Broj: Rev 2578/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. K. iz Č., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. N., odvjetnik u O., protiv tuženika G. H. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. P., dipl. iur., radi otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž R-896/2018-2 od 22. studenoga 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-2596/18-66 od 24. kolovoza 2018., u sjednici održanoj 18. lipnja 2019.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita i nedopuštena odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju od 16. studenoga 2011., a kojom je otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 24. listopada 2006. zbog skrivljenog ponašanja, kao i Odluka tuženika od 16. prosinca 2011. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava. Isto tako odbijen je zahtjev tužitelja kojim je tražio sudski raskid Ugovora o radu s danom 11. siječnja 2012., zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu u iznosu od 8.861,96 kn, sa zateznom kamatom, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je pravovremeno podnio reviziju na  odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) i to zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači i usvoji zahtjev tužitelja, podredno da se ukine presuda drugostupanjskog suda i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode tužitelja i predlaže da se revizija tužitelja odbije.

Revizija tužitelja nije osnovana.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Prije svega tužitelj u reviziji ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, pri čemu ovaj sud ne nalazi da bi ova povreda bila počinjena. Naime, pobijana presuda ima jasne i razumljive razloge, nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, te ne postoji proturječnost između razloga pobijane presude i navoda u obrazloženju iste.

Tužitelj u reviziji navodi da bitnu povredu odredaba parničnog postupka isti nalazi i u činjenici da je drugostupanjski sud propustio utvrditi sve odlučne činjenice, odnosno da je isti pogrešno utvrdio činjenicu da je radnik, tj. tužitelj grubo prekršio svoje ovlasti i svojim postupanjem grubo narušio ugled poslodavca. Niti u tom dijelu nije počinjena bilo koja bitna povreda odredaba parničnog postupka, već tužitelj zapravo pobija činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, odnosno ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija se uopće ne može podnijeti u smislu odredbe čl. 385. ZPP.

Suprotno tvrdnji tužitelja tuženik je imao ovlasti utvrditi da tužitelj nije ispunio planirane rezultate rada, budući je u smislu odredbe čl. 32. st. 4. Pravilnika o radu tuženik imao mogućnost ostvarenje rezultata rada utvrđivati i u kraćem razdoblju od godine dana, dakle na mjesečnoj odnosno tromjesečnoj razini.

Iz nespornog utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tužitelj u razdoblju od 1. siječnja do 31. listopada 2011. je ostvario svega 26,20% plana, pri čemu nije sporna niti činjenica da je tužitelj u tom razdoblju potpisao svaki mjesec plan koji je trebalo ispuniti taj mjesec, kao i da taj plan nije bio ispunjen. Osim toga iz utvrđenja nižestupanjskih sudova jasno proizlazi da u tom razdoblju nije došlo do pada na tržištu osiguranja u istom omjeru, pa se ne radi o neispunjavanju plana prodaje zbog gospodarskih razloga.

Isto tako, utvrđeno je da polica osiguranja za Š. E. napravljena sa šifrom tužitelja, da tužitelj osobno nije pribavio podatke od ugovaratelja osiguranja s kojim nije stupio u kontakt jer isti nije zatečen kod kuće, već da je podatke za tog ugovaratelja osiguranja isti dobio od P. B., zaposlene u agenciji „P.“ u D. M., te je za istog policu osiguranja ostavio kod iste, a da s imenovanim uopće nije stupio u kontakt, iako je policu potpisao kao da je došlo do sklapanja ugovora o osiguranju.

Pravilno sud drugog stupnja zaključuje da svaka od gore navedenih povreda, sama za sebe, predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika u smislu odredbe čl. 107. st. 1. toč. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11 i 82/12 – dalje: ZR) kojom je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redovni otkaz), ako za to ima opravdani razlog, i u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa.

Tužitelj u reviziji posebno ukazuje da neostvarivanje očekivanih rezultata rada nije bila posljedica neodgovornog odnosa tužitelja prema radu, pa da je u tom slučaju tuženik mogao otkazati ugovor o radu samo zbog osobno ili poslovno uvjetovanih razloga.

Suprotno tvrdnji tužitelja u postupku je utvrđeno da je tuženik tužitelja upozoravao tijekom godine na neizvršavanje planiranih obveza, a isto tako je utvrđeno da loši rezultati prodaje nisu u vezi s padom na tržištu osiguranja. U takvom slučaju ostvarivanje planiranih rezultata rada i upozoravanje tužitelja na propust u tom dijelu od strane tuženika predstavlja opravdani razlog za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem tužitelja.

Tužitelj jednako tako osporava i utvrđenje nižestupanjskih sudova da je postupio protivno pravilima struke kada je sklopio policu osiguranja s osiguranikom Š. E. U tom dijelu tužitelj posebno navodi da je u cijelosti postupao po uputama direktora, te da je potpisanu policu ostavio u agenciji „P.“. U tom dijelu tužitelj iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, pri čemu je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je postupanje tužitelja prilikom sklapanja te police nije bilo u skladu s pravilima struke, niti je to bio uobičajeni način postupanja, a što proizlazi iz iskaza svjedokinje P. B. Naime, tužitelj kao zastupnik osiguravatelja je morao stupiti u kontakt s ugovarateljem osiguranja, a ne potpisati policu kao da je došlo do sklapanja ugovora o osiguranju. U tom smislu je osiguranik uputio pritužbu tuženiku, kada je utvrđeno da je tužitelj nije stupio u kontakt s ugovarateljem osiguranja, već da su podaci o ugovaratelju osiguranja pribavljeni od treće osobe. Isto tako je utvrđeno da  ugovaratelj osiguranja nije potpisao ponudu, već je to učinio netko drugi, dovodeći pritom poslodavca u zabludu da je s navedenom osobom sklopljen ugovor o osiguranju.

Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer je odluka o otkazu ugovora o radu dopuštena, pa je pravilno odbijen zahtjev tužitelja za sudskim raskidom ugovora o radu i naknadu štete zbog nezakonitog otkaza u smislu odredbe čl. 117. st. 1. ZR.

Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 18. lipnja 2019.