Broj: Revr 1035/2017-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Dragana Katića predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. K. iz O., OIB ..., koju zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u O., protiv tuženika O. K. d.d. iz O., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. O., odvjetnik u Z., radi otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-252/2017-2 od 7. rujna 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-588/2016-12 od 26. svibnja 2017., u sjednici održanoj 27. lipnja 2019.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda utvrđeno je da je Odluka o otkazu ugovora o radu od 30. travnja 2012. nezakonita i nedopuštena, te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao (stavak I izreke). Nadalje je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročene parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom (stavak II izreke).

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je zahtjev tužiteljice u cijelosti odbijen, te je tužiteljica dužna tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.250,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se potvrdi prvostupanjska presuda ili ukine drugostupanjska presuda i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP).

Iako tužitelj u reviziji upućuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka revizijski sud ne nalazi da bi sud drugog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda ima jasne i razumljive razloge, ne postoje nedostaci zbog kojih se presuda ne bi mogla ispitati, niti pak postoji proturječnost između izreke presude i razloga navedenih u obrazloženju.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je kod tuženika došlo do bitnog smanjenja posla, kao zatvaranja pojedinih poslovnih jedinica, a uslijed čega se javio višak radnika,

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. veljače 2006. na poslovima tajnice uprave,

- da je 9. listopada 2007. sklopljen Aneks ugovora o radu po kojem će tužiteljica obavljati poslove samostalnog referenta – likvidature,

- da je tuženik 30. travnja 2012. donio Odluku o otkazu ugovora o radu (redoviti poslovno uvjetovani otkaz), a zbog poslovno uvjetovanih razloga,

- da je tuženik donio 27. ožujka 2012. Program zbrinjavanja viška radnika, a nakon provedenog savjetovanja sa Radničkim vijećem,

- da je Radničko vijeće tuženika bilo uključeno u izradu Programa zbrinjavanja viška radnika,

- da je tuženik Radničkom vijeću dostavio popis radnika kojima se planira otkazati ugovor o radu s podacima o stručnoj spremi, godinama rada, starosti i obvezama uzdržavanja,

- da je savjetovanje sa Radničkim vijećem izvršeno "skupno za svakog radnika",

- da je tuženik kao poslodavac imao pravo uzeti u obzir i dodatni kriterij za utvrđivanje viška radnika (kvaliteta rada i produktivnost pojedinog radnika),

- da se tuženik tijekom izrade Programa savjetovao sa Hrvatskim zavodom za zapošljavanje,

              - da je za tužiteljicu (pod rednim brojem 116) navedeno da je "rođena 28. kolovoza 1962., ima jedno dijete, kod tuženika zaposlena od 1992.".

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije na nezakonit način proveo proceduru utvrđenja viška radnika zbog čega prihvaća tužbeni zahtjev.

Drugostupanjski sud međutim ocjenjuje da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje izveo pogrešan zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva, te je time pogrešno primijenio materijalno pravo, preinačuje prvostupanjsku presudu zaključivši da su u konkretnom slučaju ispunjene sve Zakonom propisane pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici, prema odredbi čl. 107. st. 1. toč. 1., st. 2., 3. i 4., čl. 12., 121., 122. i čl. 143. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR), pa odbija tužbeni zahtjev radi utvrđenja nedopuštenom i nezakonitom odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, zbog vraćanja na rad.

Prema odredbi čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Pritom za dopuštenost otkaza mora dokazati i ostvarenje dodatnih kriterija, odnosno obveza iz stavka 2. do 4. istog članka, tj. da nije mogao zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, da je pri odlučivanju o otkazu vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, te da ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na kojim drugim poslovima, odnosno da postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da poslodavac potonje učini.

Postojanje opravdanog razloga za otkaz, u smislu odredbe čl. 131. st. 3. ZR mora dokazati poslodavac. Tužiteljica u reviziji ističe da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, te ustraje kod tvrdnje da iz provedenih dokaza nije jasno koje je kriterije tuženik primijenio kod utvrđivanja i koji su radnici višak, odnosno je li uopće primijenio kakve kriterije.

Suprotno tvrdnjama revidenta tuženik je Radničkom vijeću dostavio jednim pismenom sve podatke o tome koji su radnici višak, te kojim radnicima namjerava dati poslovno uvjetovani otkaz. Uz to dostavljeni su točni podaci o spolu, starosti, radnom mjestu, trajanju radnog odnosa, obvezama uzdržavanja i eventualnoj invalidnosti pojedinih radnika. U procesnoj situaciji kada radničko vijeće ne traži dodatne obavijesti, niti zahtijeva održavanje sastanka radi dodatnih odgovora, niti u roku dostavlja tuženiku svoje očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavca, netočna je tvrdnja tužitelja da nije provedeno savjetovanje s radničkim vijećem, a prije donošenja odluke o otkazu.

Pravo je poslodavca da uzme u obzir i dodatne kriterije u smislu odredbe čl. 107. st. 3. ZR. Kod toga nije obveza poslodavca da izvrši bodovanje, već je autonomno pravo poslodavca da sam ocijeni kojem će kriteriju dati prednost. Pritom valja naglasiti da je u samoj odluci o otkazu ugovora o radu tuženik obrazložio razloge i iznio sve mjere koje je poduzeo prije donošenja predmetne odluke.

Kod toga Program rješavanja viška radnika ne mora sadržavati razradu kriterija kojima se poslodavac rukovodio prilikom namjere otkazivanja, niti pak, kako je već rečeno, sačinjavati bodovnu listu. Bitno je da je poslodavac istaknute kriterije uzeo u obzir, a što je u konkretnom slučaju učinjeno.

U reviziji tužitelj posebno osporava postupak ocjenjivanja radnika, odnosno kriterij radne ocjene, tvrdeći da za taj kriterij ništa nije navedeno u samom Programu, a niti je sam postupak ocjenjivanja posebno propisan kod tuženika.

Treba navesti da je postupak ocjenjivanja uvijek subjektivan i to od strane onoga koji vrši ocjenjivanje, pri čemu je tuženik radnu ocjenu utemeljio na mišljenjima neposrednih pretpostavljenih, koji pak imaju saznanja o tome kakav je pojedini radnik i kakvu radnu ocjenu zaslužuje. Samo ocjenjivanje spada u autonomno pravo poslodavca i nije kao takvo moralo biti posebno propisano.

Osim toga iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi tuženik prilikom utvrđivanja koji su radnici višak postupao zlonamjerno, već upravo suprotno da je tuženik sam postupak proveo u skladu s odredbom čl. 107., čl. 131. i čl. 149. ZR, vodeći računa kod otkazivanja upravo o kriterijima koje je tuženik naveo u Programu, odnosno o kriteriju radne ocjene, kao dodatno uzetom kriteriju za utvrđivanje koji su radnici višak.

Radi navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 27. lipnja 2019.