Broj: Gž 8/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Željka Pajalića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja Sindikata ... (OIB: .... ) iz P., kojeg zastupaju punomoćnici D. J. B. i M. B., diplomirani pravnici iz sindikata protiv tuženika Z. R. d.o.o. (OIB: ... ) iz O., kojeg zastupa punomoćnica K. M., odvjetnica u R., radi poništenja otkaza Kolektivnog ugovora, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1/2019-21 od 3. svibnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 24. lipnja 2019.,

p r e s u d i o   j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1/2019-21 od 3. svibnja 2019.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom poništena je Odluka tuženika od 29. siječnja 2018. o otkazu Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama radnika i poslodavca u Z. R. d.o.o. sklopljenog 12. listopada 2006., a koji je izmijenjen i dopunjen Aneksima broj 1/07 od 27. srpnja 2007., broj 2/08 od 4. ožujka 2008., broj 3/12 od 25. srpnja 2012., broj 4/13 od 4. srpnja 2013., broj 5/14 od 17. travnja 2014., broj 6/14 od 16. listopada 2014 i broj 7/15 od 1. lipnja 2015.

Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) uz prijedlog za preinačenjem presude i odbijanjem tužbenog zahtjeva, odnosno za ukidanjem pobijane presude i vraćanjem predmeta na ponovno suđenje. Traži trošak žalbenog postupka.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tuženika nije osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za poništenje Odluke tuženika od 29. siječnja 2018. o otkazu Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama radnika i poslodavca u Z. R. d.o.o. (dalje: Odluka o otkazu) sklopljenog 12. listopada 2006. i izmijenjenog i dopunjenog Aneksima.

Prije svega valja naznačiti da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje tuženik, a niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Sud prvoga stupnja pravilno je cijenio sve izvedene dokaze te je presuda valjano obrazložena i sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama.

U odnosu na žalbeni navod o prekoračenju tužbenog zahtjeva tuženiku valja odgovoriti slijedeće. Činjenica jest da je sud prvoga stupnja u izreci naznačio kao jedan od Aneksa, Aneks broj 2/08 od 4. ožujka 2008., dok je u zahtjevu naveden Aneks broj 2708 od 4. ožujka 2008. Međutim, time sud prvoga stupnja nije prekoračio tužbeni zahtjev. Naime, do prekoračenja tužbenog zahtjeva dolazi kada sud sudi nešto drugo od onoga što je zatraženo ili više od onoga što je zatraženo. U situaciji u kojoj je toliko razvidno o kojem se Aneksu radi (datum njegovoga sklapanja je isti) te u kojoj je Aneks broj 2/08 postao sastavni dio Kolektivnog ugovora o kojem je tuženik donio Odluku o otkazu koja je predmetom poništenja ne može se zaključiti o prekoračenju tužbenog zahtjeva. Stoga se svako drugo žalbeno razmišljanje tuženika u tom smislu ukazuje neosnovanim, a time se neosnovanim ukazuje i tuženikovo pozivanje na bitnu povredu koja bi se ogledala u prekoračenju tužbenog zahtjeva (članak 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a).

U vezi s navodima da je sud poništio „Odluku o otkazu“, dok je donesena „Odluka o otkazivanju“ kolektivnog ugovora, tuženiku valja naznačiti da se radi o terminološkim razlikama istoga instituta - otkaza kolektivnog ugovora iz čl. 200. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14 i 127/17, dalje: ZR). Bilo je posve jasno tijekom postupka koja se Odluka otkazuje s obzirom na datum njezinoga donošenja, pa se pozivanje tuženika na ovu terminološku neujednačenost kao bitnu povredu odredaba postupka ukazuje posve neosnovanom.

Sud prvoga stupnja u bitnome polazi od nesporne činjenice da je između stranaka 12. listopada 2006. sklopljen Kolektivni ugovor o pravima i obvezama radnika i poslodavca u Z. R. d.o.o. (dalje: Kolektivni ugovor) koji je nekoliko puta izmijenjen i dopunjen Aneksima. Nadalje, polazi od Odluke o otkazu iz koje proizlazi da je Kolektivni ugovor otkazan iz razloga predviđenih člankom 182. stavkom 1. Kolektivnog ugovora i to:

- da je ispunjavanje obveza iz Kolektivnog ugovora za tuženika postalo poslovno otežano i neodrživo,

- da tuženik nije želio pristupiti kolektivnim pregovorima za izmjene i dopune Kolektivnog ugovora,

- da sindikalni povjerenik M. B. ne obavlja posao vatrogasca-voditelja vatrogasnog odjeljenja, već posao niže razine (vatrogasac I), a da tuženik ne daje suglasnost za reguliranje njegovog radnopravnog statusa,

- da je predsjednik tuženika svojim medijskim nastupima neistinito informirao javnost o poslovanju tuženika čime da čini štetu poslovanju tuženika i vrši pritisak na socijalnog partnera što da predstavlja kršenje odredbi Kolektivnog ugovora i

- da tuženik ne posluje sukladno pozitivnim zakonskim propisima jer nije Ministarstvu rada i mirovinskog sustava dostavio izvješće o održavanju sjednice najvišeg tijela i podatke o ukupnom broju članova.

Slijedom takvih utvrđenja sud prvoga stupnja u bitnome zaključuje da tuženik nije dokazao opravdanost otkaznog razloga koji se odnosi na poslovnu otežanost i neodrživost ispunjenja obveza i Kolektivnog ugovora, da je tužitelj 27. travnja 2018. dao suglasnost za reguliranje radnopravnog statusa M. B., da medijski istupi tadašnjeg predsjednika tužitelja ne predstavljaju pritisak na socijalnog partnera jer da je upozoravao na rad Uprave društva, da tužitelj nije povrijedio odredbe Kolektivnog ugovora u postupku pregovaranja i mirenja te da poslovanje tuženika nije od utjecaja na opravdanost otkaza Kolektivnog ugovora.

Na temelju takvih utvrđenja i zaključaka sud prvoga stupnja prihvaća tužbeni zahtjev nalazeći da nisu postojali razlozi za otkaz Kolektivnog ugovora predviđeni člankom 182. stavkom 1. istoga.

Utvrđenja i zaključke suda prvoga stupnja prihvaća i ovaj sud, a žalbenim navodima isti nisu dovedeni u sumnju.

Prije svega tuženiku valja ukazati da tijekom postupka nije dokazao, kako to pravilno zaključuje i sud prvoga stupnja, da bi došlo do slučaja nemogućnosti ispunjenja obveza preuzetih Kolektivnim ugovorom uslijed izmijenjenih i/ili pogoršanih gospodarskih uvjeta ili drugih sličnih razloga što je kao otkazni razlog predviđeno člankom 182. stavkom 1. alineja 2 Kolektivnog ugovora. Naime, tuženik u tom smislu nije dostavio dokaze o svojem poslovanju kojima bi opravdao otkazni razlog izmijenjenih ili pogoršanih gospodarskih uvjeta na svojoj strani, a koji bi doveli do nemogućnosti ispunjenja obveza preuzetih Kolektivnim ugovorom. Tijekom postupka, a što uglavnom ponavlja i u žalbi, tuženik ističe određene probleme u organizaciji poslovanja i potrebi zapošljavanja novih radnika, probleme u ostvarivanju dodatka na plaću i isplatu jubilarne nagrade, probleme vezane uz troškove prijevoza i probleme glede poreznog rizika. Međutim, samo navođenje takvih okolnosti bez jasnog i izričitog izračuna u čemu je i zbog čega time nastupila okolnost navedenog otkaznog razloga nije dostatno za zaključak o tome da bi takav razlog doista i nastupio. Stoga se žalbeni navodi izneseni u tom pogledu ukazuju posve neosnovanim.

U odnosu pak na tvrdnju tuženika o tome da je tužitelj kršio, odnosno da nije ispunjavao obveze preuzete Kolektivnim ugovorom valja naznačiti slijedeće. Nije sporno da je Kolektivnim ugovorom predviđena mogućnost pokretanja izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora (članak 174. Kolektivnog ugovora). Isto je tako nesporno da je tuženik pokrenuo postupak pregovaranja dopisom od 22. studenoga 2016. kada je dostavio tužitelju prijedlog izmjena Kolektivnog ugovora koji prijedlog tužitelj nije prihvatio dopisom od 19. prosinca 2016. Nadalje, kako to pravilno navodi sud prvoga stupnja, stranke su pokušavale dogovoriti termin sastanka o kojem se nisu uspjele dogovoriti. Konačno, postojala je i namjera stranaka na mirenje koje nije provedeno jer se, unatoč nastojanja miritelja, stranke nisu usuglasile oko termina mirenja. U takvoj činjeničnoj situaciji ne bi se moglo zaključiti da je tužitelj kršio odredbe Kolektivnog ugovora koje se odnose na postupak pregovaranja i mirenja. Naime, ne može se utvrditi da bi tužitelj u postupku pregovaranja i mirenja bio pasivan i da bi se oglušio na pozive druge strane. Očito je da su stranke upućivale jedna drugoj dopise u kojima su predlagale termine sastanaka do kojih nije došlo. Pored toga, postupci pregovaranja i mirenja ustanovljeni su upravo zato da bi se između stranaka postiglo rješenje spora. Oni su po prirodi stvari omeđeni rokovima koji nisu prekluzivni, a nešto drugo ne proizlazi niti iz odredaba Kolektivnog ugovora, već su upravljeni na što bržu aktivnost usmjerenu postizanju mogućeg dogovora, a kako to pravilno zaključuje i sud prvoga stupnja. Stoga je i žalbena usporedba s rokovima uz koje se veže pravo na izjavljivanje žalbe posve neosnovana. Prema tome, aktivnost tužitelja kakva je utvrđena u postupku pregovaranja i mirenja ne može se poimati kao njegovo kršenje obveza preuzetih Kolektivnim ugovorom kako to pogrešno smatra tuženik, pa se takvi žalbeni navodi ukazuju neosnovanim.

U vezi s istupanjem tadašnjeg predsjednika tužitelja u medijima valja naznačiti da isti nema obilježja postupanja protivno dobroj vjeri u postupku pregovaranja i mirenja. To iz razloga, pored onoga što je navedeno u odluci suda prvoga stupnja, što tuženik nije dokazao da bi se radilo o sredstvima kojima se utječe na donošenje odluke od strane tuženika. Dakako, takvo istupanje, ako je neosnovano, može eventualno imati utjecaja na odštetnu odgovornost onoga tko je istupio i onoga u čije je ime istupio, ali ne može predstavljati razlog za otkaz Kolektivnog ugovora. Stoga se suprotni žalbeni navodi ukazuju neosnovanim.

U odnosu na ostale razloge za otkaz Kolektivnog ugovora koji se odnose na radnopravni status sindikalnog povjerenika M. B. i na poslovanje tuženika žalba ne sadrži razloge, pa u tom dijelu prvostupanjska presuda nije ispitivana.

Tuženiku još valja i ukazati da Kolektivni ugovor sadržava otkazne razloge, pa nema mjesta primjeni odredaba obveznog prava o izmjeni ili raskidu ugovora zbog promijenjenih okolnosti (članak 200. stavak 4. ZR-a).

Slijedom navedenoga valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a. Tuženik žalbom nije uspio, pa je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti.

Zagreb, 24. lipnja 2019.