom trenutku tužitelj drugu povredu još nije ni počinio. Stoga je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da tuženiku u odnosu na tu drugu povredu nije protekao rok od 15 dana od dana saznanja do dana donošenja odluke o izvanrednom otkazu i da je otkaz dan u roku kako je propisano čl. 108. st. 2. ZR.

 

Revizijskim navodima tužitelj, iznoseći svoju ocjenu iskaza svjedoka uz naglašenu dozu vjerojatnosti i pretpostavki te isticanjem da je svjedokinja Ž. B. dala lažni iskaz, osporava pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja, što nije od značaja jer, s obzirom na odredbu čl. 385. ZPP, pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja ne može biti predmet revizijskog ispitivanja, pa te revizijske navode ovaj sud ne treba ni ocjenjivati.

 

Obzirom da se revizijski navodi u cijelosti iscrpljuju u navedenom, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 18. lipnja 2019.