Broj: Revr 943/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Ivana Mikšića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika Đ. M. iz B., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik A. R., odvjetnik u O., protiv tuženika - protutužitelja A. d.o.o., K., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik Z. S., odvjetnik u B. M., radi isplate i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika - protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-651/16-2 od 21. rujna 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pr-1117/15-17 od 20. listopada 2016., ispravljena rješenjem istoga suda broj Pr-1117/15-38 od 6. prosinca 2017., u sjednici održanoj 3. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženika - protutužitelja u odnosu na protutužbeni zahtjev kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se revizija tuženika - protutužitelja u odnosu na tužbeni zahtjev kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom je presudom potvrđena ispravljena prvostupanjska presuda, kojom je, u toč. I. i II. izreke, prihvaćen tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku - protutužitelju isplatiti tužitelju - protutuženiku na ime neisplaćene razlike bruto plaće iznos od 98.640,00 kn, a na ime razlike neisplaćene bruto otpremnine iznos od 4.525,00 kn, sve sa zateznim kamatama kako je pobliže opisano u toč. I. i II. izreke prvostupanjske presude. Potvrđena je i toč. III. izreke kojom je tuženiku - protutužitelju naloženo naknaditi tužitelju - protutuženiku troškove postupka u iznosu od 95.000,00 kn, kao i toč. IV. izreke kojom je odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev da se tužitelju - protutuženiku naloži isplatiti tuženiku - protutužitelju na ime naknade štete iznose od 350.000,20 kn i 1.680,64 kn sa troškovima postupka i pripadajućim zateznim kamatama.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik - protutužitelj, navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP) te zbog materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da se nižestupanjske odluke preinače na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a u odnosu na protutužbeni zahtjev da se iste odluke ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na reviziju tužitelj - protutuženik predlaže odbaciti reviziju kao nedopuštenu, podredno odbiti je kao neosnovanu.

 

U odnosu na dio revizije koji se odnosi na odluku o tužbenom zahtjevu revizija nije dopuštena, dok u odnosu na dio pobijane odluke koji se odnosi na protutužbeni zahtjev revizija nije osnovana.

 

Odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373. b ZPP.

 

              U odnosu na pobijani dio drugostupanjske odluke koji se odnosi na tužbeni zahtjev, vrijednost tog pobijanog dijela presude iznosi 98.640,00 kn, dakle ne prelazi iznos od 200.000,00 kn pa nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1.toč.1. ZPP. Valja spomenuti i da se na odluku o tužbenom zahtjevu ne primjenjuje čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP, jer se ne radi o  sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, već o isplati razlike plaće i otpremnine pa je u odnosu na taj zahtjev revizija ispitana u skladu s čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

 

U slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              U takvoj, tzv. izvanrednoj reviziji  stranka u smislu čl. 382. st. 3. ZPP treba, ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna izložiti i razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Revident je postavio sljedeća revizijska pitanja:

 

- Pripada li tužitelju plaća za radno mjesto koje je tužitelj obavljao sukladno katalogu radnih mjesta i pravilniku o radu kao naknada za izvršeni rad, ako je na navedeno mjesto usmeno raspoređen te se tužitelj novom radnom mjestu nije protivio?

 

- Veže li uputa drugostupanjskog suda u ponovljenom postupku prvostupanjski sud?

 

Tuženik-protutužitelj u reviziji ističe da je pobijana odluka drugostupanjskog suda o tužbenom zahtjevu protivna odluci ovog revizijskog suda broj Revr-225/07-2 od 25. travnja 2007. te odlukama Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-280/15 od 26. studenog 2015.  i Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2753/11-2 od 15. prosinca 2011.

 

U odnosu na prvo postavljeno pitanje treba reći da se pitanje svodi na preispitivanje uvjeta za isplatu plaće radniku u situaciji kada radnik obavlja posao za koje je određena niža plaća od one koju je ugovorio sa poslodavcem u sklopu svog ugovora o radu pa odgovor na to pitanje ovisi o konkretnom činjeničnom supstratu u svakom pojedinom predmetu, a osobito o činjenici je li se radnik suglasio sa smanjenjem plaće ili nije. Stoga navedeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Niti drugo postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer je odgovor na navedeno pitanje sadržan u odredbama čl. 377. st. 1. i 2. ZPP, koje odredbe su jasne i nije ih potrebno posebno tumačiti.

 

Kako revizijski sud nije ovlašten iz ukupno izloženih navoda u reviziji kreirati pravna pitanja koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ako ih sam revident u reviziji nije određeno naznačio, revizijska pitanja kako ih je postavio revident nisu važna pravna pitanja u smislu čl. 382. st. 3. ZPP.

 

              Na osnovu svega rečenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP, odbaciti reviziju tuženika - protutužitelja u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci rješenja.

 

              U odnosu na protutužbeni zahtjev, vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude prelazi 200.000,00 kn, pa je revizija tuženika - protutužitelja u tom dijelu dopuštena na osnovi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP. Stoga ju je ovaj revizijski sud, sukladno odredbi čl. 392.a ZPP, ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno navodima revizije, nije počinjena bitna povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

 

Navod tuženika - protutužitelja da je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP ovaj sud je ocijenio neosnovanim jer iz spisa proizlazi da u postupanju prvostupanjskog suda nije bilo nikakvih nezakonitosti zbog kojih bi tuženik - protutužitelj bio onemogućen raspravljati pred sudom. Prema odredbi čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok je, u skladu s st. 2. istog članka prvostupanjski sud ovlašten odlučivati koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Odbijanje tuženikovih -protutužiteljevih dokaznih prijedloga (prijedlog za dopunsko saslušanje vještaka), odnosno neprovođenje svih dokaza koje je tuženik - protutužitelj predložio tijekom postupka, a koje dokaze je prvostupanjski sud smatrao neodlučnim za utvrđivanje odlučnih činjenica, primjenjujući tako na konkretan slučaj zakonsko ovlaštenje iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, prema ocjeni ovoga suda, ne daje osnove za zaključak da je tijekom postupka počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

 

U pogledu tužbenog zahtjeva, u revizijskoj fazi postupka sporno je bilo pitanje postoje li zakonske pretpostavke da se tuženiku - protutužitelju kao poslodavcu naloži isplatiti tužitelju - protutuženiku razliku plaće u situaciji kada su stranke 1. listopada 2007. sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme u kojemu su ugovorile plaću u bruto iznosu od 11.655,00 kn, a tuženik - protutužitelj je tužitelju - protutuženiku u razdoblju od srpnja 2010. do srpnja 2013. isplaćivao manju plaću, u bruto iznosu od 8.915,00 kn. Predmet spora protutužbenog zahtjeva je naknada štete koju mu je, kako tvrdi tuženik - protutužitelj, prouzročio tužitelj- protutuženik, kada je, nakon što je 24. travnja 2013. dobio otkaz, putem prijenosnog računala tuženika - protutužitelja na kojemu je tužitelj - protutuženik radio, uništio imovinu i dokumentaciju društva.

 

              Na temelju utvrđenja da tužitelj - protutuženik nije pristao na smanjenje plaće, kao i da tuženik - protutužitelj nije dokazao da bi isključivo tužitelj - protutuženik putem spornog računala uništio podatke koji su se nalazili na tvrdom  (hard) disku servera društva, koji je uništen uslijed mehaničkog kvara, a osim toga da su tim podacima pristup imali svi radnici i da su se svi podaci vodili i u pisanom obliku i koja dokumentacija nije uništena, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, a protutužbeni neosnovan u cijelosti, pozivom na čl. 14. i čl. 133. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, a iste odredbe bile su propisane i u čl. 12. i čl. 129. st. 3. ranijeg Zakona o radu objavljenog u Narodnim novinama broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR/09, koji se primjenjuje u ovom konkretnom slučaju) i čl. 6. i 8. predmetnog Ugovora o radu.

 

Tuženik - protutužitelj u reviziji prigovara primjeni materijalnog prava sadržanog u odredbi čl. 99. st. 1. ZR/09, smatrajući da su sudovi pogrešno primijenili navedenu zakonsku odredbu kada su odlučivali o protutužbenom zahtjevu.

 

Odredbom čl. 99. st. 1. ZR/09 propisano je da radnik koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi.

 

Dakle, pretpostavke odgovornosti radnika za štetu uzrokovanu poslodavcu su: da je poslodavcu nastala šteta, da se radi o šteti koja je uzrokovana poslodavcu na radu odnosno u vezi s radom, te da je šteta nastala krivnjom radnika - uz uvjet da se stupanj te krivnje može označiti kao namjera ili krajnja nepažnja, pri čemu je teret dokazivanja krajnje nepažnje ili namjere radnika na poslodavcu.

 

Slijedom navedenog, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 99. st. 1. ZR/09, kad su, s obzirom da su ocijenili da u konkretnoj situaciji tuženik - protutužitelj nije dokazao da mu je predmetnu štetu uzrokovao tužitelj - protutuženik namjerno ili krajnjom nepažnjom, odbili protutužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Revizijski navodi tuženika - protutužitelja kojima prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja nisu od značaja za ovaj postupak, jer u smislu odredbe čl. 385. ZPP prigovor nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije revizijski razlog o kojem se u tom stadiju postupka može raspravljati.

 

Slijedom svega navedenog, budući da nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju tuženika - protutužitelja, u odnosu na odluku o protutužbenom zahtjevu, odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 3. srpnja 2019.